U mojoj histeriji ima logike!

"Hrvatski san: Od Vukovara do zvijezda?" naziv je vaše nove knjige. Zbog čega takav naslov i zbog čega upitnik u naslovu?
Da nema upitnika, sve bi bilo divno i krasno i ni o čemu ne bismo trebali pisati. Zvijezde iz naslova sigurno nisu one europske, s tim da ni njih još nismo dosegli. Zvijezde su metafora jednog putovanja koje je na početku simbolički omeđeno slavom i stravom Vukovara, a nakon 20 godina to je putovanje hrvatskog naroda zaslužilo puno viši i blistaviji rezultat. Na žalost, čini se da smo iznevjerili gotovo sve za što smo se, na ovaj ili na onaj način, borili nadajući se sretnoj, pravednoj, kulturnoj i uređenoj Hrvatskoj. Unatoč tome, kroz moje tekstove progovara duboka vjera u smisao svih tih napora, jer, kako je rekao Vlado Gotovac, „između Dubrovnika i Vukovara Bog je nešto zamislio“.

Knjiga obuhvaća svih 150 kolumni objavljenih u posljednje tri godine u Regionalnom tjedniku. Mogli bi reći, za Hrvatsku tri burne godine. Iako ste kao pravi Varaždinec-kulturnjak usmjereni na to područje, često komentirate i aktualnu političku situaciju. Je li to zato jer je to neizbježno?
Tko tvrdi da piše samo za sebe, taj ili laže ili nije pisac. Književnost je neodvojiva od društva (pri čemu ne mislim da bi mu trebala povlađivati), a društvo je i pod prevelikim utjecajem politike. Dakle, htjeli mi to ili ne, sve što doživljavamo dio je veće slike koju možemo nazvati kulturnom paradigmom ili, ako hoćete, društvenim ugovorom. Sve se to onda, na katastrofalan način, odražava kroz medije. U našim okvirima taj zatvoreni krug rezultira uglavnom – histeričnim situacijama.
Upali smo u nove društvene okolnosti u kojima se uopće ne snalazimo. Iz komunizma smo uletjeli ravno u poodmaklu, globalističku fazu kapitalizma, sad nam slijedi europska stvarnost, na svjetskom obzorju ukazuju se titanske promjene o kojima se u nas još uopće ne govori, a mi još nismo uspjeli do kraja urediti čak ni normalno demokratsko društvo.
A imali smo fantastičnu priliku, i to je naša tragedija.

Ne možete svima biti po volji

Jeste li ikad zbog svojih kolumni imali problema? U Hrvatskoj su kolumnisti često na meti zbog javnog izražavanja stavova koji svima često nisu po volji.
To ide „u rok službe“. Pokude su uobičajene, ali primam i puno pohvala, i to dosta od starije generacije, što mi je posebno drago jer pokazuje otvorenost najiskusnijeg segmenta našeg društva. No, ne možete svima biti po volji. Ponekad je dobro razbucati duhove. Jednom sam napisao da je dio mog kolumnističkog posla i da provociram, preuveličavam, pretjerano ismijavam, pa i da pooštrim vlastito mišljenje. To su osnovna sredstva satire, a ja volim biti satiričan, iako su teme koje se nameću ponekad tako strašne da ne nalazim ni prostora niti snage za ikakav humor.
Želim zbuniti, želim pokazati da je moguće istovremeno biti lijevi tradicionalist i desni internacionalist, europski ognjištarac i hrvatski kozmopolit. Da je moguće ponekad naricati poput Jeremije i bacati strašne starozavjetne kletve, a ponekad, opet, iz svega raditi sprdačinu. Ukratko, histeričan sam kao i svi Hrvati, ali u mojoj histeriji ima logike!

Kolumne su mi dosadne, a većina kolumnista je nepismeno

Imate li neku svoju najdražu kolumnu?
Iskreno, baš i ne. Prije sam volio Tanju Torbarinu, danas možda Ivicu Šolu iz Glasa Slavonije, ali ne pratim ga redovito. Danas me kolumnisti uglavnom živciraju jer su dosadni, a mnogi ne znaju ni pisati.

