BOLJE DA PROPADNE SELO NEGO OBIČAJI

Već 70 godina njeguju licitarsku tradiciju

Recept za izradu najboljeg licitarskog srca ili medenjaka, tajna je svake kuće. Svaki licitar ima svoj specifični izgled i okus. Najbolje to znaju članovi obitelji Gladović iz Klenovnika. Ova obitelj tradiciju licitara njeguje još od davne 1939. godine kada je obrt je otvorio Martin Gladović, djed Valentine Gladović-Nedić, sadašnje vlasnice.

Puno truda i ljubavi

Već više od 70 godina znanje se prenosi s koljena na koljeno i tako danas gotovo svi članovi obitelji Gladović sudjeluju u obrtu i čuvaju stari zanat i 70-godišnju tradiciju. Valentinina majka Slavica i Valentinin suprug Nedo, ali i njihova djeca Ladislav (17) i Anđela (8) često uskoče u pomoć. Anđela kaže da će kad naraste i sama biti licitarka.

licitar ne može biti netko tko ne voli ovaj posao

Valentina koja danas vodi obrt nije oduvijek bila licitarka. Ona je više od 20 godina radila kao slastičarka, no posao je ostavila kako bi otišla u licitare. Danas joj nije žao, ali kaže kako je u ovaj posao potrebno uložiti puno truda i rada. Ističe kako licitar ne može biti nitko tko zaista ne voli taj posao. – Meni je ljubav prema licitarima ostala ukorijenjena vjerojatno još od malih nogu, a svoje prve korake napravila sam među licitarima u radioni – ispričala je Valentina.

Danas se u njihovoj radionici najviše izrađuju tradicionalna licitarska srca s ogledalcima, ali po narudžbi rade i druge oblike i ispisuju poruke. – Jednom smo u Kanadu poslali po narudžbi mnogo malih srca kojima je bio okićen bor u crkvi. Svećenik koje naručio srca javio nam je da je nakon mise bor zjapio prazan jer su se očito ljudima licitarska srca toliko dopala da je svatko uzeo – prisjetila se majka Slavica.

Svaki licitar je unikat

licitar je mali umjetnički rad koji ovisi o raspoloženju i stilu onog koji ukrašava

Za izradu licitarskog srca potrebno je tri dana. Nakon što se zamijesi tijesto, ono mora odstajati jedan dan te se ponovo mijesiti do željene tvrdoće, a nakon toga se izrezuje kalupima. Nakon pečenja i hlađenja, srca se boje, najčešće u crveno pa se ponovo čeka da se boja osuši. Tek nakon toga slijedi ukrašavanje.  Nekoć se tijesto za licitare utiskivalo u ručno izrađene drvene kalupe i nije se ukrašavalo.

– Iako ljudima licitari izgledaju jednako, istina je da je svaki licitar unikat i mali umjetnički rad koji ovisi o raspoloženju i stilu onog koji ukrašava. Ako čovjek nije smiren i raspoložen, jednostavno ne može izrađivati taj dan licitare – objasnila je Slavica.

Gradit će Licitarsku hižu

Licitari obitelji Gladović nalaze se na UNESCO-voj listi nematerijalne kulturne baštine, a prošle godine im je uručena i povelja. Također, kandidirali su se prema fondovima Europske unije s projektom Licitarske hiže.

– Licitarska hiža nalazi se na mjestu kuće mog djeda gdje je on izrađivao licitare, a želja nam je napraviti suvenirnicu i mjesto gdje posjetitelji mogu vidjeti kako se rade licitarska srca – objasnila je Valentina. Dodala je  kako je prijavljivanje projekta ipak bio mukotrpan posao. - Samo za prijavu prema Fondu trebalo nam je više od 50 tisuća kuna za papirologiju. Cijeli projekt mora se napisati vrlo iscrpno i detaljno, a potom je nužno „na milimetar“ pridržavati se svega napisanog. Uz to, mi sami ulažemo svih 400 tisuća kuna te se nadamo da ćemo iz Fonda dobiti povrat od oko 140 tisuća kuna – kaže.

Spomenimo i da je obitelj Gladović sa projektom Licitarske hiže jedini tradicijski obrt kojem su odobrena sredstva iz tog EU fonda. - Iako nije lako u vrijeme krize baviti se ovim poslom, posebice kad sirovina cijelo vrijeme poskupljuje, ali ako radiš ono što voliš, sav trud i požrtvovnost se isplati – zaključuje licitarka.

Bolje da propadne selo nego običaji

- Ako je dečko kupil licitarsko srce djevojci onda je to stvarno nekaj značilo i onda je to bilo to – ispričala je 63-godišnja Slavica Gladović. Danas licitare najviše vole ljudi koji su u dijaspori, jer ih podsjećaju na dom. Objasnila je i nama do sada nerazjašnjenu misteriju o tome zašto medičari, uvijek uz licitare, medenjake i gvirc, proizvode i svijeće.

– Svijeće su se nekad radile od voska, pa je bilo logično da medičari rade svijeće. Danas ih izrađujemo od parafina jer je vosak preskup i nitko ne kupuje voštanice, ali zbog tradicije su ti obrti i dalje ostali povezani – ispričala je Slavica, te dodala kako su licitari nekada mogli mnogo bolje i lakše živjeti.

- Do 90-ih smo svako malo odlazili na proštenja u Sloveniju i licitare smo prodavali od Dravograda do Murske Sobote. Danas o prodaji po Sloveniji uopće ne razmišljamo, iako su oni jako voljeli naše proizvode – kaže. – Možda je problem u tome što zaista nemamo podršku države, ni županije u tome što radimo. Vani su ljudi prepoznali važnost očuvanja baštine, a mi još nismo – rekla je Slavica te dodala: „Bolje je da propadne selo, nego običaji.“ Kćer Valentina, nadovezala se kako bi licitari trebali biti registrirani kao umjetničko-tradicijski obrt, te da bi ih se na neki način trebalo zaštiti. – Licitara je sve manje, jer je to posao u kojem se puno radi, a ne može se puno zaraditi. Svijet je prepoznao vrijednost naše baštine, vrijeme je da to učinimo i mi – zaključila je Valentina.