Prošli su i još jedni izbori, oni za vijeća mjesnih odbora, pa sam se prisjetio one odredbe o 40 posto žena na izbornim listama, a što bi, valjda, trebalo omogućiti da u tijelima vlasti bude 40 posto žena (iako ne znam kako bi se to baš time osiguralo).
Nisam računao koliko su se naše stranke držale te odredbe, ali sam primijetio da je jedna stranka za nositelje lista u svih 16 mjesnih odbora istaknula – muškarce. Nemam nikakve koristi od zamjeranja ikome, pa ovoj stranci neću spomenuti ime, ali zanimljivo je da je na čelu te stranke na nacionalnoj razini – žena, žena koja se bori za prava žena i svih mogućih manjina, žena koja bi k tome htjela biti i na čelu cijelog svijeta.
Zašto to spominjem? Zato što mi ide na živce licemjerje novih političkih modela koji se zalažu za prava svih mogućih manjina, ali ne i za prava većine. A u Hrvatskoj, kao i u svijetu, većina su – žene.
Stoga je i odredba od 40 posto žena na listama, sama po sebi – diskriminacijska. Na listama bi trebalo biti 50 posto žena! Štoviše, žena je u Hrvatskoj 51,8 posto, a muškaraca 48,2 posto. Stoga bi na listama trebalo biti 51,8 posto žena! Na izborima će žene (tek) tada imati jednake šanse, jer ne vjerujem da bi itko zaokružio neko ime samo na temelju spola: protekli predsjednički izbori to su zorno pokazali.
No to ne znači da to treba svugdje preslikavati. Radi se samo o izborima, dakle o pružanju jednakih šansi. Jedan drugi europski prijedlog, onaj o 40 posto žena u upravama tvrtki, čini mi se zapravo suprotnim ideji jednakih šansi. Ma neka je i 100 posto žena ili 100 posto muškaraca, ali na sva radna mjesta ljudi trebaju biti zapošljavani isključivo na temelju sposobnosti i kvalifikacija, a ne na temelju spola. Jer ekstremna revnost vodi do ekstremnih apsurda. A kao da apsurda već nemamo dovoljno…
Izvor:
Foto: