Mačji vitez Jakša

–Jesi li gladan, mali?- pitao ga je, jer mačić još nije imao svoje pravo ime. Čim se mališan najeo, jedva da je mogao koračati. Teturao je poput pijanca puna trbuha. –E tako, sad se ti lijepo odmori- smijao se Miki gledajući mačića kako nespretno prilazi košari. Nitko se nije mogao dovoljno načuditi ovakvoj promjeni u ponašanju velikog Mikija, koji se nikad nikoga nije bojao i uspješno se obračunavao sa bilo kojim napasnikom. Zacijelo je osjećao starost, i u ovoj maloj pridošlici vidio svog nasljednika.

-Hoću li dobiti svoje ime?- zapitao je jednoga dana mačić. –Hoćeš, kad završiš školu. –Školu? Kakvu školu? -Da, pravu mačju školu- objasni Miki –Ako želiš postati pravi mačak, sa svojim imenom, moraš puno toga naučiti.

I počelo je. Miki je svojem učeniku pokazivao kako se mora nečujno prikradati, brzo i uspješno penjati, a najvažnije, dobro se uređivati poslije obroka. –Naši su se preci kroz stoljeća borili kako bi opstali. I uspjeli su jer su bili spretniji i bolji od drugih- govorio mu je važno, ali malecki je samo ravnodušno gledao. Odmah se vidjelo da učenika uopće nije briga za nastavu. Radio je sve krivo i silno se glupirao. Kad mu je veliki učitelj naredio da se penje na drvo, mačić se samo ispružio i po kori drveta brusio kandže. –Probaj što tiše hodati- nadalje mu je govorio Miki, mali se samo bacao po suhom, šuškavom lišću i valjao u njemu. –Znam kako ću te nazvati- reče ozbiljno mačak. –Kako?- zapita učenik. –Niško, a to znači ništa korisno. –Neću takvo ime- naljutio se mališan. –Nego kakvo? -Želim biti Jakša, a to je: jaka šapa. –Ako je tako, to moraš i dokazati- rekao mu je Miki. –I dokazat ću- reče samouvjereno i potrči ka prvom drvetu kako bi se popeo na njega. –Tako, tako, hajde još malo- bodrio ga je Miki.

Kad je to savladao, na red je došla vježba nečujnog hodanja. To je bilo teže jer je mačić bio nestrpljiv. –Nemoj nagliti, naučit ćeš i to- smirivao ga je učitelj. I tako svaki dan. Mali je mačić vježbao i vježbao. Sve dok nije zaslužio svoje pravo ime. –Svečano te proglašavam mačjim vitezom Jakšom- naglasio je veselo Miki, ponosno gledajući svog učenika. –Hvala učitelju- uzvratio je Jakša –i to najviše na pomoći i strpljenju.

I tako je jedan mali, kuštravi mačak, bez doma i imena, postao pravi vitez. Dobio je svoju kuću, ime, a vještine koje je posjedovao zaslužio je svojim radom.

Žarko Skok