Gradonačelnik Murskog Središća za Dan žena na radnim mjestima posjetio pripadnice ljepšeg spola
Međunarodni dan žena je prigoda da se nježnijem spolu iskaže poštovanje i zahvalnost za njihova velika djela. Tom prigodom gradonačelnik...
HOBI
Marijan Happ kroz cijeli je život imao dvije strasti – obitelj i tamburicu. Niti jednu od njih si nije morao uskraćivati niti je jedna bila zanemarena zbog one druge.
“U KUD sam došao 1976. godine, ali u iskaznici mi piše godina kasnije, valjda kad sam platio prvu članarinu”
Jer glazba je pratila život obitelji Happ i svi su, netko kraće, netko dulje vrijeme, bili članovi ludbreškog KUD-a “Anka Ošpuh”, koji ove godine slavi 40. rođendan. Jednako je toliko godina u KUD-u i Marijan Happ. – U KUD sam došao 1976. godine, ali u iskaznici mi piše godina kasnije, valjda kad sam platio prvu članarinu, govori energični, uvijek nasmijani 80-ogodišnjak. Ma koja od te dvije godine bila upisana, Marijan Happ je, kako po godinama, tako i po “stažu”, najstariji aktivni član KUD-a “Anka Ošpuh”.
Rođen u Poljancu, “priženjen”, kako veli, u Globočecu i umirovljen u Ludbregu kao upravitelj pošte, Marijan Happ je tamburicu poćeo svirati s 15 godina i otad se nisu rastali
Rođen u Poljancu, “priženjen”, kako veli, u Globočecu i umirovljen u Ludbregu kao upravitelj pošte, Marijan Happ je tamburicu poćeo svirati s 15 godina i otad se nisu rastali.
– Kad sam počeo, svirali smo na tamburicama „kak se ko snašel“, jer u ono vrijeme mi, ljudi sa sela, nismo imali novca za vlastitu. Bavili smo se uglavnom poljoprivredom na nekoliko rali – bili smo sitorinja gladna kruha, počinje svoju glazbeno-životnu priču Marijan Happ.
– Prvo sam svirao po selu na „čeharima“, čehanju perja. I tako stekao glazbeno iskustvo bez ikakve formalne naobrazbe ili da me bilo tko učio. „Samo po sluhu“, veli. Slijedi odlazak u JNA, no ni nakon povratka se nije odmah uhvatio tambure.
U međuvremenu se oženio, pa su žena i on radije odlazili u srednju večernju školu, jer im roditelji u djetinjstvu nisu mogli priuštiti kompletnu naobrazbu potrebnu za iole bolji posao i u ono vrijeme.
Happovi su se upoznali također zahvaljujući glazbi. Ali tog je puta svirala supruga, dok je Marijan slušao, pa se šali da do danas “pleše kako ona svira”
Happovi su se upoznali također zahvaljujući glazbi. Ali tog je puta svirala supruga, dok je Marijan slušao, pa se šali da do danas “pleše kako ona svira”. Supruga Dragica ga sluša, smije se i uključuje u priču.
– Marijan je došao na seosku zabavu u Globočec Ludbreški, na kojoj je zabavljao bend u kojem sam svirala harmoniku. Čim sam ga vidjela na vratima, znala sam da je to – TO. Kad je sjeo, morala sam plesati s njim. Zato sam brzo šapnula pjevaču nek’ najavi „ples srca“, kako se u ono vrijeme zvao ples kada dame biraju. Brzo sam, dok mi ga neka ne „upeca“, sišla s pozornice i pitala za ples. Nije me odbio, smije se Dragica Happ. Suprug dobacuje: „namještaljka“. Glazba je bila nezaobilazna u njihovim životima, kao i smijeh, kojega u njihovom domu ne fali.
Kad su partizani postali nepoželjnim djelom hrvatske povijesti, u pitanje je došlo i ime KUD-a,”Anka Ošpuh” no tadašnje su članice, inzistirale na ostanku imena i uspjele
Kad se osnovao KUD „Anka Ošpuh“, prvo se učlanio Marijan, a neko vrijeme potom, kad je osnovan ženski pjevački zbor, članicom KUD-a postaje i Dragica. Od te 1976. godine pa do danas njihov je život isprepleten s KUD-om. Marijan se prisjeća početaka u KUD-u
. – U Društvu smo imali šest tambura, dvije prime, dvije bas prime, bulgariju i bas. Svi smo svirali sve. Kako je tko došao, pitali bismo ga što zna svirati, rekao je i to bismo mu dali. Selio sam se s jednog instrumenta na drugi, prisjeća se Marijan Happ. Pričom o imenu KUD-a, Dragica se nadovezuje. – Unatoč burnim vremenima, KUD je ostao nositi ime partizanske ikone, ubijene Anke partizanke, kako su je zvali. Kad su partizani postali nepoželjnim djelom hrvatske povijesti, u pitanje je došlo i ime KUD-a, no mi, tadašnje članice, inzistirale smo na ostanku imena i, fala Bogu, uspjele – ponosna je Dragica Happ, koja se bavi i, kako veli, “stihokpepstvom”, pa je u njezinoj zbirci pjesama i ona o Anki partizanki. Dragica Happ je svojevremeno napustila Društvo.
Da nije bilo KUD-a, ovaj bivši upravitelj pošte u Ludbregu veli da sumnja kako bi uopće otišao u inozemstvu, a kamoli obišao desetak europskih zemalja, i to svaku po nekoliko puta
KUD “Anka Ošpuh” postao je središnjicom društvenog života Marijana Happa. Da nije bilo KUD-a, ovaj bivši upravitelj pošte u Ludbregu veli da sumnja kako bi uopće otišao u inozemstvu, a kamoli obišao desetak europskih zemalja, i to svaku po nekoliko puta.
– Četiri puta sam bio u Francuskoj, putovali smo u Njemačku, Austriju, Italiju, Madžarsku… – nabraja. Bivšu Jugoslaviju obišli su uzduž i poprijeko.
– Tad su bile popularne radne akcije. Gdje god da se nalazila ludbreška brigada, došli bismo i mi održati priredbu. Kad sam otišao u mirovinu, Europom smo uglavnom putovali s ludbreškim cvjećarima, barem četiri puta godišnje, prisjeća se. I dok većina vozača na pomisao putovanja autobusom preokrene očima, Marijanu – koji i danas, u 80. godini života svakodnevno vozi – sinonim za udobno putovanje po Europi upravo je – autobus. – Autobus je tak’ nekaj lepoga za voziti se. Voziti sam, to nije „to“. S cvjećarima, poljoprivrednicima, po vinskim cestama…Nešto za doživjeti i proživjeti, vidjeti i družiti se s ljudima – nostalgično se prisjeća Happ.
KUD i obitelj su njegov život. Ništa treće nije niti želio, niti je, kaže, ikad požalio. – Ne mogu više ono što mogu mladi. Kad bih mogao kao oni, značilo bi da oni mogu premalo, zaključuje Marijan Happ.
Obitelj i KUD
Uz Marijana i Dragicu Happ, cijela je familija, netko kraće netko duže, bila u KUD-u. Kćer Sonja neko je vrijeme plesala folklor. Starija unuka, Izidora, gotovo je cijelo desetljeće plesala folklor dok je mlađa, Nikolina, vježbala ritmiku u KUD-u. Sestra Ružica Čutura pjevala je u zboru, brat Ivan svirao tamburicu.
Izvor:
Foto: Ivan Agnezović
Policijski službenici Policijske uprave međimurske u razdoblju od 15. do 21. travnja 2024. godine proveli su pojačane aktivnosti iz akcije “Nadzor brzine kretanja vozila”.
Tijekom akcije utvrđeno je ukupno 262 prekršaja iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama, od čega:
Najveća brzina od 133 km/h utvrđena je u subotu, 20. travnja, u 2:44 sati u Maloj Subotici, Glavnoj ulici (brzina ograničena na 50 km/h), kod 27-godišnjeg vozača osobnog automobila, čakovečkih registarskih oznaka. Odredbom članka 53. Zakona o sigurnosti prometa, vozač koji se u naselju kreće brzinom koja je za više od 50 km/h veća od dopuštene ili prometnim znakom ograničene brzine, kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 1320 do 2650 eura ili kaznom zatvora do 60 dana. Također, za spomenuti prekršaj predviđena je i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od 3 do 12 mjeseci.
U sklopu turističko – volonterskog programa Turističke zajednice Međimurske županije „Z cugom v zeleno Međimurje“, turistima – volonterima predstavilo se i Mursko Središće i Spomen dom rudarstva „Cimper“.
Grad Mursko Središće, Centar za kulturu „Rudar“ i Turistička zajednica područja „Mura i gorice“ uz podršku Društva žena Mursko Središće i Udruge međimurska žganica „Tepka“ turistima – volonterima su približeni autohtoni sadržaji koje mogu upoznati samo ovdje.
Po razgledu interpretacijskog centra Spomen dom rudarstva „Cimper“, krenulo se u radionicu izrade tradicijske maske cimeri, maske koja svoje korijene ima upravo u rudarskoj mitologiji. Radionicu su držale članice „Društva žena Mursko Središće“, koje i baštine tradiciju izrade maske. Nekoliko metara dalje pekla se prava međimurska žganica, što su prezentirali članovi Udruge međimurska žganica „Tepka“, a u drugom kraju parkića ispred Spomen doma kuhao se pravi međimurski grah, za što je na području Murskog Središća već tradicionalno zadužen Rudi Mesarić.
Ovaj oblik volonterskog turizma jedinstvena je prilika da se uz razgledavanje povijesnih vrijednosti osjeti i sudjeluje u pravim autohtonim aktivnostima ovog kraja.