Podijeli
Facebook
Twitter
LinkedIn
Google+
E-mail
Početna Zabava & stil ZANIMLJIVOSTI San (Kako je dječak želio postati nogometaš)

San (Kako je dječak želio postati nogometaš)

Negdje u predgrađu nekog grada, živio je dječak po imenu Leon. Leon je bio običan dječak, baš kao i svi ostali dječaci. I baš kao i svi ostali dječaci, volio je nogomet. No razlika između njega i ostalih dječaka bila je, što je Leon volio nogomet svim svojim srcem i svom svojom dušom, ali nije bio dobar igrač.

Nije prošao niti jedan dan, da Leon nije razmišljao o nogometu ili uzeo loptu i isprobavao neke trikove s loptom. Od malena je imao samo jednu želju: želio je postati nogometaš. Majka i otac nisu imali nikada previše razumijevanja za njegovu želju. Oni su je smatrali dječačkim snom, koji će s vremenom proći. No, kako je vrijeme odmicalo, želja nije nestajala, nego je postajala sve veća i jača. Ali, Leonove mogućnosti nisu mu dopuštale da ostvari svoju želju. Naime, on nikada nije imao dobru poduku iz nogometa i nije bio dobar igrač. Dječaci iz razreda nikada nisu željeli s njim igrati nogomet, jer su smatrali da on nije za to. Nitko nikada nije pokazao želju podučiti i trenirati dječaka, čije je srce kucalo samo za nogomet.

Jednog dana Leon je nešto odlučio. Zaputio se u grad sa željom da počne trenirati u nekom gradskome klubu. Novac od ušteđevine namjenio je za kupnju rekvizita koji su mu trebali za treniranje. Prvo je krenuo obaviti kupovinu. Trenerka, dres, ruksak, nova lopta, štucne, kopačke – sve je pronašao i potrošio cijelu svoju ušteđevinu za kupnju tih stvari. Sretan i zadovoljan zaputio se u gradski klub. Putem do kluba osjećao je kako mu srce sve jače i jače kuca. Imao je osjećaj da će iskočiti iz njega. Bio je sretan i uzbuđen i prvi puta osjećao se kao pravi nogometaš. Sve je imao, jedino je još preostalo da zaigra.

Došavši u klub, na porti je tražio trenera gradskog kluba. Želio je razgovarati s njim. Portir ga je poslao u visoku zgradu uprave gradskog kluba. Nakon višeminutnog lutanja i traženja sobe broj 320, konačno se našao pred pravim brojem. Udahnuo je i pokucao. Iza vrata je začuo  dubok glas.

„Naprijed!“

Leon je otvori vrata i laganim koracima ušao u ured.

„Dobar dan!“- prozbori drhtavim glasom. „Ja sam došao trenirati nogomet u vaš klub!“
Čovjek duboka glasa sjedio je iza radnog stola i nešto je radio na kompjuteru. Kad je Leon rekao po što je došao, čovjek ga u čudu pogleda. Nakon nekoliko trenutaka, čovjek se pomalo cinički nasmije i odgovori mu:

„U redu momče, ti si došao trenirati. Vidim opremu imaš. Reci mi, gdje si prije trenirao?“
Na to pitanje Leon se smete. „Aaa, nigdje. Ja sam došao da počnem igrat nogomet. Još nikada nisam nigdje igrao!“
Na te Leonove riječi, čovjek duboka glasa se opet nasmije. „U redu momče! Mora da si jako hrabar i jako dobar i vješt u nogometu, kad dolaziš ovdje kod nas, bez ikakva iskustva sa željom da igraš!“ – odvrati mu on. „Pođi sa mnom, da vidimo što ćemo sa tobom!“

Leon je bio zbunjen. Nije mu bilo jasno o čemu je čovjek govorio, ali se šutke okrenuo i slijedio ga. Prolazili su dugim hodnicima, punim trofejima i slikama poznatih nogometaša. Neke je Leon čak i prepoznao. Nikada nije vidio sličnu zgradu, zapravo, on nikada nije bio u upravi nekog nogometnog kluba. Nakon nekoliko minuta hodanja dugim i kratkim hodnicima zgrade, Leon se našao na središnjem igralištu. Na onom koje je vidio samo na televiziji, kada bi gledao utakmice gradskog kluba. Gledao je oko sebe i mislio je da sanja. Odjedamput ga trgne dubok glas čovjeka koji ga je doveo na igralište. Čovjek je u ruci imao loptu.

