Pisao sam nedavno (u našem listu), a pisat ću uskoro (u časopisu Kaj) još o Borisu Periću i njegovu prijevodu Krležinih Balada Petrice Kerempuha na njemački.
No opet se navraćam istoj temi, što zbog predstavljanja u četvrtak, što zbog novih implikacija koje je taj performans u palači Herzer izazvao.
Dan nakon što je Srijeda u Muzeju proslavila 100. izdanje, već je taj izvanredni Četvrtak u Muzeju ponudio program za pamćenje. Nakon što je Zdenko Brlek interpretirao izvorne Balade, a Ernest Fišer iznio pravorijek o važnosti prevodilačkog projekta, Boris Perić i Tomislav Pletenac progovorili su o Baladama na način na koji se u nas još nije p(r)omišljalo.
Boris i Tomislav moji su prijatelji odavna, zajedno smo rasli (a prilično su me i prerasli!), pa sam i pomalo subjektivan, ali to ne znači da se slažem sa svime što govore i rade. No ponekad nije najvažnija naša prosudba, nego je važnije detektirati – otvaranje novih dimenzija.
A nove dimenzije u razmatranju Krleže Perić i Pletenac svakako su otvorili – širom. Mnogi su zacijelo u čudu slušali o Baladama kao maloj književnosti ili pak o Hrvatskoj kao kriptokolonijalnom prostoru, ali to je stvar za raspravu. No kad prevoditelj i znanstvenik pjevaju i sviraju (!) ponijemčene Balade na Serenata Rap Jovanottija ili Perfect Day Loua Reeda, e, to je onda stvar za – inspiraciju!
Unatoč tome što sam i krležolog i roker (barem u duši), priznajem da sam pohvatao samo dio skiciranih konotacija i poveznica. I da sam baš zbog toga zadovoljan. Jer kultura se ne razvija činovničkim ponavljanjem općepoznatih činjenica, nego asocijacijom, provokacijom, spajanjem nespojivog: tek tad, u bljesku inspiracije, možemo doći do proplamsajā istine. Krleža bi isprva bio osupnut, ali naknadno bi možda i skinuo onaj pozerski šešir, koji mu ionako nije dobro stajao.
Izvor:
Foto: