HOBI

Marijan Happ kroz cijeli je život imao dvije strasti – obitelj i tamburicu. Niti jednu od njih si nije morao uskraćivati niti je jedna bila zanemarena zbog one druge.

“U KUD sam došao 1976. godine, ali u iskaznici mi piše godina kasnije, valjda kad sam platio prvu članarinu”

Jer glazba je pratila život obitelji Happ i svi su, netko kraće, netko dulje vrijeme, bili članovi ludbreškog KUD-a “Anka Ošpuh”, koji ove godine slavi 40. rođendan. Jednako je toliko godina u KUD-u i Marijan Happ. – U KUD sam došao 1976. godine, ali u iskaznici mi piše godina kasnije, valjda kad sam platio prvu članarinu, govori energični, uvijek nasmijani 80-ogodišnjak. Ma koja od te dvije godine bila upisana, Marijan Happ je, kako po godinama, tako i po “stažu”, najstariji aktivni član KUD-a “Anka Ošpuh”.

Rođen u Poljancu, “priženjen”, kako veli, u Globočecu i umirovljen u Ludbregu kao upravitelj pošte, Marijan Happ je tamburicu poćeo svirati s 15 godina i otad se nisu rastali

 

Čehanje perja

Rođen u Poljancu, “priženjen”, kako veli, u Globočecu i umirovljen u Ludbregu kao upravitelj pošte, Marijan Happ je tamburicu poćeo svirati s 15 godina i otad se nisu rastali.

– Kad sam počeo, svirali smo na tamburicama „kak se ko snašel“, jer u ono vrijeme mi, ljudi sa sela, nismo imali novca za vlastitu. Bavili smo se uglavnom poljoprivredom na nekoliko rali – bili smo sitorinja gladna kruha, počinje svoju glazbeno-životnu priču Marijan Happ.

– Prvo sam svirao po selu na „čeharima“, čehanju perja. I tako stekao glazbeno iskustvo bez ikakve formalne naobrazbe ili da me bilo tko učio. „Samo po sluhu“, veli. Slijedi odlazak u JNA, no ni nakon povratka se nije odmah uhvatio tambure.
U međuvremenu se oženio, pa su žena i on radije odlazili u srednju večernju školu, jer im roditelji u djetinjstvu nisu mogli priuštiti kompletnu naobrazbu potrebnu za iole bolji posao i u ono vrijeme.

 

Happovi su se upoznali također zahvaljujući glazbi. Ali tog je puta svirala supruga, dok je Marijan slušao, pa se šali da do danas “pleše kako ona svira”

Ples srca

Happovi su se upoznali također zahvaljujući glazbi. Ali tog je puta svirala supruga, dok je Marijan slušao, pa se šali da do danas “pleše kako ona svira”. Supruga Dragica ga sluša, smije se i uključuje u priču.

– Marijan je došao na seosku zabavu u Globočec Ludbreški, na kojoj je zabavljao bend u kojem sam svirala harmoniku. Čim sam ga vidjela na vratima, znala sam da je to – TO. Kad je sjeo, morala sam plesati s njim. Zato sam brzo šapnula pjevaču nek’ najavi „ples srca“, kako se u ono vrijeme zvao ples kada dame biraju. Brzo sam, dok mi ga neka ne „upeca“, sišla s pozornice i pitala za ples. Nije me odbio, smije se Dragica Happ. Suprug dobacuje: „namještaljka“. Glazba je bila nezaobilazna u njihovim životima, kao i smijeh, kojega u njihovom domu ne fali.

Anka partizanka

Kad su partizani postali nepoželjnim djelom hrvatske povijesti, u pitanje je došlo i ime KUD-a,”Anka Ošpuh” no tadašnje su članice, inzistirale na ostanku imena i uspjele

Kad se osnovao KUD „Anka Ošpuh“, prvo se učlanio Marijan, a neko vrijeme potom, kad je osnovan ženski pjevački zbor, članicom KUD-a postaje i Dragica. Od te 1976. godine pa do danas njihov je život isprepleten s KUD-om. Marijan se prisjeća početaka u KUD-u

. – U Društvu smo imali šest tambura, dvije prime, dvije bas prime, bulgariju i bas. Svi smo svirali sve. Kako je tko došao, pitali bismo ga što zna svirati, rekao je i to bismo mu dali. Selio sam se s jednog instrumenta na drugi, prisjeća se Marijan Happ. Pričom o imenu KUD-a, Dragica se nadovezuje. – Unatoč burnim vremenima, KUD je ostao nositi ime partizanske ikone, ubijene Anke partizanke, kako su je zvali. Kad su partizani postali nepoželjnim djelom hrvatske povijesti, u pitanje je došlo i ime KUD-a, no mi, tadašnje članice, inzistirale smo na ostanku imena i, fala Bogu, uspjele – ponosna je Dragica Happ, koja se bavi i, kako veli, “stihokpepstvom”, pa je u njezinoj zbirci pjesama i ona o Anki partizanki. Dragica Happ je svojevremeno napustila Društvo.

Putešestvije

Da nije bilo KUD-a, ovaj bivši upravitelj pošte u Ludbregu veli da sumnja kako bi uopće otišao u inozemstvu, a kamoli obišao desetak europskih zemalja, i to svaku po nekoliko puta

KUD “Anka Ošpuh” postao je središnjicom društvenog života Marijana Happa. Da nije bilo KUD-a, ovaj bivši upravitelj pošte u Ludbregu veli da sumnja kako bi uopće otišao u inozemstvu, a kamoli obišao desetak europskih zemalja, i to svaku po nekoliko puta.

– Četiri puta sam bio u Francuskoj, putovali smo u Njemačku, Austriju, Italiju, Madžarsku… – nabraja. Bivšu Jugoslaviju obišli su uzduž i poprijeko.

– Tad su bile popularne radne akcije. Gdje god da se nalazila ludbreška brigada, došli bismo i mi održati priredbu. Kad sam otišao u mirovinu, Europom smo uglavnom putovali s ludbreškim cvjećarima, barem četiri puta godišnje, prisjeća se. I dok većina vozača na pomisao putovanja autobusom preokrene očima, Marijanu – koji i danas, u 80. godini života svakodnevno vozi – sinonim za udobno putovanje po Europi upravo je – autobus. – Autobus je tak’ nekaj lepoga za voziti se. Voziti sam, to nije „to“. S cvjećarima, poljoprivrednicima, po vinskim cestama…Nešto za doživjeti i proživjeti, vidjeti i družiti se s ljudima – nostalgično se prisjeća Happ.

KUD i obitelj su njegov život. Ništa treće nije niti želio, niti je, kaže, ikad požalio. – Ne mogu više ono što mogu mladi. Kad bih mogao kao oni, značilo bi da oni mogu premalo, zaključuje Marijan Happ.

 

Obitelj i KUD

Uz Marijana i Dragicu Happ, cijela je familija, netko kraće netko duže, bila u KUD-u. Kćer Sonja neko je vrijeme plesala folklor. Starija unuka, Izidora, gotovo je cijelo desetljeće plesala folklor dok je mlađa, Nikolina, vježbala ritmiku u KUD-u. Sestra Ružica Čutura pjevala je u zboru, brat Ivan svirao tamburicu.

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović