Dobro došao Tolstoj u našu obitelj i naš barokni, čarobni Grad ( ili, priča o mojoj baki)

Tiho je rekla: Moje saučešće. Baka vam je umrla. “ Pogledala sam na sat. Bilo je 12,35 minuta. Sunčan dan. Rekla sam: “Hvala” i poklopila slušalicu. Odmah sam tiho rekla bratu. On nije vjerovao. “Baka ne može umrijeti”, odgovorio je. Dobro da se nije počeo smijati. Odjenula sam gornji dio trenirke i otišla u park gdje se djeca igraju. Obavili smo ručak točno u podne kako nas je učila.

I danas , nakon što su prošle tri godine i nakon što se nitko iz obitelji nije potrudio dati zahvalu u lokalne novine, jer svi su oni takvi, kakve ću već podrobnije naknadno opisati, glavom mi prođu sjećanja na moju varaždinsku baku i sve tajne života kojima je nenametljivo, nehtijući, gotovo nesvjesno i nenamjerno naučila sve nas, svoje unuke. Nikad nije ogovarala, osim unutar četiri zida.

” Psst, dojdi sim”, znala je tiho zvati mojeg brata da mu ispriča koju nepodopštinu koju je njegova sestra, a to sam ja, učinila. Van zidina kuće nitko ništa nije znao. Osim, da njezin suprug ima ljubavnicu. To joj je bila tema broj jedan. I da je došao sam predsjednik države i njega bi zadavila pričom o “dedovoj ljubavnici”. Na toj temi nije imala srama niti kočnica. Ali, zato nam je od nje ostao običaj, da kruh koji padne na pod, se ne baca, nego se prekriži i pospremi za susjedove pajceke ili poslije dok smo otišli živjeti u veliki, “beli Zagreb grad” za “vrapčiće i golubove”.

Ostao nam je i običaj da se kruh prekriži kad se stavlja u pećnicu peći i da se pokrije bijelom krpom nakon što je pečen. Ostalo nam je i to da je : najvažnije ono što se događa iza četiri zida i da to ostaje u kući ili u duši. Sve ostalo je prolazno ili varka i himba – himera. Ostali su nam i mirisi svježe, vruće kuhane šunke pomiješane sa mirisom mladog luka i naribanog hrena koji su se ispremiješali sa mirisima ruma iz orehnjače ili vanilin šećera iz makovnjače, a koji su se nosili svakog Uskrsa rano u jutro u novoj opravici na svečenje. Ili, sjećanja na sporo i otežalo kretanje kuhinjom pred sam kraj pripremanja božićnih kolača.

Pa, kako je uvijek bila tajanstvena, sve sakrivala, imali ste dojam da bi najradije i samu sebe ponekad negdje sakrila od sviju. Ostale su neke lijepe uspomene koje ne blijede. Samo se kadi-kad negdje skutre, jer ih veliki svijet svojim velom uspije zakriliti. Za razliku od nje svi ostali su bili, počevši od njezinog muža cijenjenog obrtnika, pravi “stekli divljaci”. On je “beštimao” kako bi to Dalmatinci rekli za svaku. Živio je po “socijalističkim načelima” ko bezvjernik kako je baka znala govoriti misleći samo na onu: “use, nase i podase”.

I dok je ona u starosti sanjala kako će u “velikom gradu” kako je ona iz vizure svoje kuhinje doživljavala Varaždin, dok se sama vraćala od liječnika kupiti samo jednu suhu žemlju, njemu niti kajzerflajš nije bio dovoljan. I djeca su joj ispala takva. Divlja, “nebrušena”, neodgojena, nepripitomljena, na svoju ruku, sama sebi dovoljna, bez Boga i vragu na službu. Samo su trčala za novcem, bježeći pred vlastitom sjenom, crkva i dragi Bog im je bio stran.

Kćer bi još i dala kojem siromahu, ali iz trgovačke računice da će joj se to “gore” računati u dobro djelo. Sin joj niti siromaha nije mogao podpomognuti. Baka je bila poznata kao Anka trpnica ili “Isusova babica” kako ju je zvao velečasni Jerko koji je dolazio kod dede na gemište i blagosloviti kuću prije nego što je zauvijek preselio kod neke “raspuštenice sa djecom” kako su za njega govorili kad je skinuo mantiju iz svima nepoznatih razloga.

Nakon što je baka tiho i šutke napustila na Sušaku u bolnici ovaj svijet i otputovala crnom limuzinom posljednji puta za Varaždin deda se počeo prije ručka križati, pratiti mise na televiziji i nije više imao na koga psovati i isklaljivati svoj bijes i svoju žestoku narav. U dobokoj starosti postao je pitom i krotak i počeo uživati tiho i mirno sitnice koje život znače. Još je doduše gorljivo branio socijalizam i svađao se sa novom državom, ali što je to vrijedilo kad više nije bilo njegove Anke, a naše bake koja bi ga po navadi slušala ili mu, kad je bila od volje – oponirala.

Kad danas uhvatim malo mira i predaha u životu koji melje sve ispred sebe i ne daje nam niti da zaklopimo oči na pet minuta u blaženoj tišini, vidim je pred sobom kako sjedi mirna i spokojna na stolici u dvorištu ispod oraha i na 15 minuta traži mira od svoje svojeglave djece, bučnog muža uvijek galamđijski raspoloženog i uvijek “rahatog” kako je znala govoriti.

Vidim je u nekom arhetipskom “metafizičkom stanju” poznatom samo starim ženama, a modernim ženama 21. stoljeća supripadajućem kao “njihovim pet minuta mira” - samo za sebe. Od nje sam, a ne od majke, kako bi to bilo logično učila “vještičje vještine” ženskog preživljavanja, zaklanjanja od svijeta i to , dakako, nadopunjavala iskustvom drugih žena koje sam u svojem mladom životu susretala na svojem životnom putu i koje su u meni ostavljale duboke tragove.

No, da: Mi kruh ne bacamo. Niti danas dok nje više nema među živima. Svi njezini unuci koji više ne žive u malom Varaždinu u čudu gledaju pune kontejnere “starog kruha” i nijemo stoje pred samorazumljivošću, razmetljivošću i nesvjesnom ohološću recidiva iz socijalističkih vremena stanara velikih starih zgrada tog “otmjenog” Zagreba...

Samo kao primjer : u Austriji je znak da si potekao iz dobre familije i taj da ne bacaš kruh. Nego da od njega praviš ili knedličke ili prezle ( mrvice) ili hraniš golobuve. A i navika da se sve što je na tanjuru mora pojesti ostala je od nje – naše omame. Zato smo svi okrugli ko knedlički i kao da nosimo taj izraz baroknih, varaždinskih anđelčića kud god po svijetu hodili.

“Druga deca nemaju kaj za jesti, a vi bi se razmetali”, vikala je baka i još i sad mi ta opomena odjekuje u ušima. U nas se hrana ne baca. I ostao je izraz “Če je crni cigan, čovek je. Čovek je ak je direktor I ak je bogec”. Ne znam je li sociologija života I koliko puta je uopće demantirala ova bakina pučka-kršćanska načela, ali bilo je slučajeva kad su ona izvojevala htijući ne htijući i životnu pobjedu!

A izrazi “fakinka jedna, ajgemahtec juha i ajmprem juha” tutnje mi u ušima kao sedimenti života provedenog u nekad glavnom gradu Hrvatske- Varaždinu. Ni mi, njezini unuci, nismo tako “stekli i divlji” kao što su svi ostali u obitelji. Ja znam, ruku na srce , još kad-kada imati uzavrelu krv, ali zbog toga se prilično stidim. I idemo u crkvu. Ne iz formalnosti nego zbog naših grijeha, slabosti, propusta i nesavršenosti. Da ne postanemo svinje umjesto ljudi. Jer, tko se s posejama zmeša i svinje ga pojeju, govorila bi baka, ma što joj to značilo. A značilo je: da pažljivo biramo društvo i da budemo oprezni, jer da na čelu nikome ne piše tko je kakav?

Od nje smo naučili da ne smijemo ni za živu glavu biti “norcljivi” prema slabijima ili drugačijima od sebe ili glavu okrenuti od siromaka i da na svijetu vrijedi ona “ dok sirota spi Bog za nju skrbi”.(Poslije ovakve pouke niti Crkva joj nije bila do koljena kao što bi to lijepo sročio naš kolega iz još jednog malog mista - Splita, književnik i novinar Jutarnjeg lista , Jurica Pavičić ćija je majka prava i iskreno pobožna vjernica, a sin joj se poput kakva heretika progoni od strane Crkve raznoraznim pamfletima samo zato jer je “bogumil(i)” u duši).

A sve to i puno toga za stati u jedan pravi roman ili čak film u “Stančićevu” stilu sa puno nježnih, prelaznih tonova i nijansi događalo se 70-tih i 80-tih godina u neposrednm susjedstvu Vidovske crkve i prekrasnog Vidovskog tornja i zvonika osobito za ljetnih noći kada ga obasja mjesečevo svjetlo pomiješano sa svjetlošću gradskih svjetiljaka koji se posebno lijepo mogao vidjeti sa terase bakine kuće kad nismo mogli spavati i promatrali smo osvijetljene prozore susjednih zgrada i zvijezdama osutu nebo, te se tako preko malog Varaždina spajali sa kojim god gradom smo željeli na svijetu i lutali cijelom kuglom zemaljskom sa jednog mjesta. Sve to u godinama koje su prethodile našem odlasku iz Grada. Nikad napuštanju. I sad je ona, naša baka, jedina za stalno za vječno ostala u Gradu. U Hallerovoj aleji na vječnom pristaništu.

Na najljepšem groblju u Europi kako pišu znamenite knjige. Da čuva naše uspomene na život dok smo bili zaštićeni i sigurni od sviju zala i nereda - uspomene na Grad i na jednu obitelj koja nije bila poput ostalih. Zato je valjda imala toliko nevolja. Odavno sam, naime, primjetila da se Tolstoj doselio kod nas kad je rekao: “sve sretne obitelji su nalik jedna na drugu, a svaka nesretna, nesretna je na svoj način.”I zato: Dobro došao Tolstoj u našu obitelj i naš mali barokni, čarobni Grad. I da: moj brat je ostao vječni varaždinski Petar Pan iako je već u dobi odraslog muškarca i napustio je rodni grad, ali još uvijek vjeruje da ga baka čeka u kuhinji sa pohanim bijelim mesom i rizi-bizijem i sa majmunskim kolačem, kako smo mi djeca, a njezini unuci, zvali kolač od čokoladne kreme, čokoladnog biskvita, šlaga i sa puno, puno banana na kojima se nije smjelo škrtariti, uvjerena kako će joj njezin najstariji muški unuk na poklon donijeti dvije jabuke, dvije banane i jednu naranču i jednu Snjeguljicu na štapiću. Taj je sladoled najviše voljela.

Gordana Igrec