Povežite se s nama

U fokusu

Alkohol je uzrok svih ubojstava žena posljednjih godina

Objavljeno:

- dana

Dr. Darko Breitenfeld

Ovih dana u Hrvatskoj se uvodi PDV na kruh, lijekove, knjige… Osim pokojeg povišenog tona i „jambranja“ na kavama, odluka i nije polučila neke reakcije

A sjećate li se kad je prije koju godinu Hrvatska uvela 0,00 promila? Ne treba niti reći čega – teško je zaboraviti koliko je polemika, rasprava, okruglih stolova i prosvjeda bilo posvećeno toj temi. Promili su se koristili i u skupljanju uvijek dobrodošlih političkih bodova. Pivo više-manje ili niti jedno moglo je presuditi o broju zaokruženom na glasačkom listiću. Uzmite nam kruh, ali dajte nam alkohola, kao da jauču žedna hrvatska grla.

U Hrvatskoj službeno 200 tisuća alkoholičara, ali sigurno ih je pola milijuna

Mnogi od najgrlatijih danas su imena na križevima ili nadgrobnim spomenicima. Dovoljno je pogledati rubrike crne kronike u dane nakon blagdana. Ubojstvo ovdje, ranjavanje tamo, otac protiv djeteta, sin protiv oca… U gotovo svim je slučajevima alkohol odigrao bitnu ulogu. Oni koji su to trebali spriječiti i sami su postali žrtvama. S gotovo tri promila alkohola u krvi u prometnoj je nesreći poginuo 42-godišnji policijski službenik. Udovoljava prosjeku – alkoholičari s dvadeset godina alko-staža prosječno dožive 50 godina.
  Dr. Darko Breitenfeld, alkoholog, cijelog se života bori s promilima. Koristimo prezent jer doktor je i danas, iako višegodišnji umirovljenik, aktivan u borbi protiv alkoholizma. Kao što venama ovisnika teče alkohol, tako njegovim žilama „kola“ strast za suzbijanjem opijanja. Iako danas honorarno radi na procjeni radne, vozačke i letačke sposobnosti, stigne on i u „svoje“ klubove liječenih alkoholičara. Alkohol mu je, priznao ili ne, „opsesija“.
– Alkoholizam je osim za samog pojedinca problem za sve oko njega pa na koncu i društva u cjelini. Posao trpi… Ne obavlja svoje dužnosti i zloupotrebljava sve oko sebe. Dovoljno je vidjeti što radi svojoj obitelji. To sebično ponašanje, česta agresivnost… I onda, na kraju, obitelj pati dulje od njega samog. On umire nakon 20 godina opijanja, a posljedice po obitelj su trajne.

Prosjek života je, kao što velite, 50 godina starosti i 20 godina alko-staža. Laiku se čini dugo.

Da, ali to vam ide u fazama. Prvih desetak godina je uvjeren da je uspio zavarati okolinu. Misli da genijalno pije i da ga nitko nije „prokužio“. Tada obično prvi put završi na liječenju. No mislite li da se zaista otišao liječiti? Samo čeka kad će moći „izmigoljiti“. Sad već sve radi planski. „Uspjelo mi je jednom pa će opet…“, misli. I tako svake tri godine. Nevjerojatno predvidivo. Planski ciklusi.

Najveći pijanci?

Prema istraživanju američkog časopisa Forbes, Hrvati su najveći europski pijanci. Po mnogobrojnim parametrima, uključujući socijalne i bihevioralne  (ne po ispijenim količinama), no kako dr. Breintenfeld kaže, „ne štrčeći prvi“. Ako bismo gledali samo količinu popijenu po broju stanovnika doktor kaže da nitko ne može nadmašiti istočne Ruse, Bjeloruse i razularene Engleze. Hrvatska je bliža mediteranskim količinama što je oko 15 litara apsolutnog alkohola po glavi stanovnika godišnje.

Želite li reći da se alkoholičar zapravo nikada nema ozbiljnu namjeru izliječiti?

Ne. Vjerujem da prvi put misli ozbiljno. Ali onda uvidi koliko je to teško – preteško. I onda kad se, kako misli, „popravio“, njegovoj sebičnoj naravi to ne paše. Uskoro počinje planirati kako da ponovno počne piti. No dobro pazi da se ne preda jer ne želi neprilike. Zna da će ih imati jer ih je imao i prvi put. Ti ciklusi od po tri godine mu odgovaraju – misli da će tako moći nebrojeno puta. „Sve ću ih zeznuti. Pokazati da sam jedini pametan“, vjeruje i uglavnom živi na tuđi račun – jer ono što sam zaradi, popije.  

Pa, može li?

U prva dva ciklusa mu to kako-tako uspijeva. Međutim, to nikada ne funkcionira predugo. Nakon maksimalno tri ciklusa on uglavnom – pogiba. Većinom je uzrok smrti prometna nesreća. Oni koji nisu te „sreće“, umiru u jarku, od teških upala pluća, tuberkuloze od koje se jedva izliječi. Naravno, i od ciroze jetre, ali ona nije, kao što ljudi percipiraju, „glavni“ razlog smrti alkoholičara.

No žene uglavnom trpe „svoje“ alkoholičare, unatoč zlostavljanju. Ako zanemarimo pretpostavljenu ljubav, što ih drži u takvoj zajednici?

Oni vam uglavnom traže naivne i „nespretne“ žene što u dnu njihove duše često podrazumijeva – bedastu i glupu. No ne shvaća da i one „odrastaju“. Stoga uglavnom dođe dan kad ga potjeraju od kuće, a on počinje životariti. Pije najgore rakije na lokalnim tržnicama – devet kuna vam je pola litre. Sretan je. Time dobiva minimalan udio potrebnih kalorija, izliječi mamurluk i tako životari s devet kuna dnevno. On tako zamazan i smrdljiv (jer sad ga je više baš briga) može preživjeti mjesec s 200 – 300 kuna. No to je već pred kraj njegova života.

Je li ikada uopće svjestan da se ubija?

Nakon 50. godine on sam sebi priznaje, ali i to je eventualno. No tada je prazna, ispušena vreća, potpuno olinjao i više ga se ne može spasiti. Izgubio je svoju genijalnost fulirancije. Ižmikan je i gubi bitku. Zato i postoje one najdepresivnije alko-pjesme: „Sve je propalo“…za razliku od onih na početku „Vužgi ga Blaž“. Oni su si to prepjevali u „Vlovi ga Blaž. Najbolše je biti polek tih flaš“.

Žensko “klopotanje” odmaže

No alkoholizam često dovodi do najkrvavijih zločina?

Alkohol može dovesti do smušenog i smetenog ponašanja pa potom do ludila. Količina agresivnosti može biti nevjerojatna. Primjerice, kad otac ubije dijete. Budući da se o djetetu i nije previše brinuo, ono je za njega prije personifikacija voljene žene nego njegovo dijete. Znadete li da je alkohol uzrok gotovo svih ubojstava žena? Rovinj, Baranja, Omiš, Zagreb, Pula… Uvijek je u pozadini nešto drugo pa i ženski „klopotac“ odigra ulogu. Često, na žalost i žensko podbadanje bude okidač. Pustite alkoholičara dok je pijan. Maknite se od njega. U alkoholizmu je onaj zločestiji i podmukliji dio muž dok je žena nespretnija koja, na žalost, ne zna kud „klopotanje“ može odvesti čovjeka u takvom stanju. Ono najdobronamjernije.

Cijelo vrijeme govorimo o muškarcima. Poznato je da sve veći broj žena također pije. Ima li razlike između muškog i ženskog opijanja?

Muškarac je puno agresivniji pijanac, a žena povučenija. Riječ je uglavnom o ženama u klimakteričnim godinama koje muči depresija i osamljenost u dugogodišnjem braku. Ona osjeća da nakon 50. nikome nije potrebna. Nije važno što su to privlačne žene i što ih okolina tako doživljava. Bitno je kako se one osjećaju. Obaveza više nemaju – djeca su otišla, muž ne pokazuje neku želju prema njima… osamljena sjedi cijeli dan i posegne za bocom. To je tradicionalističko žensko pijenje. Žene zaista danas piju sve više. A organski slabije podnose alkohol. Ona se može opijati jako, ali ne dugo. Muškarci su zapušteni, popucaju im krvne žilice dok žene imaju žute oči jer im brže propada jetra.

Često spominjete „alkoholno bezakonje“ u Hrvatskoj. Što, zapravo podrazumijevate pod time?

Vi ovdje svakog možete potplatiti, smanjiti kaznu ili ju uopće ne odslužiti. Dozvoljavamo da se kazne služe u svojoj zemlji, a ne ondje gdje su počinjena (ne)djela. Čovjeku koji bi po svim zakonima morao dobiti tri godine zatvora, preinačimo kaznu u dvije – i to uvjetno – znači ništa. Što je to nego alkoholno bezakonje? Svako dijete može otići u bilo koji dućan i kupiti pivo. Samo pivo, ne još nešto pa da, ajde, prodavačica misli da obavlja obiteljsku kupovinu. Premda niti tada, prema zakonu, ne bi mogao kupiti alkohol. Često sam slao male klince i nikada ih nitko nije odbio.

