Čarobno ogledalo

Očaran, dječak joj je prozborio da on u svojem snu može ispuniti svaku njezinu želju. «Željela bih svoje odbljeske podariti nebu», rekla je riba. U tom trenutku, jedna se zvijezda stro­poštala s nebeskog svoda, a na njenu se mjestu našla dječakova zlatna riba.
«Gle, na nebu svijetli riba», reklo je dijete, kroz prozor se zagledavši u zvjezdano nebo. «Sanjaš», odgovorila mu je majka pogledavši u smjeru njegove ispružene ruke.

SAN O MAGDALENI
Našavši se s Magdalenom u istoj kupelji, vidjela je da je njezino tijelo prekriveno gnojnim prištevima. Iako joj se Magdalena prijazno smiješila potičući je da joj priđe, ona se od nje prezrivo odmaknula. Tada je pogledala svoje tijelo, i ono bijaše nagrđeno jednakim prištevima. «Našle smo se u istoj zagađenoj vodi», rekla je Magda­lena i, prišavši joj, ogrnula je svojim ručnikom. Prištevi su s njezina tijela sasvim iščeznuli. I Magdalenino tijelo bijaše potpuno čisto.
Kupelj je odjednom nestala. Našla se pred slikom blažene Magdalene. Kraj slike prodavala su se licitarska srca kojima u sredinu bijahu umetnuta ogledalca.

ČAROBNO OGLEDALO
Bila je čudo od djeteta: pravila je pekmez kakav nitko drugi nije bio kadar napraviti. Posebno joj bijaše draga igra kada bi se cijela premazala pekmezom. Ljudi su joj tada pekmez lizali s obraza, s ruku… Svi su bili savršeno zadovoljni.
Jednom, na glavu joj je sletio golub koji ju je onečistio izmetom. Izmet joj se cijedio po čelu i po očima. Brzo se oprala i, da bi se uvjerila da je čista, pogledala se u ogledalo. U ogledalu je vidjela odraz vremešne gospođe. Uz njega bijahu odrazi ljudi koji se podrugljivo smiju.

USUD NJENOGA NAKITA
U zakutku dvorca, golub joj je kljunom dodavao iz pepela izvađene sjemenke. Njih je uobličavala u na­rukvice, ogrlice i krune. Pritom je maštala o sjajnome balu na kojemu su ljepotice ukrašene njenim nakitom. Iz snatrenja bi je prenulo podsmjehivanje sestara: da, praveći urese, trati vrijeme. Maćeha joj je govorila da njezin nakit nikada neće vidjeti bal. Golub, sve to po­mno prateći, jedne je noći potražio nenagnjilu lubenicu. Sletjevši na nju, kljucnuo ju je, a ona se pretvorila u saonice Djeda Božićnjaka.
Ujutro se probudivši, vidjela je da njezina nakita nema. Kraj ognjišta blistala je zlatna cipelica.

SLIKAREVE RUKE
Od usta do usta pronosio se glas o vještome slikaru koji toliko voli boje da si njih nikada ne pere s ruku. Stoga se iz dana u dan oko štanda, na kojemu je pro­davao svoje slike, skupljalo sve veće mnoštvo. Nitko nije primjećivao da mu ruke s vremenom postaju sve čišće, a slike bojama sve bogatije! Jednoga dana prišli su mu poznati galeristi ponudivši mu otkup svih ubu­duće naslikanih djela. Potpisivanje ugovora dogodilo se na svečanosti kojoj su prisustvovale mnoge uvažene ličnosti. Svi su se osjećali počašćeni što će se rukovati s velikim slikarom zamrljanih ruku! Kada je došao trenutak rukovanja, uzvanici su se snebivali jer su sli­kareve ruke bile potpuno čiste. Slikar je svečano izjavio da će od sada slike praviti samo svojim, do štafelaja podignutim, nosom.

