Mačke i „sponze“

02.02.2012, Sex

Autor: Diva Foto: ilustracija

Probudila sam se, a vani snijeg! Konačno malo zimske idile. Iz toplog kreveta promatram kako se budi dan, a krovovi kuća sve su bjelji. Nekako se osjećam dobro. To je valjda zato što sam cijelu noć sanjala mjuzikle! Ali sjećam se samo posljednjeg, Weberove „Mačke“ i prekrasan song „Memory“.

U toj mjuzi je neka posebna vibra. Uz tu glazbu i te riječi mogla bih se maziti cijelu noć, mogla bih i plesati potpuno priljubljena uz nekog sama na plesnom podiju, pa i zabundana šetati udvoje snježnim puteljcima uz zamrznute riječne rukavce. Kad me glazba ponese, sve bih mogla. Je, malo morgen! Kak se pojavljuje sunce, tope se zamrzunuta prozorska stakla, s krovova se gotovo neprimjetno kap po kap rastapa snijeg, a ceste su mokre i čiste kao poslije noćne kiše.

A nema ni mjuzikla, ni glazbe, ni snova, ni idile, ni čarolije. Preda mnom je samo jedan običan dan. Kao i svaki dan. I prijepodnevna spika uz kavu. Dečki su pod dojmom rukometa. Sa Španjolcima bronca! Ljudi, treći smo, osvojili smo medalju! Nema veze kaj nije ni zlato, ni srebro. Bitno je da je – medalja.Bitna je pobjeda, čovječe! „Pa, je. Pobjeda je, svaka čast, ali kaj nije bila s ovima prije, njih su trebali rasturiti“ – frkće nezadovoljan moj frend.

„Na koga to misliš, koga su trebali...“- čudi se tip s druge strane stola kao da je opal s Marsa. „Koga, koga? Znaš ti dobro koga?!“ – počeo ga je lagano provocirati pridobivši i ostalu škvadru za sebe, dok jedan nije kratko i jasno zaključio: “Srbe! Koga drugoga? Trebali smo ih srediti i pa-pa! Čiča miča gotova je priča“.

A onda se pojavila mačka, ono stani-pani! Svi su umuknuli i zagledali se u novog komada. Nismo ni skužili da onaj polovnjak za susjednim stolom čeka baš nju. Onda je počelo prenemaganje, spika o skijanju u Austriji, o obleki i opremi po najnovijoj modi, o noćnom skijanju, partijima, naručenom buđenju, doručku u krevetu... i tim forama, a već sutra o putu u Zagreb, faksu, predavanju, ispitima. Koma. „Mačka je sponza! Kaj ne kužiš?“ – objasni mi frendica kraj mene. „Tak živi pol studošica u Zagrebu, a ovaj srednjak joj je sponzor, i kaj?“- slegne ramenima, otpije zadnji gutljaj kave i veli: “Daj, idemo, danas je na poslu koma...“