„Hajde momče, da vidim što znaš i umiješ!“ Leon ga pogleda u čudu. Nakon nekoliko trenutaka sabere se i odgovori mu:

„Gospodine, ali ja ne znam dobro igrati nogomet.“ – odgovori on posramljeno.
„A što onda radiš ovdje?!“ – upita ga ljutito čovjek duboka glasa.
„Pa, ja sam došao trenirati!“ – odgovori Leon. „Nikada nisam imao priliku negdje naučiti igrati nogomet kao što igraju pravi igrači, Vaši igrači! Mislio sam da ćete me vi ovdje podučiti nogometu!“

„Haha! Svašta!“ – odgovori mu čovjek cinički. „Momče, slušaj me! Nije ovaj klub za balerine i početnike. Ovo je ozbiljan klub, i u obzir dolaze samo talentirani momci i oni sa iskustvom. Ako si mislio da ću te ja, ili bilo tko u ovom klubu podučavati, prevario si se. Hajde, idi kući sada. Nije nogomet za sve. Mnogi dječaci imaju želju postati nogometaši. Ne mogu to svi. Pokušaj sa nekim drugim sportom. Kuglanje je dobar izbor za tebe!“

Nakon tih riječi, čovjek duboka glasa grohotom se nasmije, okrene se i zaputi se natrag u zgradu. Leon je samo nepomično stajao. Suze su tekle niz njegovo lice u potocima. Nije ih mogao zaustaviti. Skupio je svoje stvari i trkom izletio sa stadiona. Trčao je cijelim putem kući i plakao je. Plakao je i bio je neutješan. Kad je došao kući, uletio je u svoju sobu, zatvorio se i satima plakao. Nije se mogao pomiriti sa time, da su svi njegovi snovi uništeni jednom rečenicom. Mrzio je sebe, što je uopće ikada želio postati nogometaš. Mrzio je čovjeka duboka glasa, što mu je uništio sve snove. I na kraju, mrzio je nogomet, jer je nogomet bio kriv za toliku bol koju je on sada osjećao u srcu i duši. Tog dana Leon nije htio večerati. Bio je zatvoren u svojoj sobi. Želio je sve zaboraviti. Želio se vratiti u prošlost, u svoje djetinstvo i zaljubiti se u neki drugi sport, u kojem bi bio dobar. Ali nije mogao. Zbog toga je svekog trenutka sve više mrzio nogomet.

Sljedećeg jutra Leon se probudio mrzovoljan i bezvoljan. Nije želio ništa doručkovati, nije želio ništa raditi niti sa kime razgovarati. Izašao je van u vrt udahnuti malo svježeg zraka i razbistriti misli. Kad je on tako šetao po vrtu, spazi ga susjed Mario. Mario je bio mlad momak, od nekih dvadeset i nešto godina, koji se prije bavio nogometom. No jedna nezgoda unišila mu je nogometnu karijeru. Nakon toga, nikada više nije zaigrao nogomet, niti se želio baviti sa njime. Vidio je Leona kako bezvoljno hoda vrtom, te mu dovikne:
„Hej, nogometašu! A gdje je lopta?!“
„Pusti me Mario.“ – odgovori mu Leon. „Nije mi do ničega“
Mario zastane. Znao je koliko je Leon volio nogomet i da je svaki dan, bila kiša, snijeg ili sunce, barem sat vremena udarao loptu. A danas nije.

„Leone, što se dogodilo?! Poznajem je, svako jutro u ovo vrijeme ti imaš svoje treninge!“
„Rekao sam ti da me pustiš na miru! Ne treniram, nikada nit nisam uistinu trenirao! Sve je samo bila neka moja bajka! Nikada ja neću postati nogometaš! Nikada to niti nisam bio!“ – otresito će Leon. Mario se zaustavi, uđe u Leonovo dvorište i sjedne u vrt na klupu. Malo je šutio, a zatim upita Leona:
„Prvače, što se dogodilo? Nitko ne prestaje živjeti svoj san, ako nešto ili netko ne uništi naše snove!“
Teška srca i drhtavim glasom, Leon mu odgovori:

„Bio sam jučer u gradskom klubu. Želio sam početi trenirati nogomet i konačno početi živjeti svoj san. Sve sam nabavio, i kopačke, i trenerku, i dres. Ali nisu me željeli primiti. Onaj čovjek duboka glasa rekao mi je da ja nisam za to! I da bi svi željeli postati nogometaši, ali da za nogomet nije dovoljna samo želja, potreban je i talent. I rekao mi je da nemam iskustva...“ – nije niti izgovorio do kraja, i već je briznuo u plač. Mario ga zagrli. Znao je o kome Leon govori. Čovjek duboka glasa bio je trener gradskog kluba. Bio je to nekad Mariov trener i njegov klub. Do ozljede noge, koja mu je uništila karijeru. Nakon toga, trener ga je izbacio iz kluba. Rekao je da klub nema vremena čekati da se noga oporavi, a i da kad se oporavi, nikada više neće moći isto igrati. No, nikada nije bio problem u ozljedi. Mario je bio odličan igrač i trebao je preći u višu ligu i drugi klub. Trener to nije želio, pa je ozljeda bila savršeni izgovor da ga se izbaci iz kluba. Trener nije volio prigradske dečke. Uvijek ih je omalovažavao i govorio im da ne znaju igrati nogomet. Nakon što mu je Leon sve ispričao, Mariu se sve vratilo. Ljutnja, bijes, ogorčenje koje je bio potisnuo. Bio je ljut kao nikada u životu.

„Prvače, slušaj me! Želiš igrati nogomet?!“ – upita Leona.
„Znaš da želim, znaš da mi je to jedina i najveća želja u životu. Ali kako ću igrati kad nemam nikoga da me trenira!“ – odgovori Leon tužno.
„Ja ću te trenirati!“ – reče Mario.
„Ti ćeš me trenirati?! Ali ti se ne želiš više baviti nogometom! Ta nisi taknuo loptu od onog dana kad se desila ona nezgoda!“
„Želiš li igrati ili ne želiš?!“ – upita ga Mario.
„Naravno da želim!“ – odgovori Leon ushićeno!

„Onda budi spreman danas u 6. Imamo trening!“ – reče mu Mario, pozdravi ga i ode svojoj kući. Leon je još neko vrijeme nepomično stajao u vrtu. Nije mogao vjerovati da će ga Mario trenirati. Svi su znali kako dobar nogometaš je Mario nekad bio. Leon je bio presretan! Skakao je od sreće. Toliko je bio sretan da se spotaknuo i pao.
Na putu od Leona do svoje kuće, Mario je razmišljao o nogometu. Sjetio se starih vremena kad je igrao za gradski klub. Sjetio se svojih početaka, kad ga je njegov otac još kao klinca počeo trenirati. I on je bio baš kao i Leon – dijete puno snova. Ali je imao malo više sreće nego Leon. Njegov otac bio je nogometaš i od malih nogu, kad je počeo pokazivati želju za to, otac ga je trenirao i podučavao. Nakon nekoliko godina, kad je malo porastao, otac ga je odveo u gradski klub. I tada je počeo igrati i igrao je sve do ozljede. Iako je sam sebi obećao, da nikada više neće taknuti loptu, znao je da mora pomoći Leonu. Znao je kako je kad ti netko sruši snove. Nije mogao podnijeti, da ista osoba koja je i njegove snove srušila, nakon nekoliko godina slama srce još jednom dječaku. Nije to želio dopustiti.

U dogovoreno vrijeme, Leon i Mario započeli su svoj prvi trening. Prvo su počeli s lakšim i jednostavnijim stvarima. Dani su odmicali, a oni su redovito održavali svoje treninge. Mario je vidio kako Leon iz dana u dan postaje sve bolji i kako se zaista pretvara u pravog nogometaša. Bio je ponosan na njega i bio je sretan što je odlučio trenirati ga i pomoći mu da ostvari svoje snove.
Prošlo je nekoliko mjeseci od kako je Leon bio u gradskom klubu. Prošlo je više od stotinu treninga koje je Leon odradio. Sad više nije bio naivan dječak bez iskustva koji je trčkarao za loptom. Od tog dječaka, Leon se zaista pretvorio u pravog igrača – koji zna i umije s loptom. Jednog dana nakon treninga, Mario i Leon sjedili su u dvorištu.
„Prvače, sutra je taj dan!“ – kaže Mario.
„Kakav dan?“ – upita ga Leon.

„Sutra idemo u gradski klub, navečer kada momci imaju trening! Znam da ne želiš opet biti ponižen, ali ovog puta nećeš biti. Sada si već pravi nogometaš, bolji od svih onih koji treniraju u gradskome klubu“ – reče mu Mario. „Sutra je tvoj dan Prvače, sutra ćeš zaigrati nogomet i početi živjeti svoj san!“
Leon je samo šutio. Znao je da dobro igra nogomet i znao je da ga ovog puta nitko ne može poniziti. Ipak je učio od najboljeg i u to je uložio puno truda i rada.

Sljedećeg dana sunce je sijalo od ranog jutra. Dan je bio kao stvoren za nogomet. Uvečer su se Leon i Mario zaputili prema gradskome klubu. Došli su nekoliko minuta prije službenog treninga, sjeli na tribine i čekali da trening započne. Za nekoliko minuta dvadesetak momka je istrčalo na teren i zagrijavalo se. Za njima je došao i trener ekipe – čovjek duboka glasa koji je Leona prije nekoliko mjeseci ponizio i poslao kući. Leon ga je odmah prepoznao, a i Mario. Trening je prolazio, momci su trčali za loptom. Nekako je njihov trening bio bezvoljan i beživotan. Leon je imao osjećaj da momci trče za loptom jer to moraju, a ne jer to žele. Mario je sve to u miru gledao. Znao je te momke, i znao je kako bez srca igraju nogomet. Cijeli trening se samo smijuljio. Kad je trening završio, Mario ustane: „Hajde Prvače, vrijeme je da im pokažemo kako se igra nogomet!“
Kad su se spustili do travnjaka, trener je nešto govorio igračima. Kao i obično, to su bile neke njegove ideje, koje u pravilu nikad nisu bile izvedene. To su bile samo riječi, a ne djela.

„Hej treneru,“ – zavikne Mario, „želite da vam pokažemo kako se igra nogomet?“.
Trener se naglo okrene. Prepoznao je taj glas i taj osmijeh. Nikad ga nije niti bio zaboravio. Zabezeknut je i u čudu gledao u Maria i Leona. „Gledajte sada!“ – odgovori Mario, baci loptu na travnjak i započne igrati sa Leonom. Kad su Mario i Leon zaigrali, svi su ostali šokirani. Nikada prije nisu vidjeli nekoga tko bi tako dobro znao sa loptom. Mario i Leon se nisu dali smesti. Izvodili su trikove s loptom, čas jedan, čas drugi. Bili su besprijekorni. U jednom trenutku, Mario baci loptu do momaka koji treniraju za gradski klub. „Hajde dečki, da vidimo tko je bolji!“. Dvojica su prihvatila izazov i krenula igrati protiv Maria i Leona. No, ne može se reći da je to bila prava igra. Momci iz gradskog kluba više su trčkarali okolo pokušavajući uzeti loptu. Nakon nekoliko minuta, odustali su. Priznali su poraz i posramljeno otišli u svlačionicu.
„Lijepo je vidjeti te opet Mario!“ – reče trener. „Nisam znao da ponovo igraš nogomet“
„Počeo sam trenirati prije nekoliko mjeseci!“ – odgovori mu Mario.
„Vidim, ostao si jednako dobar kao što si bio i prije ozljede. Čak možda i bolji!“ – reče mu trener. „A ti momče,“ – okrene se prema Leonu, „tebe sam očito krivo procjenio. Možda bi mi i dobro došao ovako hitar i okretan momak u ekipi kao što si ti! I ti Mario, i ti bi se mogao vratiti!“

Leon ga pogleda, trenutak je šutio, a zatim mu odgovori:
„Za mene u ovome klubu nema mjesta. Nekada sam mislio da je ovo mjesto puno nade, puno želje za dobrom igrom i nogometom. No danas sam se uvjerio da nije tako. Jedino što sam ja ikada u životu želio, bilo je igrati nogomet. Ali ovdje ne. Ovdje se nogomet igra jer se mora igrati, jer je to nešto popularno. Ovdje nisam vidio da se nogomet igra srcem. Pa stoga, da mi je to prva i jedina šansa da zaigram i počnem živjeti svoj san – reći ću ne. Za mene nogomet nije obična igra, za mene je nogomet život! Kada to shvatite, možda će vam bolje krenuti. A do tada – sretno vam bilo i zbogom!“
Trener je ostao šokiran. Nije mogao vjerovati da je netko odbio igrati za gradski klub. Leon se okrenuo i krenuo prema izlazu. Prije nekoliko trenutaka odbio je priliku života, odbio je ostvarenje snova, ali je unatoč tome bio sretan. Nije želio da se jednog dana pretvori u onakvog igrača kakvi su bili momci gradskog kluba. Nije želio izgubiti srce, jer je smatrao da pravi igrači igraju srcem, a ne nogama. Trener je i dalje nepomično stajao. Iz nevjerice ga trgne Mariov glas:

„Tome se niste nadali, zar ne?“
„Ah, što jedan naivan dječak zna o nogometu. Hajde Mario, dođi sa mnom u ured da se dogovorimo oko tvojeg ponovnog ulaska u klub!“ – reče trener.

„Prekasno je za povratak, treneru! Vratio sam se nogometu, ali se ne želim vratiti u klub. Leon je u pravu. Ovdje se s vremenom izgubi srce i ljubav prema nogometu. Ja to ne želim.“ – odgovori mu Mario, okrene se i krene za Leonom. Kad ga je sustigao, Leon upita Maria:

„I što ćemo sad?! Sad je zaista sve gotovo?!“
„Prvače, ništa nije gotovo! Tek smo sada počeli igrati pravi nogomet. Tek sada, kada smo se riješili onoga što nas je zaustavljalo da to činimo!“ – odgovori mu Mario.

Gradom se pročulo o dva sjajna nogometaša. Uskoro su ponude počele dolaziti sa svih strana. Na jesen, Mario i Leon zaigrali su u jednom drugoligaškom klubu, koji se nalazio ligu ispod gradskog kluba. No, nisu bili nesretni zbog toga. Baš naprotiv, bili su sretniji no ikad, jer su konačko igrali pravi nogomet. Davali su uvijek sve od sebe i igrali su srcem, a to je za njih jedino bilo važno. Nije bitno gdje igraš, važno je kako igraš. Važno je samo da živiš svoj san. Važno je samo da nogomet nije igra, nego život!

Ines Brežnjak

Ispiši članak

Komentari

učitavam komentare...
 (prije 15 sata 23 min)

Utorak
22.07.2014
16°C   19°C

 (upravo objavljeno)

Srijeda
23.07.2014
15°C   18°C

 (upravo objavljeno)

Četvrtak
24.07.2014
16°C   20°C

 (upravo objavljeno)

Petak
25.07.2014
18°C   23°C

Valuta Kupovni Srednji Prodajni
CHF 6.247937 6.266737 6.285537
EUR 7.588744 7.611579 7.634414
USD 5.611316 5.628201 5.645086
Valuta Kupovni Srednji Prodajni
GBP 9.590224 9.619081 9.647938
JPY 5.538421 5.555086 5.571751
CAD 5.221733 5.237445 5.253157

Prijava