RAZGOVOR

Ovog četvrtka opernim arijama odvela je varaždinsku publiku u Francusku 19. stoljeća. Koncert ispunjen djelima Bizeta, Debussyja, Masseneta… održala je mezzosopranistica Ana Šedlbauer uz pratnju pijanista Davora Brđanovića. Nastup u Varaždinu bio je prilika popričati s mladom pjevačicom…

Sami ste birali arije. Zašto baš Francuska i baš 19. stoljeće?
Sve je počelo od Carmen jer smatram da je ona arhetip svakog ženskog opernog lika, pogotovo u onim ulogama koje pjevaju mezzosoprani. Na Carmen su se nadovezale Dalila i Charlotte, uloge koje odgovaraju mom tipu glasa. Liričnost i poetičnost materijala je nevjerojatno lijepa i željela sam ga predstaviti publici.

Tri junakinje

Koncert nosi naziv “Un oiseau rebelle” (Ptica buntovnica), a napisali ste i tekst koji povezuje te tri junakinje…
Tekst koji prati program je dodatni materijal koji konceptualno povezuje cijeli koncert, tj. arije iz tri opere: Samson i Dalila, Carmen i Werther gdje je Charlotte protagonistica. Uvijek mi je bila zanimljiva poveznica između te tri žene, a to je upravo Ptica buntovnica.

Vi niste Varaždinka, ali postoji neka veza s Varaždinom. Debitirali ste nastupima upravo u varaždinskom kazalištu.
Zagrepčanka sam koja je djetinjstvo provela u Garešnici, ali u Varaždinu sam radila u Glazbenoj školi jedan dio svog života. Upravo u varaždinskom kazalištu 2010. debitirala sam u ulozi Čarobnice iz opere “Didona i Enej” Henryja Purcella u sklopu međunarodnog baroknog projekta Aestas musica.

Kada ste počeli pjevati? Je li to bilo od malih nogu? Jeste li prošli ono klasično obrazovanje – osnovna i srednja glazbena škola, pa akademija?
Pjevanje je pronašlo mene, mada sam od četvrte godine krenula u glazbenu školu za programe za malu djecu, pa onda preko srednje škole sve do akademije. Na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji nisam studirala pjevanje već glazbenu teoriju, a pjevanje sam počela učiti tijekom studija na akademiji i moja ljubav prema pjevanju došla u jednom izrazito bitnom razdoblju mog života. Pjevanje izrazito mijenja čovjeka jer je instrument u vama, ne može se staviti sa strane i pospremiti u kovčeg i na kratko zaboraviti. Moj je put malo neobičan, ali i sličan kao i kod drugih pjevača. Pjevanje je duboko promijenilo moj život i postalo moj život.

Pariz, Pariz

Živite na relaciji Zagreb – Pariz. Što biste rekli, gdje je lakše? Može li se uopće usporediti što se tiče traženja posla, naravno, u operi?
Samo to što je Pariz kulturno sjecište Europe i olakšava i otežava traženje posla. Više je prilika i više audicija, može se lakše doći do agenata. U Hrvatskoj je situacija zanimljiva jer mi kao narod imamo jako puno dobrih glasova i imamo nevjerojatnu sreću da postoji pet nacionalnih kazališta s četiri opere.

 

Pjevanje mijenja čovjeka. Instrument nosite stalno sa sobom, ne možete ga strpati u kovčeg i zaboraviti

No, svijet opere se brzo mijenja i vjerujem da će i u Hrvatskoj kao i u inozemstvu vrlo brzo doći do osnivanja samostalnih trupa koje djeluju izvan kulturnih institucija i daju nove prilike mladim pjevačima. Zagreb bi mogao za neko vijeme postati barem malo poput Pariza, pa bih se u tom slučaju mogla vratiti kući.
Od ove jeseni ste u Parizu. Kako izgleda život u velikom gradu?
Ne postoje dva ista dana… Ako sam na turneji, svaki dan sam na putu, na novome mjestu, na novim probama. Ako se radi o opernom projektu, tada se dva ili tri tjedna posvećuju samo tome. Na tih nekoliko tjedana nađe se nova obitelj.

 

U tom zbijenom ritmu bitno je naći vremena za sebe – otići na kavu, u kino, napraviti nešto za sebe što nema veze s pjevanjem.
Dnevna rutina u takvom poslu je nešto što se ne smije izgubiti, a na turneji, naravno, nestane. Nije ništa čudno upjevavati se u podzemnoj željeznici ili se u pet minuta pripremati u sobi od jednoga kvadrata s još pet kolega. T

Pariz kao kulturno sjecište Europe olakšava i otežava traženje posla

o je ono što se ne vidi, a postoji kada se ugase svjetla pozornica. No, naravno, postoji i lijepi aspekt posla na putu. Nije loše nakon predstave prošetati Londonom ili Bečom. Osim toga, kolege postaju i prijatelji i obitelj i u svakom gradu tako uvijek imaš nekoga.
U Pariz sam otišla ove jeseni, dogovorila koncertnu turneju i festival, a na proljeće me čekaju nove audicije.

Razbijanje mitova

Je li istina ili mit da operni pjevači ujutro moraju popiti sirovo jaje da čuvaju svoj glas?
Ja to ne radim, ali istina je da svatko od nas ima neke svoje rituale. Bitna je samo jedna stvar – pali li ili ne. Puno je toga u glavi, a biti glazbenik je isto kao biti sportaš – postoje određene stvari na koje se mora paziti. Tijelo je instrument, pa moramo biti svjesni toga – treba poštovati svoj organizam.
Jeste li ikad pomislili: “Toliko truda sam uložila u klasiku, a mogla sam biti pop-pjevačica”?
To je također jedan od mitova o opernom pjevanju… Nisam to nikad pomislila. No, mogu reći da je ovaj život, život u opernom pjevanju, spartanski život s mnogo samodiscipline i život iz kofera, daleko od obitelji i prijatelja. I na to treba biti spreman.

Izvor:
Foto: