Duh kapitalizma tamo još nije ušao

Nije bila jedina. Nevjerojatno je koliko ljudima znači novo lice u toj zemlji. Svaki od njih, bilo da je pastir, trgovac ili vojnik, svaki nam je pokazao dio svoje priče. Priče koju ćemo podijeliti s vama. Jer bi oni to željeli. Ljudi koje smo sreli putem, otvorili su nam vrata u svoje živote i pokazali nam pravo lice Irana, te posebne i fascinantne zemlje u kojoj još uvijek duh kapitalizma nije ušao u ljudsku svakodnevicu.

18.000 kilometara

Pretpostavljam da normalnoj osobi ne bi palo na pamet sjesti u 20 godina stari VW Golf II s dvojicom najboljih prijatelja i krenuti na 18 000 km dugo putovanje oko Crnog mora. Mi smo već imali sličnih iskustava, no za ovakvo putovanje bilo je potrebno dugo planiranje i čitav niz priprema. Pripreme su uključivale vize, carnet za automobil, opremu za kampiranje, planinarenje, različite vremenske uvjete i čitav niz ostalih detalja koji su potrebni kada si više od mjesec dana na putu.

Put nas je vodio iz Slovenije preko Hrvatske, Srbije, Makedonije i Grčke do turske granice s Iranom. Zbog blizine Iraka odlučili smo napraviti manji zavoj i najprije proći kroz tzv. kurdski dio Iraka. Nismo znali što očekivati s obzirom na to da nas mediji uvjeravaju da opasnost prijeti na svakom koraku. Vjerujem da su ljudi u osnovi dobri te ukoliko želimo nešto uistinu doživjeti, ne smijemo slijepo vjerovati nego moramo otići i probati.

Na granici s Irakom, usprkos kompliciranim birokratskim postupcima, bili smo ugodno iznenađeni uljudnim i gostoljubivim carinicima. Kurdski dio Iraka (Kurdi su najveći narod bez svoje države, većinom žive u južnoj Turskoj, zapadnom Iraku i istočnom Iranu i Siriji) pun je novih automobila, grade se nove institucije i ceste, policija je na svakom koraku te se ne osjeća da u blizini još uvijek traju sukobi. Ljudi u Iraku su nas iznenadili svojom gostoljubivošću, tada još nismo bili svjesni da ćemo iskreno ljubazne osobe susretati tijekom cijelog putovanja. Nakon Irana smo nastavili put preko Gruzije, Abhazije, Rusije, Ukrajine i Mađarske natrag prema Sloveniji.

Vjera

Iran je zemlja u kojoj treba poštovati određena pravila. Policija nas je zaustavila na svakoj kontrolnoj točki. Pametno je imati fotokopije putnih listova i viza (novac i dokumente treba imati na sigurnom i ne pokazivati). Normalno je da se izađe iz auta, rukuje s policijom, pokaže fotokopije pasoša/vize te naglasi da se radi o turistima. Većinom ih samo zanima tko si i otkuda si (svi znaju za Jugoslaviju), nisu neprijateljski nastrojeni iako uvijek nose sa sobom oružje. Sa sobom smo nosili gotovinu jer u Iranu nema bankomata tj. ne rade strane kartice.

Vjera u Iranu je islam. Vrlo su strpljivi s pripadnicima drugih vjera te ih prihvaćaju (kršćani u Iranu imaju svoje crkve i poštuju svoje običaje). Jedino što im je vrlo čudno je ateizam, u vezi kojeg uglavnom imaju milijun pitanja.

Što se tiče odjeće, za žene su obavezni dugi rukavi, duge hlače i marama na glavi, čim svjetlije boje, široka i lagana odjeća, obavezno zaštitni faktor (krema) i naočale. Za muškarce uglavnom vrijedi isto, iako su tolerantni prema turistima. U Iranu je temperatura oko 50 stupnjeva, u pustinji na sjeveru je zrak suh, na jugu blizu Perzijskog zaljeva je 40 stupnjeva i 90 % vlažnost, more je vrlo toplo, oko 40 stupnjeva, kao da ste ušli u jacuzzi.

Žene u Iranu nisu pokrivene, nose duge rukave i hlače, uglavnom imaju marame na glavi, ali lice ne pokrivaju, imaju bujne frizure te nose šarene boje. Žene žele biti neovisne, režim ih još uvijek ograničava, hodaju iza muškaraca, ne sjede s njima za stolom, ne fotografiraju se, smanjuje se čak i broj mjesta za žene na fakultetima. Mladi se ne slažu s takvim režimom, otvoreni su, žele putovati, no samo vrlo bogatim ljudima je dozvoljeno putovanje u Europu.

U Iranu ljudi poštuju tzv. taarof (vrsta bontona). Normalno je da posvuda, kada želiš platiti, vlasnik/prodavač odbije i inzistira da će platiti on. Na takav njegov odgovor je red na tebi da inzistiraš da želiš platiti. Ako on i dalje inzistira da će platiti umjesto tebe, moraš ga triput odbiti. Ukoliko i dalje inzistira, tada stvarno ne trebaš platiti. Mi smo često dobili besplatno piće, hranu, benzin itd. Treba poštovati taj način interakcije i inzistirati da platiš sam, pogotovo ako se radi o većoj svoti novca. U Iranu ljudi rado pomažu gdje god mogu. Jedan iranski vozač kamiona je čuo da se raspitujemo u kojem smjeru moramo nastaviti put i rekao nam je neka krenemo za njim, tijekom puta smo se zaustavili, dao nam je vodu, hranu i želio nam je dati 20 litara benzina (dizela) što smo ipak na kraju odbili, iako je inzistirao. Na kraju je on nama zahvaljivao i svakom stisnuo ruku.

Afganistan

U gradu nam je pristupio stariji čovjek, rekao je da je učitelj engleskog, 4 sata nam je pokazivao sve u gradu, objasnio povijest i bio oduševljen nama kao turistima. Nije tražio ništa zauzvrat i ako bismo mu pokušali platiti, uvrijedili bismo ga. U pustinji su nas pozvali na snimanje iranskog filma. Glumili smo turiste iz vidika Iranaca. Obukli su nas u šarene košulje, dali su nam svakakve rekvizite i jahali smo deve. Glavnu ulogu je imao dječak kojem je otac slijep, mama je žena što znači da ne može zaraditi mnogo novca tako da si on nije mogao priuštiti odlazak u školu jer je radio za obitelj. Uloga u filmu mu je omogućila bolji život.

Režim iskorištava domoljublje ljudi. Glavni trgovi i ulice su u svim gradovima nazvani po vrhovnom vjerskom vođi koji ima veto na odluke vlade. Svugdje su slike stradalih vojnika u ratu između Irana i Iraka. Još uvijek naglašavaju davno završen rat te na taj način utječu na svijest ljudi.

Naravno, u određenim dijelovima Irana je potreban oprez. Blizu afganistanske granice je veća vjerojatnost da vas zaustavi naoružana vojska. Takav susret može biti opasan. U našem slučaju su nas zaslijepili dugim svjetlima, izašli smo iz auta s pasošima u rukama, no počeli su se derati na nas na svom farsi jeziku. Kad smo čuli punjenje pušaka, počeli smo se derati da smo turisti i ušli smo natrag u auto. Došli su do nas, uperili puške i dali smo im dokumente. Nakon 15 minuta su nam rekli neka vozimo u konvoju za njima i odveli su nas do policijske postaje, gdje su uzeli sve naše podatke i informacije o putovanju. Nakon svega su nam ponudili piće i prijateljski nam zaželjeli sretan put.

Ove slike su samo malen dio doživljaja koji su nas pratili na putu oko Crnog mora. Na putovanje u taj dio svijeta su nas privukli ljudi kakve je skoro nemoguće susresti u našim krajevima, rekao bih da su ugrožena vrsta. To su ljudi bez skrivenih namjera, bez zavisti, otvoreni, iskreni, znatiželjni, rado pomažu strancima i žele im predstaviti onaj pravi Iran, a ne Iran koji je u medijima predstavljen kao zlobna država koja želi smrt Izraelu i SAD-u. To su ljudi koji su potlačeni, koji žele živjeti kao mi, koji su nas otvorenih ruku pozvali u svoje domove, dijelili s nama obroke ili samo običan čaj te se na sve načine trudili da bismo se osjećali kao da smo dio njihovog svijeta. Zanima me koliko bi ljudi među nama bilo spremno nešto takvo učiniti za čovjeka iz Irana?
Mali životni troškovi

Računali smo na oko 3500 kn troškova za mjesec dana. Litra benzina je oko 1 kn. Hrana je većinom pečena na žaru - meso, povrće, ražnjići itd. Piju čaj, njihovu Zam Zam kolu, svugdje se može kupiti Coca cola, Fanta, Sprite itd. Voda je pitka, no alkohol je zabranjen i ne može ga se nigdje kupiti (možda samo na jugu Irana - švercanjem). Trgovine su uglavnom malene, s potrepštinama za lokalno građanstvo. Postoje ogromni „bazari“ tj. tržnice gdje se može kupiti sve. Cijene su za naše dojmove niske: voda je približno 70 lipa (1,5 L), Coca Cola 1,5 kn (limenka), meso na žaru i kruh 4,5 kn (veliki meni).
Mi smo uglavnom spavali izvan grada, u prirodi, uz cestu u šatoru ili vrećama za spavanje. Preporuča se i tzv. „cauch surfing“. Besplatno je, a ljudi su sretni jer uče engleski od stranaca.

Tea Pavlek, Žiga Turk, Anže Sever i Damjan Bonač