Podijeli
Facebook
Twitter
LinkedIn
Google+
E-mail
Početna KULTURA Jeste li znali da je Varaždin redovno posjećivala filmska superzvijezda i izumiteljica, a i duhovi?

Varaždin, noćno putovanje: domopis

Jeste li znali da je Varaždin redovno posjećivala filmska superzvijezda i izumiteljica, a i duhovi?

Govorka se još i danas o duhovima koji u posebnim noćima pjevaju pod zidinama Staroga grada…

Još nedoživljena varaždinska pustolovina
U posljednjem dvobroju stručnog časopisa za književnost, umjetnost i kulturu „Kaj“ (1-2, 2017.), u izboru radova s 9. natječaja za najbolji hrvatski književni putopis objavljen je i ovaj zajednički tekst našeg suradnika, varaždinskoga književnika Denisa Peričića, i njegove supruge Anite Peričić. Iako je napisan još 2015. godine, s obzirom na iznimnu aktualnost i potencijalnu zanimljivost ovoga atipičnog putopisa (takozvanog „domopisa“) za varaždinsku i širu javnost, odlučili smo ga, tek neznatno adaptiranoga, u cijelosti prenijeti i u našem listu.

Evo ga, tu je, tu se rodio – Petrica Kerempuh!

Tu negdje, u samom središtu Varaždina, na susretištu Korza i Franjevačkog trga, ili pak Korza i Pavlinske ulice. Stvorio ga je Jakob Lovrenčić: Lovrenčićevo radno mjesto kod grofice Katarine Patačić i ondašnju Platzerovu tiskaru, u kojoj je 1834. godine otisnuta knjižica Chini y sivlenye chloveka prokshenoga, razdvajalo je tek kojih dvadesetak-tridesetak metara: tu smo! I evo ga, evo Petrice, tog junaka Domjanićeva, Šenoina, Matoševa, Goranova, Zagorkina, Mihalićeva, Draganićeva, Strozzijeva, Ogrizovićeva, Kolarova, Hitrecova, Kuzmanovićeva, Mesarićeva, Augustinčićeva, Radauševa… našega, i tvoga i moga!

Evo Petrice, evo ga gdje se, u Krležinim Baladama, koje je na njemački preveo Varaždinac Boris Perić, opet vraća svome uzoru, starijemu njemačkom bratu, Tillu Eulenspiegelu, čije je legendarne dogodovštine još prije pola tisućljeća zabilježio Herman Bote, a koji je vrckavi lik potom nadahnuo belgijskog pisca Charlesa de Costera, austrijskog skladatelja Richarda Straussa, ruskoga koreografa Vaclava Nižinskog, njemačkog nobelovca Gerharta Hauptmanna, suvremenoga britanskog pisca horora Clivea Barkera, i tolike mnoge umjetnike!


Lik Petrice Kerempuha stvorio je 1834. Jakob Lovrenčić u Varaždinu

Evo Petrice, evo ga kako nas, eto, spaja s Europom!

Evo tu, baš tu, samo preko puta, s druge strane Pavlinske ulice, stara je zgrada varaždinske Gimnazije, koju su pohađali toliki koji su nas spajali, i još nas spajaju s Europom. I ne samo s Europom! Tu varaždinsku Gimnaziju – danas sjedište Biskupskog ordinarijata – pohađao je i Ferdinand Konšćak, isusovački misionar i istraživač u Meksiku, koji je prije gotovo tristo godina prvi dokazao da je Kalifornija poluotok a ne otok, kako se dotada smatralo.


Zemljovid Ferdinanda Konščaka iz 1746., prvi koji Donju Kaliforniju prikazuje kao poluotok

Brojnim spomenicima podignutima u njegovu čast, u Meksiku i danas Konšćaka štuju gotovo kao „oca domovine“, a u očima stanovnika te stomilijunske, nakon Brazila druge najkatoličkije zemlje svijeta, uživa glas svetosti te su tamošnji biskupi pokrenuli i proces njegove beatifikacije.

