Besmrtni lama u Sibiru

Mističan lama

U skladu s budističkim vjerovanjem, u hramu je dopušteno hodati samo u smjeru kazaljke na satu pa je tako bilo i to jutro. Iz susjednih hramova, jer u kompleksu ih je mnogo, dopirao je zvuk zvona, a studenti budističkog sveučilišta krenuli su na prva jutarnja predavanja. Bio je to klasični početak dana u najvećem budističkom hramu Rusije u Datsanu, na dalekom Sibiru, u blizini granice s Mongolijom.
Priča o ovom hranu započinje davne 1927. kada je Dashi-Dorzo Itigilov, duhovni vođa ruskih budista, okupio svoje učenike i najavio da će uskoro umrijeti. Bio je 12. Pandito Hambo Lama, u svojoj 75. godini života. Učenicima je rekao da za 30 godina iskopaju njegovo tijelo. Prekrižio je noge, uz mantru smrti započeo meditaciju i umro.

Vrijeme koje je dolazilo nakon njegove smrti nije bilo lako za vjere u Rusiji pa tako ni za budizam. Staljinisti su pogubili na stotine lama i uništili 46 budističkih hramova. Nakon 2. svjetskog rata, Staljin je budistima dopustio obnovu hrama pored Ivolge, no brojne su zabrane još uvijek postojale. Kada je prošlo 30 godina od smrti velikoga lame, njegovi su učenici učinili što se od njih tražilo. Iz zemlje su iskopali njegovo tijelo. Ono što su pronašli, kako priča kaže, iznenadilo ih je sve odreda jer lama je i dalje bio u meditacijskom položaju, a tijelo nije pokazivalo znakove raspadanja.

Kako je tada u doba represije bilo teško objavljivati ovo veliko čudo, učenici su tijelo ponovo zakopali, ali ovaj put na tajnoj lokaciji. Tijelo su iskopali još jednom i to 1973. Ali nakon toga priča kao da staje. Sve bi se bilo i zaboravilo da godine 2002. mladi lama Bimba Dorzijev nije pronašao 88-godišnjeg vjernika čiji je otac sudjelovao u zakapanju tijela. On je lamu odveo do točne lokacije. Tada, 75 godina nakon smrti Itigilove, tijelo je još jednom izvađeno iz zemlje. Ali ovaj put uz svjedoke i fotografe. Sudionici događaja nosili su zaštitne maske, ali naposljetku su se uvjerili da im nisu potrebne. Itigilovo tijelo ostalo je sačuvano!

Tijelo je smješteno u hramu. Vidjeti ga strogo je zabranjeno iako ga lame iznose nekoliko puta godišnje, u vrijeme velikih vjerskih ceremonija. Dolazili su mnogi znanstvenici iz cijeloga svijeta ne bi li pronašli logično objašnjenje ovog jedinstvenog slučaja, ali nisu ga našli. Raspadanje je mogla usporiti sol u lijesu ili sastav tla, a prema nekim pretpostavkama, i mutacija gena. Budisti vjeruju da je Itigilov dosegao najviši stupanj meditacije i da je on ovdje tijelom, ali u stvari je doživio prosvjetljenje. Hram je tog jutra bio zatvoren i ući u njega bilo je nemoguće, ali i nepristojno. Mistika je, međutim, visjela u zraku.

Čamcem od Zagreba do Crnog mora

Hrvoje Ivančić autor je i putopisa „Dunavski blues“. Priča je to o jednom gumenom čamcu, dva prijatelja i dječačkom snu o putovanju do Crnog mora dugom gotovo 2000 kilometara.

- Poput heroja iz djetinjstva, Huckleberryja Finna, Hrvoje dopušta da ga želja za slobodom ponese riječnom avanturom dugačkom 2 000 kilometara. Uz zgode i nezgode na oronulom čamčiću kojim se moćni Dunav s lakoćom poigrava po đerdapskim klisurama, Hrvoje vješto pripovijeda o živopisnim likovima, sadašnjosti, ali i mračnoj prošlosti podunavskih zemalja. Dunavski blues naprosto budi želju za pomicanjem granica i prepuštanju istinskoj slobodi – piše u predgovoru novinar Miro Aščić.

Knjigu možete nabaviti u knjižarama diljem Hrvatske, a možete se javiti i direktno Hrvoju na mail hrvojeivancic@yahoo.com.

Hrvoje Ivančić