Slikam svoj život!

Vrh piramide

Svoju je veliku izložbu koja čini presjek svih njegovih 20 ciklusa i jednostavno nazvanu “Retrospektiva” otvorio jučer baš u Varaždinu, u palači Sermage. Varaždin je izabrao mene, a ne ja njega – rekao nam je Trnski. - Možete zamisliti, ovdje je 90 mojih slika od 2, 3 tisuće koje sam naslikao. Osjećam se kao da je ovo neki vrh moje piramide. Slike su i moj život. Zapravo ja njega slikam ili ono kakav je – priča nam autor. Kroz godine kako se mijenjao njegov život, mijenjale su se boje i motivi, a nekad su se ciklusi i preklapali. Tako su njegove prve slike, one s akademije “Moja generacija”, za koju kaže da je bila hipi generacija, pune kolora, dok su zadnje iz ciklusa “Povratak”, koji još uvijek traje i u kojem se umjetnik vraća svojoj Podravini, nešto sjetnije.

Egipat i Podravina

- Mislim da su mi ciklusi koji su dulje trajali ti koji su mi draži. Recimo, portreti su kod mene trajali najdulje. Jedan od njih, izmišljeni i povijesni, je onaj koji prikazuje ilirsku kraljicu Teutu. Ta moja Teuta sada na internetu kola kao jedini prikaz Teute. To je čudo – kaže.
Svaka slika ima svoju priču. Tako je seriju u kojoj je kao plohe ubacivao stare novčanice izmislio u trenutku kad ih je skupljao, “Sveci” su nastali u doba kad je živio u Budvi i istraživao Grčku i Crnu Goru, “Putovanje u Egipat” u kojem se igra plavim i zlatnim plohama za vrijeme puta u tu drevnu zemlju, a zadnja se serija “Povratak” rodila u Parizu i govori o Podravini.

- Ja sam putnik i tako punim svoje baterije. Idem svojom kampericom okolo cijeli život i svaki put mi se ili desi nešto zanimljivo ili nekog zanimljvog sretnem. Ali Podravinu nosim uvijek sa sobom. To sad i slikam, moja sjećanja iz djetinjstva – šporete i kredence.

Trenutke poput onog kad sam razlio tanjur kiselog mlijeka koje mi je baka dala uz krišku kruha. Zanimljivo je da se tih svih šporeta i kredenaca sjećam iz dječje perspektive, oni su nekome tko ima 80 cm ogromni – objašnjava. Slika “Povratak”, ali sumnja da će se vratiti kući iako kaže: “Dao bih pola Pariza za Podravinu. Neke od tih novih slika ne bih prodao ni pod koju cijenu.” Veli, zauvijek će zadržati i sliku Ljubav nastalu 1987. “iz razumljivih razloga”. - Samo me nemojte pitati što ću raditi ubuduće jer to ne znam. Inspiracija ne pada s neba i ne dolazi iz čaše. Tako da znam da će doći – poručio je umjetnik.

Slikari Stančić, Schiele i Klimt

Trnski je 1971. završio zagrebačku Likovnu akademiju, a među predavačima bio je i Miljenko Stančić.
- Sjećam ga se kao pravog gospodina koji se prema onima u kojima je vidio talent ponašao sjajno, a onima koje nije cijenio dao je samo savjet: “Bolje bi ti bilo da ideš farbat”.

Bio je ugodan i od njega se uvijek moglo nešto naučiti. Često je znao pozvati studente na razgovor uz vino i nešto za pojesti. I u njima se moglo nešto naučiti – sjeća se Trnski. Kao svoje virtualne profesore Trnski uvijek navodi Klimta i Schielea. - Oduvijek mi se sviđala ta ornamentika vijuga. Činjenica je da to publika brzo prihvati, pa je to ujedno i zamka za mladog slikara. Uvijek treba ići dalje – poručuje. U Pariz se odselio prije više od 30 godina i kaže – nije bilo lako. - Morate znati da je to grad u kojem je registrirano pola milijuna umjetnika, a ima 900 galerija. Ja sam imao sreću što sam na početku preko jedne fondacije dobio atelier na 2 godine. Ali to je konstantna borba jer se galeristi ponašaju kao pravi gangsteri. Najgore je kad vam kažu da vas ne žele jer niste mrtav ili poznat.

A onda si misliš: “Kak ću biti poznat ako mi ne date da izlažem?”. To je stalna borba – priča nam.
Danas živi u svom stančiću u Parizu koji je još davno kupio, a vrlo važan dio njegova života je kamperica (3. po redu) kojom putuje po Europi.

Zanimljivo: žene kupuju aktove

Trnski je umjetnik čija se djela skupljaju. - Oko 40 mojih djela prikupio je kolekcionar iz Nizozemske, on ih ima najviše.
Njega kao i još nekolicinu drugih poznajem. Zanimljivo je da ljudi iz bivše Jugoslavije najviše kupuju aktove, a aktove kupuju žene. To me baš veseli – kaže nam Trnski. Uz ovu izložbu izdao je i monografiju “Retrospektiva”, a u tiskari je nadgledao svaki korak.
- Pokušavam biti perfekcionist pa sam nadgledao svaki njihov korak. Spavao sam u kamperici u dvorištu i išao sam im valjda na živce – dodao je.
Upravo je na naslovnici njemu draga slika “Druga strana ulice” nastala 2001., puna svijetlih ploha u “koje se može ući”.

Tihana Drumev