Zakon i sudovi zakazuju u prevenciji i kažnjavanju

Imaju li, dakle, takva djeca sve predispozicije da i sami postanu alkoholičari?

Nego što. Djeca nigdje javno ne bi smjela piti, a kod nas piju svugdje. Ono ubojstvo na Ribnjaku kada je izboden mladić ne bi se dogodilo samo da je policija u centru grada legitimarala maloljetnike i privela ih. Zbog opijanja.

Koga kriviti?

Državu koja ne održava red, a jasno je da su krivi i roditelji. I to jako mnogo. Policija ih legitimira, odvede u stanicu, a potom roditelji ne žele doći po njih. Misle da će noćenje u pritvoru naučiti dijete pameti. Neće. Samo će ga naučiti da pritvor nije strašan. I eto ga opet uskoro tu. Ali valja napomenuti da su većina tih roditelja također alkoholičari. Zakon bi trebao biti takav da čim, već od vrtića pa dalje, uoči da nešto ne štima zove socijalnu službu.
Sva ubojstva o kojima smo razgovarali počinili su ljudi koji su već bili prijavljivani, ali nadležne službe nisu ništa poduzele. U 80 posto slučajeva problematične djece kriv je alkoholizam roditelja. Najčešće oca.

Vjerojatno imate ideju kako biste to spriječili?

Prisilnom zakonskom mjerom kojom bi mlade očeve trebalo dovoditi na liječenje između 35. i 40. godine života. I majke trebaju ići s očevima. Treba ih dovesti prije nego dijete postane adolescent. Tako da to ne osjeti. Kasnije je prekasno. Trend je jako rano ustanoviti alkoholizam prije 40. godine života i, kao što sam rekao, provoditi prisilno liječenje. Nama dolaze mnogi koji su prešli 50. godinu. To je prekasno. Već mu je i dijete postalo pretpijanac. Vi morate liječiti čovjeka prije nego mu dijete dođe u pubertet kako bi mirno ušlo u to turbulentno životno razdoblje.

Ideje mladih prelaze svaku granicu

Guranje tampona natopljenih alkoholom u tjelesne otvore te izravno izlijevanje votke u oči nova je metoda kojom se američka mladež služi kako bi poboljšala djelovanje alkohola.
Ne znamo primjenjuju li to mladi Hrvati koji prema svjetskim istraživanjima piju alkohol znatno iznad europskog prosjeka – 87,9% srednjoškolaca do sada se barem jedanput opilo.

Kako se alkohol manifestira na dječji organizam?

Već nakon tjedan dana pijenja kod djeteta dolazi do velikih biokemijskih promjena u mozgu. Kod majki koje su pile do samog poroda, rađa se mali alkoholičar – nakon par dana dijete dolazi u preddelirijsko stanje jer ima alkoholnu krizu. Ta djeca postaju kao mali patuljci – male okice, kržljavi, slabo se razvijaju – otrovani su alkoholom. Da bi ih umirile kad plaču, majke im u usta stave gazu natopljenu rakijom.

Je li alkoholizam genetski predisponiran?

Po uzroku je to mješoviti problem.Osnovno jest da su genetski opterećeni ljudi ranije skloni alkoholu. No okolina jednako kao i genetika ima ulogu krivca. No sve bi se sredilo da se srede roditelji. Zdravstvene posljedice na mozak uvijek ostaju jer mozak ne sazre do 20., 25. godine. Ako ga neprestano trujete alkoholom, u njemu dolazi do svakodnevnih promjena. Ali vidjet ćete da će EU, ako ne ove, onda dogodine, donijeti zakon o dozvoljena samo 0,2 promila. U Americi je dozvoljen čak 1 promil. No ove nove europske mjere u koje vjerujem dovest će do toga da se ljudi počnu liječiti puno ranije. 

Kako da roditelji koji sami ne piju detektiraju da im dijete pije?

Prvo je naravno nadzor kuda i s kim ide. Znam da je to jako teško. No vrlo često roditelji sami griješe i stvore uvjete za opijanje. Ostavljaju djecu samu doma bez nadzora. Što više treba? Loši roditelji također uopće ne primjećuju da dijete sve češće izostaje iz kuće, kad se ono vrati pijano oni već spavaju… Zašto ih ponekad ne sačekaju kad se vrate doma?
U Americi su relativno uspjeli stati na kraj tom „binge drinkingu“ (povremeno opijanje do besvijesti) kažnjavajući ljude koji su ostavljali djeci prostor na raspolaganje. Busheva kćerka je s 20 bila u „ćuzi“ jer se napila. Kod nas se ne trebate uopće skrivati – možete se javno opijati bez posljedica.

Postoji li kod nas sustav liječenja djece alkoholičara?

Kad se napiju pa u Klaićevoj bolnici završe na trežnjenju imaju psihijatre, psihologe… socijalna služba ne reagira… valjda nemaju kadrova.

Dakle, roditelji bi trebali ići na prisilna liječenja, a djeca?

Također na liječenje, ali u dom. Opijanje kod mladih vrlo je opasno po zdravlje. Osim agresije, dolazi do preranih seksualnih odnosa, spolnih bolesti koje mogu rezultirati neplodnošću kao klamidije, neželjenih trudnoća..

Dakle, sve se vraća na početak. Na odrasle alkoholičare. Kako ih spriječiti da od djece „naprave“ alkoholičare?

Možemo zaboraviti sve zakone koji se odnose na nasilničko ponašanje. Sudovi su potpuno dezorganizirani, nejednakog prosuđivanja pa i kad osude alkoholičara uz mjeru prisilnog liječenja trebalo bi kontrolirati odrađuje li on tu kaznu. Je li redoviti član kluba ili dolazi kad se to njemu prohtije. No na moje apele nitko ne reagira.

Što je s pivom? Tretira se kao prehrambeni proizvod, a nitko nije bedast.

Pivsko opijanje je najveći problem suvremenog alkoholizma. Kompletan svjetski alkoholizam je uglavnom pivski. Pa na čemu su Europljani izgradili svoj alkoholizam? Ne samo što nas prave bedastima nego i neznalicama. Pa zna se da je hrana ispod 2 posto alkohola, a pivo ima dvostruko više. To je politička laž. Političari su prijatelji alkoholizma. Pa ne možete mijenjati ljude ako ih prije ne opijete.

Trijezni – tek treći dan nakon opijanja

Što je s narodnim vjerovanjem da su jutarnja rakijica i čaša vina za ručak zapravo lijek, a ne alkohol?

To nikada nije dovoljno istraženo. Svi koji se „vade“ na to ne računaju na dva decilitra vina nego na dvije boce. Vesele se da imaju dva bocuna blizu i još dvije bačve u podrumu.

Čekajte. Moja majka od 76 godina niti ima dvije litre niti bačve, ali kad ju zaboli želudac popije malo rakijice i veli da joj pomaže. Ne bih rekla da je alkoholičarka.

To nema veze s ovim o čemu razgovaramo. To je staračko vjerovanje. Alkoholičari nikada neće doživjeti te godine. Maksimalno 60. Starački organizam nekad traži dozu alkohola. No to vam je zapravo vrlo opasno jer može u tim godinama razviti alkoholizam.

Pijete li vi ponekad?

To je provokativno pitanje koje me ne biste pitali da ste fer. Ali opraštam vam jer to su novinari. Imali smo kolegicu koja je bila izvrstan terapeut, ali morala je napustiti rad s pacijentima jer je bila totalni antialkoholičar. Kako da radite s ljudima prema kojima imate tako veliku odbojnost? Alkoholog ne možete biti niti ako ste u obitelji imali težak alkoholni problem. Većina nas koji se bavimo alkoholizmom bili smo na donjoj granici alkohola. Po prirodi sam nesklon piću i „slabo baždaren“. To je moja alkoholičarska netalentiranost, ali ne totalna apstinencija. Isuviše bih se mučio da mrzim alkoholičare, a moram s njima raditi.

Kako ste uopće završili u alkohologiji? Ne smeta li vam što, pretpostavljam, često imate osjećaj poraza?

Ja sam u alkohologiji završio slučajno i nikada nisam požalio. Pokojni profesor Hudolin, koji je začetnik suvremene borbe protiv alkoholizma, uzeo nas je za suradnike. Bila je to velika čast za koju, priznajem, nisam bio spreman. Odrastao sam u jako finoj obitelji i onda sam preko noći gurnut „u ralje“. Na sreću sam imao neku unutarnju sposobnost da budem između čvrstog i razumnog čovjeka. Sjećam se jednog Božića kad su nam svi htjeli zbrisati s Odjela, ali ostao sam miran i riješio stvar. Određena strogost mora postojati jer ipak je riječ o poremećaju gdje se trebaju poštovati jasna pravila ponašanja. Red, rad i disciplina. Kad god je alkoholičaru dosadno, ako ste terapeut kojemu je stalo naći ćete mu neku zanimaciju kako ne bi mislio na alkohol. Ukoliko sve bude u redu, tog će se principa držati i ubuduće. Čak radim i sklekove s njima. Na svu sreću sam se „baždaril“ na 20-30 komada pa me nije strah to predložiti. Treba ih gurnuti u akciju – to im treba. Jer njihov princip je biti parazit, živjeti na račun drugih i nikada se ni za što truditi.      

Da imate tu moć, biste li uveli prohibiciju?

Ne bih. U današnje vrijeme kad dođete na svadbu ili neku veselicu vidite da je na stolovima pola-pola. Pola alkohola, pola ne. Jer, dvije trećine žena ipak slabije podnosi alkohol, kao i jedna trećina muškaraca. Prohibicija je relativan pojam. Ona je nemoguća. Jer već u prezrelom voću vi imate određenu dozu promila. Ali smatram da treba reći da alkohol osim što izuzetno škodi tako lako dovodi do ovisnosti. Svi koji tvrde da piju umjerno – lažu sami sebe. Zabraniti alkohol bilo bi vrlo teško. Američka prohibicija je pala na mafiji predvođenoj Josephom Kennedyjem i useljavanju mediteranskih naroda.

Tko je zapravo alkoholičar?

Čovek koji ne zna ili ne može piti. Kad se to stručno razradi, to je čovjek koji pretjerano pije što dovodi do promjene tjelesno-živčano-duševnog stanja. Do društvenih promjena i vrlo često do ovisnosti. To je čovjek kompletno svjestan da živi sebično, na tuđi račun. Pije previše, ali on to sebi želi zanijekati. Premda će lagati drugima i sebi, on vrlo dobro zna. Granica je kad prvi put napravi neku svinjariju, kad lupi glavom, kad dotakne dno. Imam znanca koji nije pio i na nekoj fešti je popio. Svi su ga nagovarali da ne vozi kući, ali nije ih slušao. Doživio je tešku prometnu nesreću. Dobio je lekciju – vidio da ne može piti. Čovjek koji jednom lupi glavom o zid, on to osjeća. Zna kad je dosta. Inače počinju nagle upale živaca, teška povraćanja, upala gušterače, delirantna stanja… Tin Ujević je imao najteže prostačke ispade, a potom stanja apstinencije. Prije su više pili južnjaci, danas su to sjevernjaci. Oni imaju sistem vikend-opijanja, a onda radni tjedan apstinencije. No za tih su vikenda izuzetno agresivni i opasni.

Koliko treba čovjeku nakon neke fešte, na primjer, da dođe k sebi?

Istina? Tek treći dan je potpuno trijezan.

Je li istina kad kažu da nema barem neke vrste opijata da ne bi bilo niti umjetnosti?

Umjetnici su senzibilne osobe, često s neurološkim smetnjama. I onda ih „ulovi“ nelagoda da ne mogu stvarati. Alkohol im može biti poticaj, može dovesti do divne pjesme. No prozaik ne može piti. Premda većina književnika su bili ili alkoholičari ili vrlo skloni alkoholu. Čitava je plejada umjetnika alkoholičara.

S koliko promila je čovjek u „kojoj fazi“?

S jednim je veseo; dva pijan; tri teško pijan; četiri nesvijest; pet smrt.

Alkoholog i muzikolog

Poznati alkoholog završio je i studij glazbe. Tako se u svom radu često služi i glazbenom terapijom. Do iduće godine, kad se obilježava pola godine organizirane borbe protiv alkohola, u knjižarama će se naći i njegova knjiga o bolesnim skladateljima kroz povijest. U knjigu je uvršteno čak 500 skladatelja od kojih ga najiše intrigira Musorgski koji je potplatio bolničare da mu na rođendan prošvercaju dvije boce votke i ujutro je pronađen mrtav. Od bolesti uzrokovanih alkoholom umrli su i Mozart, Schubert (zvali su ga spužvica), Brahms… Fascinira ga i Čajkovski koji je nakon ispijenih nevjerojatnih količina alkohola imao tjedne apstinencije. Beethoven je, pak, prema njegovu istraživanju kao alkoholičar završio zbog gluhoće. Naime, čuo je samo jaku buku pa je zbog toga išao po krčmama i na kraju se propio.

Izvor:
Foto:

U fokusu

Državni revizori utvrdili hrpu nepravilnosti u poslovanju Međimurske županije

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Foto: Ilustracija

Revizori su u Međimurskoj županiji utvrdili poduži popis onoga što je napravljeno krivo, a Matija Posavec, u službenom očitovanju kaže da je dio nepravilnosti u međuvremenu već ispravljen.

Sada je objavljeno i službeno izvješće Ureda državne revizije u kojem mu se nalaže što sve mora promijeniti u poslovanju županije. Zbog utvrđenih nepravilnosti Međimurska županija je za 2022. dobila uvjetno mišljenje, piše n1info.hr.

Među ostalim, revizori su otkrili da u poslovnim knjigama Međimurske županije rashodi u iznosu od 2.837.430 kuna odnosno nešto više od 378 tisuća eura nisu evidentirani na propisanim računima Računskog plana. Osim toga, pogrešno su iskazani i u financijskim izvještajima.

Također, tijekom 2022. Međimurska županija naručila je razne usluge od tvrtki u svom vlasništvu. Računi su im plaćeni, no revizori su utvrdili da za gotovo 1,6 milijuna kuna odnosno oko 212 tisuća eura nije bilo priloženih specifikacija.

Otkriveni su i ozbiljni propusti u ugovoru o financiranju Županijske bolnice. U pitanju je ugovor za sufinanciranje dijela troškova projekta “Rekonstrukcija i opremanje bolnice za potrebe dnevne bolnice i jednodnevne kirurgije”. Županija je, prema revizorskom izvješću, u prijašnjim razdobljima Županijskoj bolnici doznačila 8.343.804 kuna odnosno oko 1,1 milijun eura, a od 2021. prestala je plaćati preuzetu obvezu sufinanciranja. Krajem 2022. ostao je dug od 6,4 milijuna kuna odnosno oko 855 tisuća eura, ali on nije evidentiran u poslovnim knjigama niti je iskazan u financijskim izvještajima. Županijska bolnica je iz vlastitih sredstava podmirila ovaj iznos, umjesto Međimurske županije.

Više čitajte OVDJE.

Nastavite čitati

U fokusu

Dario Pocedulić najbolji je mladi poljoprivrednik: poljoprivrednici su marginalizirani, a birokracija nas “ubija”

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Prije desetak godina Dario Pocedulić, po struci prometni tehničar i njegova supruga Tamara, inženjerka odjevne tehnologije iz Gornjeg Kućana počeli su se baviti poljoprivredom.

Krenuli su skromno, no danas obrađuju 115 hektara zemlje. Na površini od 50-ak hektara uzgajaju heljdu, a na ostalim površinama pšenicu, kukuruz i uljarice.

Prije desetak dana Dario je proglašen najboljim mladim poljoprivrednikom u Hrvatskoj. Zašto su se započeli baviti poljoprivredom, zašto se odlučili za uzgoj heljde, koji problemi ga tište i koliko mu znači ova nagrada ispričao nam je 38-godišnji Dario Pocedulić.

Za početak. Koliko vam znači ova nagrada?

Svakako sam počašćen što sam odabran za ovogodišnjeg najboljeg hrvatskog mladog poljoprivrednika na Izboru održanom prošloga tjedna u sklopu 6. Međunarodnog kongresa o ruralnom turizmu. Do sada je OPG primio nekoliko priznanja, ali ovo posljednje je uistinu najveće. Ono je ne samo meni već i ostatku OPG-a, potvrdilo da uistinu idemo u dobrom smjeru s našim razvojem. A opet također je i izuzetna čast predstavljati svoju državu na Europskom Izboru za najboljeg mladog poljoprivrednika.

Kad i zašto ste se započeli baviti poljoprivredom?

Možemo reći da je kod Pocedulića poljoprivreda obiteljski zanat. Moj djed se bavio poljoprivredom, moj otac, a nekako sam se i ja odlučio primiti poljoprivrede. Nadam se da će jednoga dana moj posao preuzeti sin i nastaviti razvoj OPG-a. Kako su godine prolazile, a ja postajao stariji, odlučio sam malo konkretizirati naslijeđeni OPG i pokušat ga napraviti specifičnim. Mislim da smo supruga i ja to uspjeli. Danas prodajemo bezglutenske prerađevine Varaždinske heljde, od brašna, kaše, pahuljica, kiflica, mlinci, tjestenine, krekera, grizeva, do pufzrnca, hrskača i svake godine povećavamo paletu prehrambenih proizvoda od tradicijske “hajdine” sa modernim prizvukom. Naravno, osim prehrambenih proizvoda, u ponudi imamo i jastuke punjene ljuskicama Varaždinske heljde različitih dezena i namjena.

Inače, OPG je registriran 2006 godine i tada smo obrađivali nekih šest hektara. Postepenim razvojem, neprestanim ulaganjem i ulaskom u preradu i proizvodnju prehrambenih proizvoda, značajno smo povećali obradivu površinu koju prijavljujemo ove godine u Upisnik – na 115 hektara.

S kojim problemima ste se kao poljoprivrednik susretali i još se susrećete?

S površinski malim parcelama. I papirologijom, odnosno birokracijom. Postoji par apsurdnih birokracijskih situacija koje sam doživio posljednjih nekoliko godina koje su uistinu zbunjujuće, možda čak i zabrinjavajuće, no nekako smo ih uspjeli prevazići. Ne sumnjam da me takovih još neće pa barem desetak dočekati u nastavku mog poslovanja. I naravno, postoji onaj klasičan problem na koji mi ne možemo utjecati, a to je – vremenska prognoza. Prije nekih dva tjedna kod nas u Gornjem Kućanu je unutar dva sata tri puta padala tuča. U travnju. Što nas onda čeka kroz ljeto? Malo tu na negativnu stranu ide i doživljaj nekih sugrađana kojima je to sve zabavno. Nama poljoprivrednicima koji se bavimo isključivo poljoprivredom to nije nimalo zabavno. Mi živimo od plodova koji su nezaštićeni na poljima i ne, ne možemo ih nikako “prekriti čarobnim plaštem” i spriječiti štetu.

Koliko je poljoprivreda zahtjevna grana?

Svaki posao je toliko zahtjevan koliko se pojedinac odluči njime baviti. Meni, našem OPG-u je poljoprivreda jako zahtjevna jer mi uvijek želimo napraviti najbolje i sebe ulažemo maksimalno. No, nekad jednostavno i kad se trudimo, odričemo puno stvari koje su nekima normalne, jednostavno “nemamo sreće” jer bude otkupna cijena uroda duplo manja od prošlogodišnje i jedva da pokrijemo tekuće troškove, troškove sjetve, dorade, popravaka mehanizacije. No, ne posustajemo – slijepo se držimo one “bit će bolje” iz godine u godinu.

Zašto baš heljda? Što vas je inspiriralo da se počinjete baviti njezinim uzgojem?

Heljda se povijesno, tradicijski uzgajala u našem kraju. Zašto ne pokušat oživjet tradiciju, baštinu i ponudit sugrađanima prije svega jednu zdravu namirnicu, ali u modernim oblicima? I Udruga Hajdina je tu na čelu s Ružom Levatić i udrugari se trude očuvat lokalnu baštinu i tradicijsku kulturu naša četiri južna naselja Grada. Bitna je volja. A i nekako su prošla vremena bila ljepša, ljudi su se više družili, bilo je veće zajedništvo i manja užurbanost. A opet, ona poslovna činjenica jest da kad uđete u trgovinu, teško da ćete naći domaće proizvode od heljde na policama. Zato ih možete naći kod nas ili vam ih mi dostavimo besplatno u Varaždin.

Imate široku paletu proizvoda od heljde. Kako je s plasmanom tih proizvoda na tržište?

Sve naše proizvode je moguće naravno kupiti kod nas u “Kući Varaždinske heljde” u Gornjem Kućanu. Kako smo spomenuli, besplatnu dostavu imamo za naše sugrađane u Varaždinu. Osim toga, šaljemo proizvode doslovno po cijeloj Hrvatskoj uz prethodnu narudžbu putem naše web trgovine. Dostupni smo u trgovinama “Delikatesa Veronika” te s krekerima smo od prošle godine ušli u svima dobro poznate Lidl trgovine. Osim na taj način, našim proizvodima opskrbljujemo i nekoliko restorana na području Varaždina i bliže okolice, a također, možemo pohvaliti i najmlađe Varaždince, oni u školama između ostaloga i zahvaljujući gradskom projektu “Čarobna osmica” koji se provodi uz uz certifikat Ministarstva znanosti i obrazovanja, a u suradnji sa poznatim varaždinskim nutricionistima Anitom Car i Davorom Hostić, za obroke dobivaju i naše proizvode.

Godišnje proizvedete oko 40 tona heljde. Traži li se kilogram više Varaždinske heljde?

Da. Sugrađani su počeli prepoznavati Varaždinsku heljdu i zadovoljni su našim proizvodima. Prošle godine smo u jednom trenu ostali bez kaše pa onda bez kiflica. Jednostavno nismo uspjeli pripremiti toliku količinu koliko je u tom trenu tržište tražilo, a uvijek proizvodimo svježe, ne radimo robu za skladište.

Vi se ne bavite direktnom prodajom heljde ni otkupom, no većina heljde u Hrvatsku se uvozi. Je li riječ je o nekvalitetnoj heljdi?

Da li je nešto kvalitetno ili ne provjeravaju institucije zadužene za to. U smislu, da li je sukladno našim zakonima i pravilnicima. A posljednji glas daju kupci. Mi sami znamo prošetat po trgovačkim lancima i vidimo razne proizvode koji se uvoze kako iz EU, tako iz trećih zemalja. Kod toga je dosta nezgodno što u tim trećim zemljama najčešće nisu na snazi ista pravila i politike što se tiče zaštite i tretiranja usjeva, skladištenja i proizvodnje. I onda najčešće ti proizvodi budu jeftiniji. Koliko se kontrolira domaća proizvodnja, toliko bi se trebala ispitivati i kontrolirati uvozna koja se nalazi po trgovinama.

Kakav je po vama položaj poljoprivrednika u Hrvatskoj? Što se treba poboljšati?

Poljoprivrednici su po mom iskustvu marginalizirani. Na rubu društva. Nekima će biti smiješna ta izjava, ali ako je realno sagledate, shvatit ćete zašto. Na nama je da radimo na polju, u ne kontroliranim vremenskim uvjetima. Mi možemo uložiti mnogo u proizvodnju hrane, a zbog vremenskih nepogoda ili recimo pada cijene u tri mjeseca ostat ćemo bez prihoda. Ne samo od zarade nego i bez sredstava za sljedeću žetvu. Ne vlastitom krivicom. Isto tako, od poljoprivrednika koji radi najčešće po cijele dane, nevezano na nedjelje i svetke, se očekuje da ispunjava sve više i više papirologije.

Recimo, ja obrađujem nekih 115 hektara i to na otprilike 249 ARKOD iD-a, i sad prema novoj odluci sam trebao do svake njive doći traktorom. Pozicionirati traktor, vodeći pritom računa na njegovu poziciju u odnosu na neki prirodni marker, izaći van i fotografirati i geo tagirat ga. Sjest u traktor, doći do završetka te iste njive i ponovit postupak te potom učitat fotografije u aplikaciju, zatražit putem aplikacije dodjeljivanje zadataka od strane APPRRR-a. I tek nakon toga počet raditi na toj njivi. Posao koji radim cijeli život. Ja imam 249 takvih njiva. Ne znam tko je došao do te odluke, ali ona je sad postala opcionalnom nakon onih žustrih prosvjeda u EU.

Onda pak možemo i o kupcima malo, ne puno, samo malo. Imamo kvalitetan proizvod ali ne prodajemo na tržnici, nudimo besplatnu dostavu na adresu za narudžbe veće od 11 eura za Grad. I onda ljudi zovu i pitaju i kad im kažemo da smo u Gornjem Kućanu, onda nekad bude odgovor – a šteta što niste na tržnici. Nismo, i nećemo biti jer si ne možemo priuštiti stajati na tržnici jer mi kod kuće dok ne prodajemo, svaki dan proizvodimo svježe proizvode i planiramo kako povećati kvalitetu. Nisu poljoprivrednici bogati ljudi, samo su radišni.

Što još imate u planu u budućnosti?

Puno toga. Još sam mlad, ako me zdravlje posluži Varaždinska heljda će se proizvodit i prerađivat još dugi niz godina. Samo nebo je granica.

Varaždinska heljda

OPG Pocedlić uz pomoć i suradnju Uprave za stručnu podršku razvoju poljoprivrede Varaždinske županije (dr. Mara Bogović i njenin tim) te same Varaždinske Županije (dr. Dragutin Vincek i njegove kolegice iz Upravnog odjela za poljoprivredu i zaštitu okoliša), Agronomskog fakulteta i Ministarstva poljoprivrede 2021. godine uspješno je registrirao i uvrstio na sortnu listu “Varaždinsku heljdu” kao prvu hrvatsku sortu heljde. Danas je OPG Pocedulić njezin registrirani čuvar, uzgajivač i dorađivač.

Proizvodi bez glutena

Svi proizvodi OPG-a Pocedulić od Varaždinske heljde su certificirano bez glutena.

– Cilj nam je svake godine ponuditi sugrađanima jedan novi proizvod od heljde. Ove godine predstavljamo dva nova proizvoda. Jedan je već vani, a to su “Puf zrnca”. Izvrsna su sa jogurtom, fina, hrskava. Heljda je prirodno bez glutena, no lagano se kontaminira pa treba imati izdvojenu proizvodnju.

Inače se OPG svake godine s novim proizvodom prijavljuje na “Ocjenjivanje prehrambenih proizvoda” koje zajedno provode Prehrambeni i Agronomski fakultet iz Zagreba u suradnji naravno s Ministarstvom poljoprivrede. Do sada su naši krekeri te mlinci od Varaždinske heljde bili proglašeni najinovativnijim prehrambenim proizvodima. Kiflice i tjestenina su primile zlatnu diplomu a pahuljice brončanu. Veliko iznenađenje nam je stiglo prošle godine iz Bruxellesa za naše krekere, Zaprimili su medalju za izvrsnost i kakvoću, “Superior taste award**” od International Taste Instituta” a što je prvo takvo priznanje za jeda hrvatski OPG. I jako smo ponosni na to – ističe Pocedulić.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje