Mali ljubimac

-Kako si mi Leriću?- pogladio ga je Franjo a mali pjetlić podigne krila u znak pozdrava.

Čim je gazda izašao i zatvorio vrata, sa svih strana su pristizali zlobni komentari.

-Leriću, Leriću, jesi li dobro?- rugali su mu se a u tome je najglasniji bio pijetao Huk.

Kad god bi Lero pokušao nešto pojesti ili popiti, on bi ga odgurnuo. To mu i nije bilo teško jer je bio puno jači od njega.

-Miči se mali, ti i tako jedeš svom gazdi iz ruke- cerekao mu se nadmeno.

Bio bi Huk još i gori da se nije bojao Tabija, najjačeg pijetla koji je uvijek branio Lera, kad god je mogao. Često se pomaknuo kod hranilice kako bi se pjetlić mogao najesti.

Jednog je prijepodneva, Huk bio posebno nervozan. Ljutito je gledao na svakoga, a bio se čak spreman i potući. Kad je malog Lera kvrcnuo kljunom po krijesti, prišao mu je Tabi. Bilo je vrijeme za razgovor.

-Što je s tobom danas?- pitao ga je mirnim glasom.

Huk htjede nešto mrzovoljno odgovoriti, ali se ipak predomisli.

-Kako ne bi bio kad je moja Nena bolesna. Već dva dana nije ništa okusila.

Svi se okrenu prema dobroj koki Neni koja se u kutu jedva držala na nogama. Njeno perje, koje je prije bilo tako lijepo i sjajno, sad je dobilo nekakvu pepeljastu, tamnosivu boju.

-Vjerojatno bi joj pomoglo malo svježe trave- dobacio je netko iz gomile.

-Da, to bi sigurno pomoglo, ali je nitko nije mogao nabaviti- pomislili su mnogi.

Na ulazu je bila visoka, drvena ograda i tko zna kakve još opasnosti vani.

Lero nije ni trenutka razmišljao. Uzeo je dugi zalet, zamahnuo krilima i uz malo muke se dohvatio nogama za vrh ograde. Zatim je podigao krila i skočio van.

Svi su ostali začuđeni.

-Zar ovaj mali, krivokljuni?- pitali su se, ali i strepili za njega.

Nakon kratkog vremena, na ogradi se pojavi Lero s vlatima trave u svom iskrivljenom kljunu.

-Evo ga!- zakokodaču veselo kokice.

Lero priđe Neni i spusti travu.

-Kad pojedeš, donijet ću ti još- reče mirno.

Nena ga zahvalno pogleda i lagano zakima glavom. Čim je malo probala, vidjelo se da joj prija.

Mali je pjetlić svakoga dana po nekoliko puta preskakao ogradu i donosio svježu hranu, i ne samo to. Usput je svojim pernatim prijateljima prepričavao događaje koji su se zbivali vani. Iznenada je stekao simpatije svih u kokošinjcu a kako i nebi kad je ostao isti kao i prije. Tih, dobar i skroman.

Žarko Skok