A koga je pak portugalski kralj imenovao kraljevskim astronomom i matematičarom? Konšćakovog suvremenika, brata mu isusovačkoga, također varaždinskoga gimnazijalca, Međimurca Ignacija Szentmartonyja, koji je potom djelovao na razgraničenju između portugalskih i španjolskih kolonija u Južnoj Americi. Sličnu čast doživio je i Ignacijev kolega iz varaždinskih školskih klupa Franjo Ksaver Haller.

A Nikola Plantić? Evo ga, i on je tu! Bože, kakva je to priča! Djelovao je kao misionar u Paragvaju, ali je, u sklopu kampanje protiv isusovaca, optužen da se tamo proglasio kraljem i poveo Indijance u borbu protiv kolonizatora! Iako je ta legenda preživjela do najnovijeg doba, očito je da u njoj nema istine, jer se u suprotnom Plantić ne bi mogao vratiti u Varaždin, gdje je postavljen za rektora isusovačkoga kolegija.

Samo smo se okrenuli u mjestu i ugledali smo kuću u koju je još kao djevojčica navraćala Hedy Lamarr, zvijezda u ono doba skandaloznog filma „Ekstaza“, u kojemu je 1933. godine glumila sa Zvonimirom Rogozom. Nakon odlaska u Hollywood bilježi velike uspjehe u hitovima poput „Samsona i Dalile“, a s tadašnjim suprugom, skladateljem Georgeom Antheilom, 1942. godine patentirala je tzv. Tajni komunikacijski sustav s koordiniranjem 88 frekvencija u svrhu zaštite otkrivanja savezničkih torpeda, koji se i danas koristi kao temelj bežičnih komunikacija.


Hedy Lamarr, filmska superzvijezda i telekomunikacijski genij, bila je česta gošća Varaždinaca

Lagano pada mrak… dok hodamo gradom sve jače svijetle neumorni zasloni mobitela. Ponegdje svijetle i samo zasloni mobitela.A kada pogase se svjetla, a Prstecovi anđeli odu spavati, u Varaždinu, negdje na potezu od Staroga grada preko Stančićeva trga pa do konca Kranjčevićeve ulice, na scenu, kako tvrde mnogi, stupaju drugačija nematerijalna bića…

Čudno je, zapravo, kako Varaždin nema više svojih autentičnih priča o duhovima! Možda ih je pregazilo ovo novo vrijeme, u kojemu čak i nekad zastrašujući vampiri poprimaju obličja privlačnih hollywoodskih tinejdžerskih zvijezda…

Ipak, ne brinite, odnosno, točnije: možete biti zabrinuti! Jer, kao i u svakom europskom povijesnom gradu, i u Varaždinu ćete noću osjetiti barem neki sablastan titraj, neku zlu slutnju… Govorkalo se, a govorka se još i danas, o stvorenjima koja obitavaju u drevnim gradskim kućama, o duhovima koji u posebnim noćima pjevaju pod zidinama Staroga grada, o katakombama koje navodno povezuju cijelo gradsko središte i kojima lutaju duše nevinih žrtava nekih davnih tajni i nezabilježenih zločina.

Velik je taj „crni“ fantastični potencijal Varaždina i šteta što nije ostavio više traga u hrvatskoj književnosti. Najpoznatiji primjer vezan je uz blisko susjedstvo, dvorac Bisag, u koji se prije kojih 70 godina naselio slavni pisac Milan Begović te tamo napisao roman „Sablasti u dvorcu“. Često krivo opisivan kao prvi hrvatski horor, „Sablasti u dvorcu“ nisu horor nego vrlo realistična prozna freska. No radnja počinje kad se pripovjedaču u dvorcu ukazuju sablasti koje mu pripovijedaju storiju o propasti hrvatskog plemstva:

Te iste noći sjedio sam opet kod svojih papira. Približavao sam se kraju jedne tužne historije i pisao posljednje poglavlje. Bio sam u potpunoj vrućici stvaranja, u napetosti živaca, ganut od sućuti nad udesom svojih junaka. Kad sam odložio pero, spustio sam glavu na podlakticu i ostao tako i snatrio, a možda i zaspao ili samo od umora klonuo, ne znam, kako dugo. Samo znam, pozitivno znam i pamtim, da sam osjetio, kako su se otvorila vrata iza mene, netko je ušao bez šuma, prešao rukom preko mojeg ramena, zatim pošao dalje, povlačeći onu ruku s mene, polako i oprezno, da zatim sjedne prema meni s drugu stranu stola. Digao sam glavu, ali nisam tamo vidio nikoga.

A taj nas odlomak izravno spaja s najslavnijim svjetskim književnim tradicijama, jer je izravno nadahnut uvodnim stihovima Poeove pjesme „Gavran“:
Ponoći sam jedne tužne proučavao, slab i snužden / Neobične drevne knjige što prastari nauk skriše / Gotovo sam u san pao kad je netko zakucao / Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše / ’Posjetilac’, ja promrmljah, ’što u sobu ući ište, / Samo to i ništa više’!

Zanimljivo je kako je Dalmatinac Begović svoje „poeovske“ stranice ispisao baš u maglovitim pejzažima hrvatskog sjevera, i to baš u dvorcu Bisag, koji će doživjeti sudbinu onoga dvorca iz Poeove priče „Pad kuće Usher“… Književnost i stvarnost ponekad se uistinu nevjerojatno isprepliću!


Milan Begović svoje je „Sablasti u dvorcu“ napisao u (danas propalom) dvorcu Bisag

U suvremeno doba u takvoj se vrsti literature istaknuo varaždinskih književnik Željko Funda (danas poznatiji kao pjesnik i prevoditelj Shakespeareovih „Soneta“ na kajkavski) svojom zbirkom „Varaždinske priče“, u kojima se pozabavio ponekim lokalnim bizarnim predajama i urbanim legendama o nadnaravnome. Boris Perić pisao je o Prstecovim anđelima, no bliskiji su mu „anđeli tame“. Najpoznatiji je po romanu „Vampir“, radnja kojega je, doduše, smještena u Istru, ali njegova vrsna pripovijetka „Heartland“ govori o jezovitim zbivanjima na varaždinskom groblju. Rođeni Varaždinac Perić je, osim toga, i rođak Miljenka Stančića, čije su maglovite vizure ostavile trajni trag u njegovim prozama.

Bez obzira na to jesu li takve priče ostvarene u književnim varijantama ili su ostale tek na usmenoj predaji, Varaždinom se još uvijek šuška o crnim misama na groblju, šabatima i sektama u Dravskoj šumi, spiritističkim seansama koje su pošle po zlu, plemićima sa sposobnostima transformacije u nadnaravna bića… Neke od tih priča tek čekaju svoje prave književne transformatore.

Ali zašto ne bismo i izmislili neke od tih priča? Zašto ne bismo, kao u Zagrebu, osmislili jednu ovakvu, i domaćim i stranim turistima zacijelo vrlo atraktivnu noćnu turu?
Nažalost, ovom našom opisanom turom prolazimo sami. Jer takve ture u Varaždinu nema. Nema nikoga: sami smo; reminisciramo davne dane udvoje. A i nije nam do putovanja, teška su vremena. Umjesto putopisa, ispisujemo – domopis.

Nema oko nas japanskih turista koji nemilice fotografiraju Kerempuhov zavičaj. Nema Nijemaca koji se na spomen Tilla Eulenspiegela s veselom sjetom prisjećaju priča iz djetinjstva, a prisjećaju ih se svi, jer svi su ih čitali. Nema Belgijanaca koji su čitali Costera, a čitali su ga svi, jer je Coster otac belgijske književnosti. Nema fasciniranih južnoameričkih gostiju koji katarzično proživljavaju susret s ishodištima varaždinskih misionara, o kojima znaju puno više od samih Varaždinaca. Nema turista iz SAD-a koji, ako nešto znaju, znaju za Edgara Allana Poea; a za Poea, uostalom, znaju svi, bez obzira na to otkuda dolazili. Nema stranih filmofila koji, bez obzira na to otkuda dolazili, itekako znaju za Hedy Lamarr, a nema ni stranih inženjera koji i nadalje, bez obzira na to otkuda dolazili, u neslućenim razmjerima razvijaju njezin telekomunikacijski sustav kojime se danas svi, ama baš svi (osim, valjda, Tonka Maroevića!) gotovo već kiborški služe.


„Ima neka tajna veza“ između Edgara Allana Poea i Varaždina…

No, zacijelo bi se i u Varaždinu, pa barem u vrijeme Špancirfesta, našlo dovoljno turista raspoloženih za ovakvu pustolovinu. Pa ako bude interesa kod nadležnih gradskih struktura, preporučamo se da takvu neku pustolovinu i razradimo (pritom, upravo ovim tekstom, zadržavajući autorska prava na ideju).

A zašto na ovakvima europskima i svjetskim poveznicama ne bismo koncipirali prijavu Varaždina i okolnih gradova za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine? Ne bismo, jer ne samo da je „proš’o voz“, nego je i željeznicu progutala već daljina: Varaždin je nije ušao ni u najuži izbor. Nije da se nije radilo na projektu, ali, očito je, nije se znalo osluhnuti i okupiti one koji razmišljaju izvan ustaljenih okvira. Naime, nije Pula uspjela ući u završnicu zbog Arene ili notornih činjenica o Jamesu Joyceu, nego zato što je projekt utemeljila na Hermanu Potočniku Noordnungu, svjetskom pioniru astronautičke provenijencije. A mi se i dalje vrtimo među pionirima austrougarske provincije.

Možda nije bilo dovoljno vremena? Sad ga imamo: najmanje još 19 godina, ako ne i više, jer tek nakon dva desetljeća će Europska prijestolnica kulture ponovno biti jedan hrvatski grad. Plan po zemljama je, naime, objavljen sve do – odnosno, samo do – 2033. godine. Pa tko živ, tko mrtav. Dotle, glede europskih perspektiva, možemo, na primjer, navijati da se Nogometni klub Varteks plasira barem u pretkolo Europske lige. Oh, pardon, zaboravili smo: NK Varteks tek je nedavno obnovljen i natječe se u niskom rangu.

Završava rano naša privatna noćna tura; jedva da je pala noć. Grad baš ne vrvi životom, tad kad nije vrijeme Špancirfesta: većina kafića zatvara vrata oko osam, devet sati. Čak je i kazališna terasa scene i bistroa koji nose ime Zvonimira Rogoza, glumačkog partnera Hedy Lamarr, prilično opustjela. Pomalo je tužno. A tako smo veselo počeli, kerempuhijanski…

Idemo doma, sutra je radni dan. Nije vrijeme za sanjarenja.

Ispiši članak

Komentari

učitavam komentare...
Varaždin (prije 11h 10min)

Utorak
12.12.2017
7°C   15°C

Varaždin (upravo objavljeno)

Srijeda
13.12.2017
-1°C   3°C

Varaždin (upravo objavljeno)

Četvrtak
14.12.2017
-1°C   9°C

Varaždin (upravo objavljeno)

Petak
15.12.2017
7°C   11°C

Valuta Kupovni Srednji Prodajni
CHF 6.440145 6.459531 6.478908
EUR 7.52706 7.549734 7.572373
USD 6.403894 6.423144 6.442427
Valuta Kupovni Srednji Prodajni
GBP 8.622994 8.648948 8.674908
JPY 5.675659 5.692751 5.709816
CAD 5.023081 5.038189 5.053312

Prijava