Pin it
Početna Zabava & stil ZANIMLJIVOSTI Anđeoska prašina

Anđeoska prašina

'...Kažu da anđeli izgledaju kao mala djeca i da za sobom ostavljaju anđeosku prašinu, nalik na zlatni prah...'

Grad je bilo mjesto na koje se Anđela nikako nije mogla naviknuti. Otkako se iz rodne kuće zbog posla preselila u grad, život joj je svakim danom sve više ličio na noćnu moru. Bila je sama, bez prijatelja, u borbi s gradskim načinom života.

Svaku je večer odlazila u jedan park koji se nalazio u blizini gradske katedrale. Tamo bi sjedila, crtala i tako kratila dane i ubijala dosadu. Anđela je osim crtanja voljela promatrati ljude. Često bi prestala crtati i samo bi gledala ljude koji su prolazili gradskim parkom. Jednog dana došla je u park s namjerom da nešto nacrta i pošalje sliku majci koja je kod kuće patila zbog Anđelina preseljenja u grad. Znala je da će je crtež usrećiti, jer je majka bila jedina osoba koja je vjerovala u to da Anđela može živjeti i raditi kao umjetnica. Ona je to zaista i mogla. Anđela je prekrasno crtala. S lakoćom je stvarala crte i pretvarala ih u umjetnost. Bila je toliko vješta da su njezine slike često ličile na fotografije.

Došavši u park, Anđela se zamislila. Žarko je željela nešto nacrtati, ali nije znala što. Dugo je sjedila i razmišljala, a ideje nije bilo niotkuda. Iz razmišljanja je trgne dječji smijeh koji je zvučao kao anđeoska pjesma. Pogledala je u smjeru odakle je smijeh dolazio. Ispred gradske katedrale ugledala je djevojčicu duge smeđe kovrčave kose. Imala je bijelu haljinicu, koja je bila sva uprljana i više se doimala kao siva negoli bijela. Osim što je bila uprljana, haljinica je bila i poderana. No bez obzira na to, djevojčica je blistala. Izgledala je kao mali anđeo. Smijala se i skakutala uokolo. Ljudi su je sa oduševljenjem promatrali. Anđela je bila fascinirana. Još nikada nije vidjela tako nasmijano dijete. Skakučući uokolo, djevojčica se odjednom stvori pred Anđelom.
„Bok teta!“ – pozdravila je Anđelu zvonkim i slatkim glasom.

Anđela je promatrala to dijete. Djevojčica je bila prekrasna. U kosi je imala dvije tratinčice koje je vjerojatno negdje u parku ubrala. Duge, smeđe kovrče blistale su na večernjem suncu. Lice joj je ponegdje bilo malo uprljano, kao i svakom djetetu u igri. No nešto se na toj djevojčici posebno isticalo, a to su bile oči. Imala je duboke plave oči, plave kao najčistije nebo koje čovjek može zamisliti. Nešto je u tim očima bilo posebno i drugačije.

Anđela se trgne iz razmišljanja i uzvrati pozdrav.

„Zdravo malena! Kako se zoveš?“ – upitala je Anđela djevojčicu.
„ Zovem se Izabella. Možeš me zvat Bella. A ti teta, kako se ti zoveš?“ – upitala je djevojčica.
„Ja sam Anđela... Bella, imaš jako lijepo ime. A koliko ti je godina?“
„Pet!“ – odvrati Bella sa osmijehom na licu.
„Bella, a gdje su ti roditelji? Zašto si sama u gradu?“ – upita je Anđela.
„Moji mama i tata spavaju s anđelima. Ja sam sama. A ne brini se ti teta za mene, ja sam već velika cura. Hoćeš da ti pokažem kako plešem?“
„Hoću, pokaži mi!“ – odgovori joj Anđela.

Bella je poskakivala s nožice na nožicu, slatko se smješkajući i zvonko pjevajući neku dječju pjesmicu. Anđela ju je promatrala. Bila je malčice šokirana kada joj je djevojčica rekla da njezini roditelji spavaju s anđelima i da je ona sama. Nešto ju je kod te djevojčice privlačilo kao što magneti privlače suprotne polove. Nije znala što, ali to dijete ju je očaravalo. Bila je tako lijepa, kao mali anđeo. Bella je još uvijek neumorno plesala oko Anđele. Anđela se smješkala toj živahnoj djevojčici. Njezine kovrče poskakivale su u ritmu pjesmice koju je pjevala. Poderana tkanina s haljinice cupkala je oko nje. Tu i tamo bi Bella nagazila na pokoji poderani dio koji se vukao po podu, pa bi razderala haljinicu još više. No to je nije ometalo. Ona je i dalje neumorno plesala. Nakon nekoliko minuta poskakivanja, cupkanja, plesa i pjevanja, Bella je stala i umorno sjela na klupu pored Anđele. Iako je bila vidno umorna, nije se prestala smijati. Svojim nebeskoplavim očima gledala je Anđelu.

„Bella, znaš, ja se bavim crtanjem. Željela bih svojoj mami nacrtati nešto lijepo i poslati joj. Moja mama je jako tužna otkako sam ja otišla u grad, pa bih je željela malo razveseliti.“ – govorila je Anđela tom prekrasnom djetetu koje ju je promatralo svojim plavim očima.

„Nacrtaj joj anđela!“ – odvrati joj Bella.
„A kako anđeo izgleda?“ – upita je Anđela.
„Anđeo izgleda kao malo dijete. Ima bijela krila kojima leti. Anđeo izgleda kao ja!“ – odgovori Bella
Anđela je tom rečenicom bila malo šokirana. Od prvog trenutka kada je ugledala Bellu znala je da je ta djevojčica posebna, ali kako ju je bolje upoznavala, Bella je bila sve posebnija od svih drugih ljudi koje je Anđela upoznala. Anđela pogleda u djevojčicu, koja ju je i dalje gledala.
„Onda mirno sjedi tu kraj mene, nacrtat ću joj tebe anđele mali!“ – odvrati Anđela najnježnijim i najslađim riječima koje je mogla izustiti.

Bella se nasmiješi i pristade na Anđelinu ponudu. Sjedila je kraj nje i smijala se najljepšim osmijehom kojeg je Anđela u životu vidjela. Anđela je crtala, a Bella joj je pjevala pjesmice. Kada bi joj dosadilo pjevanje, ispitivala bi Anđelu o svemu. Anđela onako udubljena u crtanje, nije bila svjesna da je u pola sata tome djetetu ispričala čitav svoj život. Bella je sjedila i pozorno je slušala. Anđela je završila crtež.

„Pogledaj!“ – okrenula je sliku prema Belli.
„Baš je lijepo. Pravi anđeo!“ – odgovorila je Bella i nasmijala se.
Anđela je dovršavala neke sitnice na crtežu, a Bella je i dalje sjedila kraj nje. Naslonila je glavu na Anđelino rame i gledala kako Anđela dovršava sliku, koja je zaista bila prekrasna.
„Znaš Anđela...“ – započela je Bella – „Anđeli za sobom ostavljaju anđeoski prah. Izgleda kao zlatna prašina. Kažu da po tome razlikuješ anđela od običnog djeteta.“

Anđela se zamislila. Bella je često pričala o anđelima. Zašto li ta djevojčica toliko voli anđele?
„Moram ići!“ – odjednom je iz razmišljanja trgne Bellin glas.
„Kamo ćeš?“ – upita je Anđela, a djevojčica je već jurila.
„Bok Anđela! Ne brini se, sve će biti u redu! Naviknut ćeš se na grad, naći ćeš prijatelje, a majka ti više neće patiti za tobom!“ – vikala je Bella.

Anđela se nije stigla sabrati, a Bella je već nestala. Sunce je bilo na zalasku. Zadnje zrake  njegovog sjaja su obasjavale grad. Anđela pogleda sliku. U tom trenutku jedna je zraka sunca pala na sliku i slika zablješti. Anđela se uplaši. Slika je bila posuta zlatnim prahom. Pogledala je u smjeru u kojem je Bella otrčala. Staza je blještala isto takvim zlatnim odsjajem kakav se nalazio na slici....

Prošlo je nekoliko mjeseci. Belli nije bilo ni traga. Anđela je zadržala njezinu sliku, a majci je nacrtala novu. Svake bi večeri Anđela dolazila u park gdje je srela Bellu. Klupa na kojoj su Bella i Anđela sjedile bila je uvijek posuta zlatnim prahom, no Belle nikada nije bilo tamo. U međuvremenu se Anđela navikla na grad. Pronašla je prijatelje i momka. Anđela je konačno bila sretna, no u dubini duše i dalje se pitala što je bilo sa Bellom. Gdje li je, kamo li je onog  dana nestala?

Jednog dana zaputila se s momkom na groblje. Krenuli su zapaliti svijeću njegovoj pokojnoj baki. Šetali su gradskim grobljem koje je bilo prekrasno uređeno. Odjednom se nešto pred Anđelinim očima zabljenulo. Bio je to zlatni prah, onaj isti kojeg je svakodnevno nalazila na klupici u parku nakon susreta s Bellom. Anđela se trgne. Prah je bio posipan stazom do jednog groba. Anđela je slijedila zlatni prah. Trag praha zaustavio ju je pred grobom. Anđela pogleda grob. Na bijelom križu bilo je uklesano ime Izabella, a ispod je bila Bellina slika. Anđeli poteku suze. Sada joj je bilo jasno zašto joj je Bella pričala o anđelima i zlatnoj prašini.

Bellin grob bio je prazan i zapušten. Mali anđeo one je večeri samo želio pronaći prijatelja koji će se brinuti za njegovo vječno počivalište. Od tog je dana Anđela svaki dan dolazila na Bellin grob. Palila bi joj svijeće i ostavljala bijelo cvijeće. Najčešće tratinčice, iste onakve kakve je Bella imala u kosi one večeri. Klupica u parku i dalje je svakog dana blještila od zlatnog praha...Anđeoskog praha. Anđela bi svaku večer odlazila tamo i crtala. Od susreta s Bellom njezin se život promijenio. U znak zahvalnosti što se Anđela brinula za njezino vječno počivalište, mali se anđeo pobrinuo da Anđelin život od trenutka njihovog susreta bude ispunjen samo srećom i radošću. Tome anđeli čuvari i služe, zar ne?

Ines Brežnjak

 

Ispiši članak

Komentari

učitavam komentare...
 (prije 12 sata 41 min)

Petak
25.04.2014
8°C   14°C

 (upravo objavljeno)

Subota
26.04.2014
9°C   13°C

 (upravo objavljeno)

Nedjelja
27.04.2014
10°C   16°C

 (upravo objavljeno)

Ponedeljak
28.04.2014
11°C   13°C

Valuta Kupovni Srednji Prodajni
CHF 6.224345 6.243074 6.261803
EUR 7.594323 7.617175 7.640027
USD 5.492387 5.508914 5.525441
Valuta Kupovni Srednji Prodajni
GBP 9.224248 9.252004 9.27976
JPY 5.366255 5.382402 5.398549
CAD 4.983479 4.998474 5.013469

Prijava