MAJČICA RUSIJA

Transsibirska željeznica - i najjači zaplaču kad silaze s vagona

Zavojitom prugom na stanicu u centru grada, tik do same obale, ulazi zagrijani vlak. Poslije gotovo mjesec dana putovanja stižem na „kraj“ Rusije u veličanstveni Vladivostok. Učini mi se u trenutku kao komadić Europe bačen među kulture Dalekog istoka, na prag Kine i pred vrata Sjeverne Koreje. Brežuljkasti krajolik, preko kojeg se poslagane ulice slijevaju prema luci na Tihom oceanu, nedvojbeno podsjeća na našu Rijeku, a miris soli pomiješan s mirisom ulja i čelika iz brodogradilišta tome samo idu u prilog. Vladar Istoka ili „Vladek“ kako ga od milja zovu Rusi, prima me raširenih ruku.Na putovanje sam krenuo iz Moskve.

Nova stanica, novi gost

Putne se karte rezerviraju rano, čak nekoliko tjedana prije samog početka putovanja, jer ljeti vlak popune obitelji koje posjećuju rođake, a tu su i radnici iz Kine koji „zarobe“ cijeli vlak na ruti do Pekinga. Zbog toga je transsibirskom prugom najbolje putovati etapu po etapu. Prva postaja, od Moskve udaljena 5200 kilometara, bio je Irkutsk. Odavno sam htio posjetiti grad na vratima moćnog Bajkalskog jezera. Čim je vlak negdje oko Jekaterinburga zagrebao Aziju, osjetio sam da se zbilja krećemo. Smjestio sam se na svoj ležaj dok se u vagonu miješao žamor 40-ak ljudi. Svi oni prolaze vam pred očima dok se miču, odlaze, dolaze, premještaju. Svaka nova stanica donosi i novog gosta. Može to biti pijanac koji bazdi na votku i pije je cijelim putem, ponekad je to tih čovjek koji vrijeme provodi čitajući knjige. Najčešće se ipak dogodi da vam je suputnik ugodan sugovornik koji vas počasti šalicom čaja i keksima. Kako je vrijeme prolazilo, putnici su se opraštali jedni od drugih, razmjenjivali telefonske brojeve, pokazivali fotografije svoje djece i dijelili obroke…. To je ono što putovanje transsibirskom čini vrijednim i velikim iskustvom.

Kad najjači zaplaču

U Rusiji uostalom postoji i uzrečica kako pri izlasku s vagona mnogi, pa i najjači, zaplaču. To je, dakle, ta topla slavenska duša u najboljem izdanju. Nakon tri i pol dana ukazao se pored prozora možda najljepši kolodvor, onaj u Irkutsku. Kako sam se konačno dočepao Sibira i njegovih skrivenih ljepota, izlazim iz vlaka. Bilo bi šteta tek tako projuriti pokraj njih. Sa stanice sam krenuo upravo tamo gdje me čekala moja ruska drugarica Natalija. - Vjerojatno nisi mislio da i u Sibiru može biti 35 stupnjeva – pitala me dok sam okupan znojem hvatao malo hlada u parku. - Ono što gledaš u filmovima američka je propaganda. Tamo je Sibir prikazan kao najhladnije mjesto s najhladnijim ljudima - rekla je.

Duša Vladivostoka
Nakon tri tjedna stižem u Vladivostok. Umjesto da krenem u skupe stanove koje su babuške iznajmljivale na stanici, kupujem lokalni oglasnik, listam i zovem. Za pola sata po mene na stanicu stiže Denis Puškin. U narednih nekoliko dana uspijevam saznati mnogo stvari jer s Denisom prolazim gradom, svakodnevno degustirajući pivo. Čovjek mi zbog novonastalog prijateljstva snizuje stanarinu s 1500 na 1000 rublja (na oko 180 kn). Uspijevam u tom vremenu upiti dušu grada svakodnevno se uspinjući njegovim brežuljcima, uzlazeći u orijentalne restorane i u čudu očekujući razvedravanje. Magla je danima visjela u zraku. Ali usprkos magli, egzotika je i dalje prisutna na svakom koraku. Možda zato jer su ovdje prije dolaska Rusa u 19. stoljeću pretežno živjeli Kinezi. Zbog toga je u gradu ostao orijentalni dodir koji je samo povećan blizinom Koreje ili pak Japana. Otkada se sredinom 90-ih počeo otvarati, u njega su ušli i svjetski trendovi.

Hrvoje Ivančić autor je knjige „Dunavski blues“ koja govori o njegovom 2000 kilometara dugom putovanju na gumenom čamcu od Zagreba do Crnog mora. Ivančić je dojmove s putovanja zabilježio u knjizi, i dobili smo priču o rijeci, o ljudima uz rijeku i o prijateljstvu. Knjigu možete nabavati u knjižarama diljem Hrvatske ili je naručiti direktno od Hrvoja na e-mail hrvojeivancic@yahoo.com.