U knjizi su i 4 eseja. Kako se oni uklapaju u koncepciju i o čemu su?
Mogao bih ih nazvati „poetsko-povijesnim“ esejima. Znatno su duži i ozbiljniji od kolumni. No, također govore o našem aktualnom društvenom trenutku, bez obzira na to je li im je tema Prvi svjetski rat, stvaranje Jugoslavije, globalistički konzumerizam ili nemoć i zabrinjavajuća bijeda suvremene hrvatske proze.

Kako ste se odlučili na tiskanje ove knjige. Radi se o vlastitoj nakladi.
To je stvar procjene plasmana knjige. Objavljivao sam kod jakih nakladnika – VBZ, AGM, Disput, HAZU – i objavljivat ću i dalje, ali ne možete od njih očekivati da vas pristojno honoriraju i ulažu u marketing zbirke pjesama ili nekog drugog neprofitnog projekta poput ovog. Osim toga, kao vlastiti nakladnik imam potpunu kontrolu nad nastankom i životom knjige, otprilike kao redatelj koji je ujedno i scenarist i producent filma. Ne ovisim ni o knjižarskoj mreži, tako da se „Hrvatski san“ može nabaviti isključivo narudžbom na broj mog suradnika 091/1509893.
Konkretno, „Hrvatski san“ se pojavio kao plod težnje da se objedine svi moji društvenokritički članci. Vjerujem da bi i drugi nakladnici bili zainteresirani, no nisam mogao čekati da se uklopim u njihove planove, jer za sve postoji pravi trenutak, a pravi trenutak za ovu knjigu je – ovaj.

Na čemu sad radite?
Posla preko glave. Zasad mogu reći samo to da iduće godine planiram objaviti barem dvije autorske knjige i dva prijevoda. Puno je toga u pripremi, tako da još ne znam što će prvo doći na red.

Sve manje novinar, sve više književnik

Dvadeset godina rada, dvadeseta knjiga, dvadeset godina od pada Vukovara. Mogli bi reći, vaša književna karijera stara je kao i Hrvatska. Što smatrate svojim književnim početkom?
Joj, da sam barem ja star kao samostalna Hrvatska, a ne samo moja književna karijera! Šalu na stranu, počelo je sa zbirkom pjesama „Nakraj svijeta“, koja je 1992. nagrađena na Goranovom proljeću. Iako je objavljena 1995., napisana je upravo u prvim godinama Domovinskog rata. Država i ja rijetko se slažemo, ali tada smo se složili da bi od mene na bojišnici bilo više štete nego koristi. Ipak, nešto sam morao učiniti, pa sam to prijelomno razdoblje pokušao izraziti kao pisac, ali i kao novinar. Što Bog (ili vrag, ne znam) spoji, nitko više ne razdvoji. S vremenom sam sve manje novinar, a sve više književnik, pa je „Hrvatski san“ svojevrsna ilustracija tog mog književnog stila izraženog u novinskom mediju.

Koja djela bi izdvojili kroz karijeru?
Ona koja tek pripremam. Dosta sam samokritičan, no zbirka priča „Krvavo“ (2004.) mi se i danas čini vrlo dorađenom. Od pjesništva izdvajam „Božićne pjesme“ (2009.), a kajkavska zbirka „Tetoverani čovek“ (2000.), sa čak desetak antologijskih pjesama, zarana je stekla čvrst status u novijoj hrvatskoj lirici. Najviše uspjeha kod publike imao je jedan neobičan roman, „Hrvatski psycho“ (2003.), kritika je bila silno blagonaklona prema pjesmama i pričama, a najveće priznanje stiglo je 1999. za dramu „Pekel na Zemli“, državna nagrada „Marin Držić“. Nisam pisac hitova, iako, neskromno govoreći, to uskoro namjeravam promijeniti.

Tihana Drumev