OTVORENO

Osamdesetih godina prošlog stoljeća kazalištem su se uglavnom bavili nesuđeni rokeri. Oni koji nisu znali svirati niti pjevati, a vidjeli su se kao rockeri, s početkom novog vala su ušli u kazališta.

Ovu teoriju o teatru prije trideset godina zagovara Romano Bogdan, osnivač i umjetnički ravnatelj Kazališne družine Pinklec iz Čakovca. On je, kaže, prototip kazalištarca iz tog vremena. – Još u vojsci sam bio zaluđen idejom da napravim rock operu. Onda sam shvatio da ne znam niti svirati niti pjevati, pa sam tekstove rock opere preradio u kazališne predstave – sjeća se Romano Bogdan svojih kazališnih početaka.

Jedino se djeci ne mora podilaziti i samo s njima čovjek smije biti iskren

Malo je pisao predstave, pa režirao, pa osnovao kazališnu radionicu. Iz te je radionice 2. ožujka 1987. godine proizašao Pinklec. Ta je kazališna družina u svojih 30 godina osvojila sve nagrade koje hrvatsko kazalište može osvojiti. U amaterskom i profesionalnom kazališnom svijetu. Pinklec je osnovan kao amaterska družina pri Centru za kulturu Čakovec. U prvom službenom pismu tadašnjem ravnateljstvu Kulturnog centra Romano Bogdan je napisao da je cilj družine profesionalno kazalište. – Ali to se oduljilo. Čekali smo 20 godina i tek 2007. godine smo postali profesionalci – govori.

Uskoro nakon osnivanja Pinklec postaje dio Hrvatskog četverolista ili Pokera avangarde. To su bila četiri kazališta koja nisu podilazila klasičnom teatru – Lero iz Dubrovnika, Daska iz Siska, Inat iz Pule i Pinkleci. Etablirali su se kao relevantan dio kulturne scene i došlo je vrijeme da sve četiri družine pri Ministarstvu pokušaju ishoditi status profesionalaca. Bezuspješno. – Nisu nam htjeli otvoriti vrata. Ona su nam se otvorila tek donošenjem novog Zakona o kazalištu 2006. godine – govori. U prosincu je donijeta odluka o Pinklecima profesionalcima, dokumentacija je odrađena u svibnju i Pinklec se upisuje u registar profesionalnih kazališnih družina. Okreće se striktno repertoaru za djecu i mlade. Profesionalizam je olakšao novčanu situaciju. Na početku su od Ministarstva za godišnju produkciju dobivali oko 60 tisuća kuna, a danas 360 tisuća kuna.

Kennedy centar

Na pitanje je li to realna suma za sve potrebe profesionalne kazališne družine, Romano Bogdan kaže: – Što je to realno? Toga nema. Tko hoće raditi kazalište, može to i bez novaca. Ako hoćeš raditi – možeš. Pitanje je kvalitete, a ne novaca. Jasno da je lakše uz osigurana sredstva. Za kazalište je potreban prazan prostor i dosta je jedan glumac, čak ne trebaju dva da napraviš kazalište – teza je koju zagovara Romano Bogdan. On se u međuvremenu afirmirao kao kazališni redatelj i od Hrvatskog društva dramskih umjetnika je dobio status slobodnog umjetnika. Pinklec je od početka član NIMA-e, Svjetske udruge lutkara pri UNESCO-u, i Assiteja, Međunarodnih profesionalnih kazališta za djecu i mlade. Zahvaljujući čestim putovanjima po svijetu, Romano Bogdan je imao priliku dobro upoznati različite kazališne sisteme. Najviše mu se svidio danski sistem, pa ga je odlučio primijeniti u Pinklecu. – Nema zaposlenih glumaca i radi se po projektu. Koliko igraš, toliko ćeš i zaraditi. Glumcima koji su na angažmanu se ne da igrati u, recimo, Špičkovini, a plaća će ionako sjesti na račun. Kod nas je svaka predstava – honorar u džep – kaže.

Stare konje se više ne može odgajati, nema svrhe. Zato smo se okrenuli djeci

Najveći problem im je financiranje međunarodnih festivala. – Trebaš putovati da vidiš gdje si. Redovito prolazimo selekcije, pa je žalosno ako ne možemo ići. To nitko ne razumije, a to je iskaznica države u svijetu. U inozemstvu državu predstavljaju sport i kultura, a ne diplomacija – govori. U kojem je svjetskom rangu Pinklec dovoljno govori to što su nekoliko puta nastupili u američkom Kennedy centru u Washingtonu. Za kazalište je to kao Metropolitan opera za operni svijet. Pinklec radi po principu Teatra okrutnosti Antoninea Artauda. On je sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća donio postulate koji se odnose na kazalište i njegove glumce. – Glumac treba biti atlet srca, okrutan prema sebi, i cijelog sebe posvetiti kazalištu, kao svećenik crkvi. Pinklecovi glumci su poznati po velikoj energiji koju unose u predstavu. Redatelji zbog toga vole  s njima raditi – govori Romano Bogdan.

U toj njegovoj velikoj predanosti kazalištu se krije i razlog za striktno dječji repertoar. – Stare konje više ne možeš odgajati, nema svrhe. Moje poslanje u kazalištu nije nasmijavati ljude, i to me ne zanima. U našem obrazovnom sistemu su umjetnički predmeti srozani na nulu. Jadno društvo koje to radi. Djeca pojma nemaju, jer ih nitko ne uči kulturi i estetici. Zato smo se mi okrenuli djeci. Tu jedino možeš biti iskren, jer djeci ne moraš podilaziti – govori. Pinkleci imaju veliku, međunarodnu publiku. Samo 30 predstava godišnje igraju u Čakovcu, a 70 posto u Hrvatskoj i vani. Nagrade su redovite, Pinkleci se razvijaju, njihov otac je sretan.

– To za mene nije posao. U Centru za kulturu sam kao u svojoj dnevnoj sobi. Isto mi je jesam li ovdje ili doma. Zaista me Bog dotaknuo i dao mi da se igram cijeli život.

Preko sedam mora…

Pinkleci zadnja dva mjeseca rade novu predstavu, čija je premijera ovog tjedna. Redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić rade svoj autorski projekt “Preko sedam mora, preko sedam gora”. Predstava govori o djeci izbjeglicama i njihovoj tragediji. Predstave Pinkleca su sve odreda društveno angažirane.
Jedna od djeci najzanimljivijih i neobičnih predstava bila je “Snjeguljica” u režiji Mirana Kuspahića. Predstava  ima 16 različitih završetaka.

O smjeru predstave i završetku su odlučivala djeca. Poslije svake scene su dobivala dvije pločice na kojima su, recimo, mogli odlučiti hoće li da kraljica umre odmah i da Snjeguljica pobjegne ili još to ne žele. Odlučivalo se demokratski. Djeca su učila da većina ponekad donese lošiju odluku, ali nema povratka. Ako su nakon 20 minuta ubili Snjeguljicu, predstava je gotova. A mogla je trajati i sat vremena, ovisno o njihovim odlukama.

PROSLAVA

 U sklopu svoje rođendanske proslave Pinkleci su odigrali premijeru “Preko sedam mora, preko sedam gora”, otvorena je izložba “Pinkleci sasvim osobno” i “Fenomen Pinklec, Od rituala do igre”. Nakon druge izvedbe predstave, u petak, u Gradskoj kavani su nastupili Filip Šovagović i Painkillersi.

NOVAC

Tko hoće raditi kazalište, može to i bez novaca. Ako hoćeš raditi – možeš. Pitanje je kvalitete, a ne novaca.

Izvor:
Foto: