SUSRETI Luko Paljetak

Nema mobitel, ne služi se kompjuterom, opsežna djela piše na pisaćem stroju, ne zna slike na apoenima novčanica….Tako je i svoju novu knjigu, prošlog tjedna predstavljenu tijekom Srijede u Muzeju u varaždinskoj palači Sermage, napisao na pisaćem stroju iz 1968. godine. Ima ih tri. Nakon promocije knjige otvorena je njegova izložba „Slike za Liliput“.

Luko Paljetak, bard hrvatske književnosti, dubrovački gospar koji je zagazio u sedamdesete, ne možemo a ne primjetiti, zgodan je, šarmantan muškarac, čijih je barem 15-ak godina zaostalo negdje u prošlosti. – Najvažnija je stvar formula po kojoj živim. Jednostavna je. Imati onoliko godina koliko mi je u tom trenutku potrebno. Ako razgovaram s djetetom, imam 7, 9, 15… jednako tako i s ostalima – imam koliko mi treba. Na taj način mogu negirati utjecaj vremena, poništiti ga. Iako, ono je lukavo – svejedno vas negdje gricka, bode… govori Paljetak, koji, što pripisuje genetici, nema nijedne jedine bore.

Bijeg iz vremena

Pridodamo li tome da Paljetak govori četiri strana jezika, prevodi pisce kao što su James Joyce, E. A. Poe… ili kako on kaže „one koje nitko ne želi prevoditi“,  i poetski duh, Luko Paljetak kao da je lik iz nekog od ruskih klasika koje također prevodi. – Prevoditi književno djelo sa stranog jezika zaista je opaki posao. Danas, nažalost, ima sve manje ljudi koji su u stanju prevoditi vezani stih, rimovane pjesme… Misle da je lako prevesti „50 nijansi sive“. Nije. Nije jer moraš pogoditi pravu „nijansu“. U tom mi je smislu prevođenje zanimljivo, ulazite pod kožu drugom piscu… počinje razgovor Paljetak. Na pitanje je li ga ponekad strah prevoditi nekog pisca upravo zbog tog pokušaja „ulaska u njegov tok misli“, odgovara: – Jest. Kad sam prevodio “Canterburyjske priče” Geoffreyja Chaucera, koje imaju 19 tisuća rimovanih stihova i 300 stranica proze. Chaucer ih je završio 1380. godine. Prevodio sam to na „ficleke“ – priču po priču. Godinama. Bilo je sjajno osjećati se stanovnikom 14. stoljeća… veli Paljetak. I dodaje. – Moj prvi izvorni rukopis je poezija. To je ono kako se ja osjećam. Kad želim nešto reći, najradije bih to rekao pomoću stihova, kaže Paljetak, u čijemu je opusu jednako zastupljena dječja literura i knjige za odrasle. Iako veli da nije siguran voli li više pisati za djecu ili za odrasle, prema načinu govora i mimici, rekli bismo da radije piše za djecu. – Ponekad je dobro osjećati se kao dijete i pisati za dijete u sebi. Ako pišete dobro za dijete u sebi, onda je to valjda dobro i za djecu oko vas. U svakome od nas još uvijek postoji dijete koje ima svoj kutak za igranje. Za njega vrijedi pisati. Literaturu za djecu moraju voljeti i njihovi roditelji. Kad pišete za djecu morate znati da pišete i za mame. Ne samo zato što su kupci nego što su upravo oni interpretatori knjiga. Na žalost, najčešće pogrešni. Djeca puno bolje razumiju što ste napisali od roditelja. Uvijek imaju više rješenja za ono što ih zaintrigira u pjesmi, u prozi… razumiju na više razina razumiju što sam želio reći, književnu metaforu ili složeniji književni mehanizam nego roditelji, neovisno o njihovu obrazovanju, veli.

Milostivi Dubrovnik

Paljetak, za razliku od kolega koji će na pitanje o najdražem djelu obično spominjati “djecu koja se sva vole jednako”, bez razmišljanja će reći: – Roman koji najviše volim je roman napisan u obliku dnevnika, „Skroviti vrt“, o najljepšoj ženi staroga Dubrovnika, Cvijeti Zuzorić. Žena o kojoj sve znamo, a ne znamo ništa. Znamo da je bila najljepša žena svog vremena i ništa više. Osim da je pisala pjesme kojih nema, sjajno pisala glazbu koje nema, bila izvrsna matematičarka…Jedino što znamo je da su svi bili zaljubljeni u nju. Priču sam objavljivao u nastavcima u dubrovačkim časopisima. Prva tri nastavka, dok je meni bilo stalo do toga, svi su vjerovali da je to pravi dnevnik. Čak i stručnjaci na tom području.

 

Radije bih na na kolodvoru gledao život, nego na kazališnim daskama gledao kolodvor.”

S obzirom na to da mu današnjica očigledno nije najdraži period, zanimljivo je njegova opservacija o Dubrovniku danas – Prestrašno je. Dubrovnik se ispraznio od ljudi i napunio se gomilom na faze. Kao horde ili kohorte siđu s cruisera, bauljaju po Stradunu. Neki uopće ne znaju gdje su, rijetki znaju zašto su uopće došli, mnogi ne znaju ni u kojoj su državi ili gradu. Ali Dubrovnik je prepametan grad, jer on je više nego grad. On je biće. Stvarno, okamenjeno ljudsko biće. Pa sve to milostivo dopušta, govori Paljetak koji se odselio iz Staroga grada – Više ne živim u Starome gradu. Tako da mogu i ja u nj’ otići kao turist. Ako mi zatreba uzeti nešto iz Staroga grada, odem po to. Recimo, treba mi tišina te i te ulice – odem u nju. Treba mi pogled na Knežev dvor u to i to doba – odem po to.

Teatar i roman

Suvremeni teatar ga je također razočarao. – Hrvatski je teatar općenito u velikoj krizi – u trci za nekim svjetskim teatrom koji ne postoji. Drugu su grešku Francuzi odavno dešifrirali i kazali da je teatar više od života. Ta je formula izgubljena. Današnji pisci žele preslikati stvarni život u teatar. Pa, onda mi je svejedno. Radije bih na na kolodvoru gledao život, nego na kazališnim daskama gledao kolodvor. Izgubila se tajna, metaforika. Zato što ljudi misle da je teatar kao i književnost, preslikati život jedan na jedan. Roman nije to. Roman mora biti kao i kazalište – više od života. Mora ponuditi likove koji su nadišli sami sebe. Pogledajte sve velike romane. To nisu stvarni likovi. Nemojte mi reći da je Živago stvaran, Ana Karenjina…

 

Moj prvi izvorni rukopis je poezija. To je ono kako se ja osjećam

On jest stvaran, uzet iz života, jer se to može dogoditi, ali sve ono što je u njima nije samo život nego i nešto više – to se može samo njoj dogoditi, shvaćate u čemu je ljepota? I kad uspijete ostvariti takav lik, onda ste pisac, nabraja Paljetak. Unatoč naizgled nakupljenom nezadovoljstvu, na pitanje je li Luko Paljetak sretan čovjek, odgovara: – Zavisi što je sreća. Ako ono tužno što vam se događa ne shvatite kao kaznu nego kao mol dionicu vaše durske skladbe, onda nema tuge.
Luko Paljetak ne želi autorizaciju ovoga teksta. Reći će da „vjeruje ljudima“. Na primjedbu da bi se to moglo u životu pokazati greškom, iskustvo će reči: – Nije greška. Jer kad im na taj način vjerujete, ne žele iznevjeriti mene, nego ne žele iznevjeriti sebe, zaključuje.
Lukavo.

Karnevalizacija baroka

Varaždin misli da je nešto dobio, ali je zapravo izgubio. Dobio je Špancirfest, masu ljudi koja se „upumpa“ u grad i karnevalizira ga u jednom trenutku. Barokni, ozbiljni, bachovski grad u jednom trenutku postane karnevaliziran. Gradu i određenom broju ljudi to se u jednom trenutku svidi, ali nakon toga je tuga još veća. Da toga nema – tuga bi se onako fino rasporedila po svim ulicama i Grad bi živio onako fino sa samim sobom i ljudima u njemu.

“Tisuću šiba preko usta”

Knjiga „Tisuću šiba preko usta“ sastoji se od 100 pjesama od po deset stihova. Svaki od njih je jedna šiba preko usta. Šibe mogu biti blage, oštre, mazohističke, mogu biti one koje vam daje netko tko vas voli ili pak tko vas mrzi. Na taj način mislim da danas, kada se svijet sve više namjerno depoetizira, svijet i ljude treba iznova repoetizirati. Pogledajte Henryja Millera – Sexus, Plexus, Nexus, Sretni dani u Clichyju…zapravo su najljepša njegova Pisma Brendi. Ostarjeli Miller piše jednoj mladoj glumici u koju se zaljubio. Možda to nije njegov najljepši tekst, ali to je možda način na koje ljude treba resenzibilizirati. Ljudi su izgubili mudrost srca, to govori. Premjestili su je u glavu ili kompjuter.

Izvor:
Foto: