Istrgnuta stranica dnevnika

Ovo je istrgnuta stranica dnevnika pronađena u dalekoj budućnosti dok od mene neće biti više niti praha niti pepela na Zemlji. Niti od onih koji me sada okružuju po zakonu posla, ljubavi, reda, nereda, života – naprosto. Sva lica bit će izbrisana sa lica Zemlje. Sva sa kojima se na današnji dan ma i slučajno okrznem u hodu ili im pošaljem e-mail ili razmijenim usputnu riječ. I sva ona sa kojima sam jučer razgovarala o vremenu, o smislu i besmilu postojanja, o poskupljenju plina, smanjenju plača o ljudskoj rasi koja je pokvarena, smrdljiva i zla... Kad bi sve sa lica Zemlje izbrisali ne bih niti okom trepnula, jedino bih možda u slučaju da se u drugom životu ne pretvorim u kamen mogla suzu spustiti za moje potomke ili one tek rođene prije smaka svijeta.

No, danas je Sveti Nikola, 6. studenoga 2010. godine. Varaždin, to je grad u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj koji je bio glavni grad Hrvatske dok je carevala u Austro-ugarskoj monarhiji Marija Terezija, odijeven je u bijeli ogrtač, a u Zagrebu niti jedne jedine pahulje. Kakva su to vremena došla? Stari traže svoje i pritišću mlade, mladi su izgubili uzore i okreću se poput vjetrenjača na vjetru, sad ovamo, sad onamo, ko muhe bez glave u potrazi za ciljem i za smislom. Puno se, jako puno se priča, bez smisla i bez sadržaja, bez strasti i bez žara, bez iskrenosti i otvorenosti i srčanosti. Takva su nekakva vremena došla. Novaca ni od kuda, a svi nešto kupuju, trguju, kukaju, traže, protestiraju... Cirkus je mjesto odmora i odmaka za ovaj i ovakav svijet koji je gori od bilo kojeg cirkusa. U cirkusu vlada red, stega, disciplina, ponos, artizam, ljepota, gospodstvo...

A ovdje? Ovdje je pjesnikinja Vesna Parun otišla na onaj svijet sa porukom “da bi se radije u drugom životu rodila kao krokodil nego kao čovjek.” Eto, takva su vremena stigla. Ali, to nije najgore. Najgore tek dolazi. Čovjek će tražiti čovjeka. Bit će toliko usamljen da će tražiti toplu riječ, ali nitko je neće moći iscjediti iz ustiju. Usta će biti suha. Danas je Sveti Nikola i meni u zrelim godinam jedan mladić sa smješkom od uha do uha koji je moj susjed u zgradi meni punoj nepoznatih, nadmenih ljudi, čestitao mi je Svetoga Nikolu. I bi mi toplije oko srca koliko god sam sa zadršakom prihvatila ovaj “pubertetski čin” jednog mladića. Dakle, stvari stoje ovako: bogati koji su to postali na neki neobjašnjiv način preko noći, pritišću one koji su manje bogati. Ovi pak se iskaljuju na onima koji baš ništa nemaju. A ima i takvih. Ako netko i učini DOBRO u tom slučaju to su veliki spektakli poput onih u Rimkom carstvu u velikim arenama, samo dajte narodu kruha i igara i srce dajte na bubanj, pa neka svatko zna koliko tko srca ima. Više nema tihe pažnje niti siromaha kojemu će se udijeliti anonimno milostinja iz stida ili straha pred dragim Bogom. Sve u šutnji i tišini, bučno vrišti u žudnji za boljim životom. A nitko ne zna što znači bolji život? Samo znaju da u časopisima neki nose skupe torbe, nose skupe cipele i bunde , imaju bazene, jedu kavijar, a ne krpice sa zeljem i da se to zove – bolji život. Kako laka definicija.

Hrvatska? Da ja živim u Hrvatskoj. Ako je u dalekoj budućnosti još bude na geografskim kartama, ne znam što da kažem o toj zemlji koja ima lijepo more, prekrasne brežuljke i za koje mudri muževi kažu da postoji od stoljeća 7. I nije baš nešto, ako se zna da su prije nje postojali i Egipat i Grčka i Rim i Židovi i Perzijanci i Kinezi... Ali ovi ljudi koji sad žive u Hrvatskoj jako su ponosni na taj podatak. Ja niti ne znam odakle potječe moj najbliži rod? Je su li uopće porijeklom iz Hrvatske? I kakve će to veze imati kad se svi rastalimo u europskom loncu i jednog lijepog proljetnog dana kada vani sve propupa – svi zajedno u Europi – nestanu. Jednostavno se raspadnu, rastočeni, pretvoreni u radne mašine bez iskrenoh osmjeha, bez tople riječi, bez ispružene ruke, sa osakaćenim jezikom, ogoljeljelim govorom na šifre. Što je uostalom sva ova metafizika spram toga da ćemo svi jednog dana jednako umirati i biti jednaki pred smrću. Prema medicinskim podacima sve će nas kositi – rak.

Cijela će Europa izumrijeti od bijele kuge, jer više vole psa ili mačku od djeteta, a sve što preostane bit će na kemoterapijama u borbi protiv karcinoma. Oboljevat ćemo ravopravno od karcinoma debelog crijeva jer se loše hranimo, od raka pluća, jer pušimo cigarete ili udišemo dim, od raka dojke, jer smo ili pod stresom zbog posla ili braka ili smo nerotkinje... Još malo i to je - tu.

No, danas je Sveti Nikola. Iznenadio me. U kuhinji, rano u jutro našla sam čkoladnu bombonjeru Merci. On, Sveti Nikola meni se zahvaljuje. Iskreno rečeno: ne znam na čemu. Ali neka mu bude za vremena kad možda nećemo sve morati početi iznova. Kad će ipak pobijediti znak pažnje sakriven u čizmici, koje su pronašle tople ručice zagrijane ispod toplih, poplunčića i dekica i čistih plahtica u toplim, svježe, mirisavim pidžamicama. U nevremenu vremena kad se još obdjedovalo i doručkovalo i večeralo na lijepim stoljnacima od damasta ili možda čak i štikanih koje su nam ostavile naše bake koje su dobro znale kakva vremena dolaze. U vremenu kad se prije jela pralo ruke, radi poštovanja prema hrani i zdravlju, a poslije nužde išlo na tuširanje, jer čovjek je ipak na sliku i priliku Božju i u lancu stvorenja najviši na ljestvici, tako barem zbore svi umni. A zašto im i u tome proturječiti?! U vremenu kad se sve gubilo, kad se sve gubi, a jedino na dnu ostaju vjera, ufanje i ljubav. I ljubav je od sviju – najveća I jedina. Nadam se, da toga dana kad ova istrgnuta stranica iz dnevnika bude pronađena, neće biti ledeno doba. Jer sviječica tinja dok ne dogori sama od sebe. Ili će sve biti potopljeno kao na početku. Jer, kako kažu mudri: kako bijaše na početku, tako i sada i u vijeke vjekova. Bilo je pet stupnjeva u zraku na Svetog Nikolu godine gospodnje 2010. Svi su žurili na posao, a djeca su već ionako zaboravila čaroliju blagdana.

Baba Vanga je navjestila uskoro smak svijeta. Na stolu u staklenoj zdjeli čekaju me mandarine iz poplavljenog Metkovića kupljene prije poplava, uz njih u košarici kruh naš svagdašnji. Ako ostanu zapisi da je čovjek nekoć, jednom davno u davna vremena, prao ruke prije jela, tuširao se prije spavanja i poslije velike nužde, da nije jeo svinjetinu, da je volio miris kave i miris svježe pečenog kruha, da je pazio što jede i kako jede i koliko pije, da je spavao na mirisnoj, svježe opranoj posteljini i redovito prao kosu i zube, da je jednom nekoga volio, držao za ruku svoju djecu dok ih je vodio u vrtić, još uvijek unatoč propagadnom programu na nametljivoj televiziji, po skrivečki stavljao darove u čizmicu za Svetog Nikolu i “lagao” da to sva dobra djeca dobivaju ,a ona zločesta od Krampusa - šibe...ako sve to ostane jednom negdje sačuvano u zapisima, možda još ima nade da se niti LJUBAV ne izgubi u dalekom LEDENOM DOBU! Na kraju ili početku SVIJETA.

Gordana Igrec