Ana, led i Werther

U cipelama nije osjećao nožne prste kao da su mu već otpali. Bilo mu je sve jasnije da se uzalud smrzava u ovu zimsku večer, ali neka tinjajuća nada još ga je uspijevala zadržati na toj vjetrometini usred prave mećave.

Nada umire posljednja, a vjera je već umrla jer više uopće ne vjeruje da će ona doći. A što je, pita se, s ljubavi? To ga zbunjuje. Je li mu još stalo do nje ovako polumrtvome? Baš je sentimentalna budala kao da je on onaj mladi Goetheov Werther. Ne, više ne želi biti patnik! Gotovo je. Ovaj put ozbiljno…

Na suprotnoj strani trga bila je krčma i on se uputi onamo. Naroljat će se kao svinja, past će poslije, na putu prema kući, negdje u jarak pokraj ceste i ondje se smrznuti pa će ga ujutro naći mrtvoga u vlastitim bljuvotinama. Čuo je od nekoga da je to lagana smrt, čovjek jednostavno zaspi.

Dok je prelazio prometni dio trga, izgubljen negdje u samome sebi, gotovo je podletio pod automobil koji je iznenada odnekud banuo. Kočnice su zaškripale, sirena je zatrubila, au­tomobil se na skliskom kolniku zanio, klizao i zaustavio uz pločnik na drugoj strani. On je pretrnuo i ostao stajati kao skamenjen. Vozač je otvorio vrata i obasuo ga salvom kletvi od kojih se najviše štucalo njegovoj majci.

Dugo mu je trebalo da se pribere. Automobil je već davno bio odjurio kad se on pomaknuo s mje­sta. Nekoliko puta noga mu se na ledu okliznu­la, ali je uspio svaki put zadržati ravnotežu.

Na ulazu u krčmu sudario se s pro­fesorom Vidom i kako nije imao kamo šmugnuti opet se ukipio. Znao je što ga sutra čeka u školi, a onda će njegov stari, ili stara, morati onamo na prodiku, a on će potom okušati očev vojnički remen. U njemu zato bukne: “Pa što?!” I on prkosno pozdravi profesora. Začudo, on mu je odzdravio i još mu se prijateljski nasmi­ješio. Odgovorio je pritom na nekoliko profesorovih pitanja koja nisu imala baš nikakve veze ni sa školom ni s krčmom kao da je profesor želio samo pročavrljati s njim i to ga je zbunilo.

Profesor ga je na kraju potapšao po ramenu i savjetovao mu neka se samo ne opije.
No, ušao je ipak u krčmu i stisnuo se uz šank kao da ga nitko neće zamijetiti. Pi­pničarka je imala pune ruke posla i jedva je stizala namiriti sve one silne brzometne narudžbe. U jednom trenutku ona ga je napokon pogledala, nekako sumnjičavo, i upitala: - Koliko imaš godina, braco?

Povrijedilo ga je to što ga je nazvala bra­com kao da je on neki klinac iz špilšula pa joj je odbrusio da mu je devetnaest ako se nje to uopće tiče, obrativši joj se nabusito s “ti”. Ona je ostala smirena dok mu je odgovarala da ju se to ipak tiče jer bi se njegova mama mogla ljutiti na nju ako bi se on napio, a još nije ni punoljetan.

Okrenuo se naglo i izjurio iz krčme. Ta žena, shvatio je, poznaje njegovu staru i zacijelo će joj sve izbrbljati, a stara će pak to rastrubiti starom i on će opet isprobati na njemu onaj svoj široki domobranski remen.

Osjećao se neizmjerno jadno i nemoć­no, a da je ona ipak bila došla, kako je lijepo obećala, sve bi bilo drukčije. Ne bi prvo podletio pod auto, ne bi naletio na profesora Vida, ne bi bio bezobrazan prema pipničarki koja mu poznaje staru i ništa se ne bi ovako zamrsilo i pošlo po zlu. Pomišljao je na drugu krčmu, valjda postoji neka u gradu u kojoj pipničarka ne poznaje njegovu staru ili staroga.

Ali, sad više nije bio siguran želi li još zaista umrijeti zato što Ana nije došla na sudar kako su se bili dogovorili. Ako umre, sve će nestati, ne samo on, a on još zapravo nije ni živio. Ana sigurno neće ni zaplakati jer neće ni znati da je umro zbog nje. Na kraju se prisjetio riječi svojega starog koji je jednom zgodom ocijenio da su samoubojice obične kukavice jer se lakše ubiti negoli svladati zapreku, a stara je pritom bila pridodala da ni jedan čovjek nije gospodar svojega života.

Opet je, lutajući ulicama i tražeći novu krčmu, promrzao od glave do pete, do samih kostiju. Pomislio je kako bi najpametnije bilo da se vrati kući, a bit će ionako kako mora biti. Fasovat će porciju, ako ni zbog čega drugog, a ono barem zbog one pipničarke na koju se tako ružno obrecnuo ako ga čak i profesor Vid ne izda?

Okrenuo se, stisnuo zube, stegnuo jaknu i krenuo doma. Bio je svjestan kako se i ono što je do tada osjećao prema svojoj Ani ledi sve više i nestaje u studenoj noći.

Antun Stjepan Prević