Početna LIFESTYLE Putopisi U Gruziji velika uvreda odbiti poziv na piće, u Iranu ne piju

U Gruziji velika uvreda odbiti poziv na piće, u Iranu ne piju

10.12.2011, Putopisi

Kada jednom prijeđete granicu Gruzije, obuzme vas osjećaj da je vrijeme stalo. Vidite slike vremena kada je ta zemlja bila destinacija za elitu koja je boravila uz obalu Crnog mora. Sada je situacija drugačija. Kada smo ušli u glavni grad Tbilisi i vidjeli napola uništene zgrade, osjetili smo samo melankoliju u osmijesima ljudi koji žive u sjeni ruševina.

Prelazak iz Irana u Gruziju za nas je bio kulturni šok. Iz Irana u kojem je alkohol zabranjen, ušli smo u zemlju u kojoj svakodnevica bez alkohola (lokalno žestoko piče ča-ča) ne postoji. Ako citiramo domaćine: glavni problem Gruzije je alkohol. Većina ljudi ima vrlo nizak životni standard, velika je nezaposlenost, žive u malim selima, u kućama koje su u vrlo lošem stanju. Ljudi na prvi pogled izgledaju mrzovoljno, no čim smo počeli razgovarati s njima, odmah nam se svaki nasmijao od uha do uha i na njihov se jedinstven način kvrcnuo po vratu. To je stara navika, koja postoji još iz doba kada su kraljevi sluge imali posebne tetovaže na vratu te su mogli besplatno jesti i piti. Kada danas u Gruziji vidite čovjeka koji se kvrcne po vratu, to znači da vas zove na piće i velika je uvreda ako odbijete.

Mladi uglavnom znaju samo gruzijski, jezik koji se govori samo između Crnog mora i Kaspijskog jezera. Stariji su razumjeli ruski, pa čak i srpski i hrvatski. Gruzijci imaju svoju abecedu i svoje posebno pismo.
U zadnje tri godine stanje se poboljšava, počelo se ulagati u modernizaciju i razvoj. Gruzija je ipak Staljinov rodni kraj tako da i to pridonosi turizmu.

Stari makadam doveo nas je u Mestiju u srcu Kavkaza. To malo mjesto okruženo je netaknutom prirodom, planinama i visoravnima. Jedinstvena je po tome da kuće imaju velike kamene stupove (iz 12. do 14. stoljeća) u koje su se ljudi u srednjem vijeku skrivali prilikom opasnosti. Tek prije 150 godina, kada su Rusi okupirali to područje, vidjeli su njihovu netaknutu kulturu. Ljudi su se još uvijek skrivali u stupove, živjeli u srednjovjekovnim tunikama i upotrebljavali luk i strijelu.

Prespavali u zatvorskoj ćeliji

Abhazija je bila najrazvijeniji dio Sovjetskog saveza, lokacija za elitu. Sada se taj dio Gruzije bori za samostalnost te je pod zaštitom Rusije. Atmosfera je vrlo napeta, na granici (Gruzija - Abhazija) upozorili su nas da je to vojno područje te da nam ne mogu pomoći ako nas upucaju ili otmu. Usprkos tome, i Abhazija počinje ulagati u svoj razvoj i modernizaciju. Danas ponovno postaje jedna od glavnih destinacija za ruske turiste. Za sada je njihovu samostalnost priznalo samo 8 zemalja.

Bez obzira na sve, ljudi su nam ponovno otvorili svoje domove, dali su nam sve što su imali i pokazali nam što znači iskrena gostoljubivost. Čak nas je i policija pozvala da prespavamo u zatvorskoj ćeliji, da budemo na sigurnom od vukova ili medvjeda. Bili smo impresionirani netaknutom prirodom te strašno ponosni na naš stari Golf II, koji je izdržao to dugo i fascinantno putovanje kroz makadame, rijeke i gruzijske planine.

Pišu: Žiga Turk, Anže Sever, Damjan Bonač i Tea Pavlek