Jedne večeri jedan starčić na Trešnjevačkom placu

Srce Trešnjevke i čitav grad kao da su zamrli. Prodavači cvijeća iz obližnjih kioska, umorni od sparine i dokolice, pripremali su se za odlazak kućama, komentirajući međusobnodogađaje dana. Na klupama postavljenim uokrug lokalni su zgubidani već zauzeli svoja mjesta, nadajućise da ih večeras policijska ophodnja neće odveć gnjaviti.

Ali je zato kafić kod tramvajske stanice bio svojski rasvijetljen, kao da i time poziva nove goste.Tada iz polumraka, iza štandova, izroni teturava spodoba. Proćelav i sijed starčić, nizak i mršav, klimao se nesigurno na svojim nogama. Gotovo plaho obilazio je oko klupa na tržnici, gledajući zamišljeno niz Ozaljsku za tramvajem koji je upravo nonšalantno klizio prema Remizi. Trznuo bi se i na svaki prolazak automobila, kao da ih do tada još uopće nije vidio.

Doimalo se kao da je iskreno začuđen tim limenim kutijama koje su jurile niz ulicu. Starčićevu pozornost potom privuče gotovo betlehemski osvijetljeni kafić, veseli zveket upravo opranih šalica i čaša i neodoljivi miris ćevapa iz obližnje ćevapdžinice, smještene tik pokraj kafića. “Eh, da mi je kaj prigristi!” - pomisli on.

Dotapka stoga bojažljivo do kafića i ondje se značajno zagleda u konobara. Uporno je i dalje šutke gledao kako konobar pedantno posprema oprane čaše i šalice. Tek s vremena na vrijeme pogledom bi skrenuo na susjedni kiosk iz kojega su dopirali primamljivi mirisi friških ćevapčića.

“Kak se sve to promenilo od kad ja nisam bil tu, a viš ipak sam uspel dojti do sim. Valjda mi se bu mladi gospon smiloval. Pa ipak sam ja stari čovek...” - tješio se starčić u sebi, krajičkom oka bacajući pogled prema cilju svojih trenutačnih želja.

“Dedek, izvolite?” - zapitao ga je napokon mladi konobar iz kafića. “Ma ništ, ništ, samo gledam... Ovaj, kaj sam štel reči...” - propentao je starčić neodlučno – “je l ovo Trešnjevački plac?” “Pa da, na pravom ste mjestu. A koje vas dobro dovodi ovamo?” - upita ga opet mladi čovjek. “Ah, to vam je žalosna priča” – jedva je dočekao starčić priliku da se raspriča. “Ja sam vam došel iz Vrbovca. Moji mladi su me spremili tam u Dom. Veliju da za mene nemaju vremena a da ja nemrem i nesmem biti sam. Kaj čete, kad čovek ostari, svima smeta. Ali, evo, ja sam ipak opet tu, pa da vidimo kaj budu sad napravili.”

“Znate, mladi gospon” – nastavi on povjerljivim tonom i s iskrom u očima - “ ja vam nisam mogel zdržati bez svojega Zagreba i bez Trešnjevačkoga placa. Ja sam rodom Trešnjevčan, tam blizu Remize. Sim, na ovaj plac dolazil je svojedobno moj tatek tržiti – tu je njemu siromaku jemput pozlilo – i tu je vumrl. Baš tu. Odovud se vidi, baš tu. Pa kajda ja onda vu Vrbovcu ostavim svoje kosti, prosim vas lepo!” - šireći ruke zapitao se starčić.

“Je, dedek, pa valjda vaši doma znaju zakaj su vas tamo smjestili. Znate da su ljudi zauzeti i da moraju raditi, a vama je možda ipak bolje u Domu nego da životarite sami” – riječima utjehe opet ga je smirivao konobar.

“Ma, morti i je tak, poštujem ja to, ali meni je ipak mesto tu. Vidite” – briznuo je nenadano starčić u plač – “ja sam vam doputoval bez i jedne kune do Zagreba. Dobri ljudi sažalili su se i kupili mi kartu. A sve kaj imam, ostavil sam ja tam. Ako hočeju, nek sad ovi moji ideju tam po moje stvari. A najgorše od svega vam je to da sam ozbiljno počel zaboravljati. Više ništ ne pamtim. Čak ne znam ni to kak bi došel do svoje kčerke. Među ovim novim zgradama sve mi zgledi strajnsko. Kak da to više ni ona Trešnjevka od prije! A več sam tak zmučen i gladan, bojim se, pozlilo mi bude... možda i ja tu skončam ko i moj tatek” - doda još prefrigano pomalo kršeći ruke koje je stavio na stol.

“Dedek, nemojte se ništa sekirati, evo ja ću vam natočiti gemišt, a porciju ćevapa priredit će vam ova zgodna gospodična, evo, vidite ju. Kuća časti! Kad se okrijepite i nasitite, možda se sjetite koga bismo mogli pozvati da dođe po vas, može?” - sažaljivo će mladi konobar starčiću.

“Joj, ja vam to nikad ne bum pozabil, ni na smrtnom času, fala lepo! Velim ja da još ima dobrih ljudi” – dramatično je zadrhtao glas starom putniku namjerniku. Sjedeći za stolom pred kafićem, strpljivo je pričekao obećani mirisavi obrok. Nešto kasnije trešnjevački su klošari s obližnjih klupa zavidno promatrali kako je starčić navalio na obećano jelo koje mu je posluženo i koje je uz to s užitkom zalijevao i gemištom. Kad je bio gotov, kao da je dobio krila. Gotovo u jednom dahu izrecitirao je zapanjenom konobaru telefonski broj svoje kćeri zamolivši ga da ju što prije nazove. Nedugo zatim, sluđeni od brige i neizvjesnosti nakon cjelodnevne potrage i uzbune u Domu u Vrbovcu, članovi njegove obitelji automobilomsu dojurili po svojega dedeka. Srdačno su zahvalili susretljivom konobaru na pomoći i brizi i odvezli dedeka natrag u sigurnost Doma.

Još jedna ljetna nedjelja na Trešnjevačkom placu otišla je u nepovrat. Jednima uzbudljiva i neobična, drugima naporna i jednolična. Klošari su pak ostali na svojim klupama. Po njih ionako već odavno nema tko doći...

Maja Cvek

Foto: hrphotocontest.com