RAZBIJENA OGLEDALA
Idući dvorcem, kraljevna je od slugu neprestano za­htijevala da joj dodaju ogledala. Kako bi joj koje pružili, kraljevna bi ga bijesno razbila. Nikome ne bijaše znan razlog njene jarosti: je li bila razočarana izgledom svoga lica? Možda se, razbijajući ogledala, tek oslobađala ljutnje? Jednom je, bauljajući dvorcem, zašla u kulu u kojoj za vretenom sjeđaše starica. «Dodaj mi ogledalo!», povikala je kraljevna. «Ako sjedneš za vreteno, ogledala ti više neće trebati», odgovorila je starica. Kraljevna je sjela za vreteno i odmah se na njega nabola. Tonući u san, čula je kako joj starica zbori da će spavati onoliko dugo koliko bijaše krhotina razbijenih ogledala.

SLIKA DJEVOJČICE SA ŠIBICAMA
Jedne večeri u pustoj ulici, na snijegu i studeni, da bi se ugrijala, zapalila je šibicu. U izlogu pred kojim je stajala, kao u zrcalu ugledala je svoj lik: bijaše to obraz ružne, naborane starice. Odmah je shvatila da je kod kuće nitko ne čeka: svi su odavno istrunuli u grobu. I njen stan, prodan za useljenje nakon njezine smrti, već si ogledavaju novi vlasnici. Odlučila je upaliti još nekoliko šibica. Kako bi koju zapalila, starica bi u izlogu postajala još starija i ružnija, da bi joj se na kraju iz izloga cerekao živi leš.
Ujutro, na pločniku su pronašli smrznutu djevojčicu. Kraj nje ležaše torba puna šibica.

TRNOVITA BAJKA
Živjela je u kući čiji su zidovi bili obrasli trnjem. Prolazi između trnja bijahu uski pa se, krećući se, neprestano ubadala na trnove. Dapače, sustanari su se zabavljali gurajući je na trnovite zidove. Želeći se najesti, s mu­kom bi otvarala trnjem opletena vrata smočnice, no, u smočnici bijahu posloženi vrčevi s pokvarenim mlije­kom. Rado bi se bila isplakala na krevetu, ali i krevet bijaše obložen trnjem.
Probudila se u sobi s centralnim grijanjem, u krevetu sa svilenom posteljinom. Kraj kreveta bio je postavljen poslužavnik sa sendvičima i toplim mlijekom. Iz okolnih soba, do nje su dopirale skladne melodije. Shvatila je da je netko za nju pedeset godina gradio malen, udoban dvorac. Princ koji je uz nju ležao na krevetu, ili obzirni sustanari?

NEDOVRŠENA BAJKA
Vještica bi dijete dovela do kalne mlake i uz nju ga učila pjevati: «Oj, izvorska vodo bistra!» Za ručak bi mu posluživala oglodane pileće kosti, govoreći mu da su to kosti ptice-mršavice. «Ako okusiš izvor-vodu i kosti ne baciš u pepeo, na dar ćeš dobiti vjernog psa čuvara», zborila je djetetu. Dijete, u osami se zamislivši, gnjevno je povikalo: «Ja ću tebe pljunuti, a tvoju kuću zaobići i zasvagda napustiti tu nakaznu bajku.» Vještica, smijući se uz svoju kuglu, mislila je da dijete u mraku spava.

CIRKUS BUHA
Upornim radom uspio je od svoje buhe napraviti slona. Potom je, s mnogo truda, slona izdresirao: naučio ga je stajati na dvije noge, udarati u bubanj i gurati glavu kroz gorući obruč. Tada ga je odlučio po­kazati na sajmištu, očekujući divljenje pučanstva. No, mnoštvo nije njegovog slona udostojalo ni najslabijeg pljeska. Hrlilo je prema obližnjem cirkusu buha gdje je, zajedno sa svojim privatnim buhama, uživalo u točki u kojoj su cirkuske buhe s trapeza skakale u vodu i u njoj se utapale.

NOINA KOB
Sve je životinje smjestio na arci – po par od svake. I sjemenje je svakovrsnih biljka uspio prikupiti. Kada su počele lijevati obilne kiše, sažalio se na svoje su­mještane te je i njih primio na arku. U posljednji se trenutak sjetio da je zaboravio uzeti i bijelu golubicu. Brzo se spustio s arke i otišao potražiti pticu. Voda je naglo rasla, pa mu je ubrzo narasla sve do grla. Kada se u njoj već počeo daviti, nad njim je proletjela golubica koja mu je na tjeme ispustila izmet.

Biserka Težački Kekić