Pauk umjetnik (priča za velike i male)

Kako to obično biva, želje roditelja nisu se baš u svemu poklapale sa sinovim težnjama. Ipak, mali
je Pauško šutke prihvatio volju svojih roditelja i sjeo u školske klupe, u zadnji red, odakle je sve pažljivo slušao i pamtio. Ali, ono što je učio u školi nije ga odveć očaralo. Činilo mu se preobičnim, gotovo istim kao i mreže njegovih roditelja i susjeda. «Pa zar sam zato morao u školu?» - nemalo se puta u sebi pitao.

«Pauško», zazove ga jednoga dana ozbiljnim glasom učiteljica, «neka sutra jedno od tvojih roditelja
dođe u školu. Važno je!»

Idućeg je dana njegova mama stigla u školu. Još s vrata učionice, tek što je pozdravila, uzbuđeno je prozborila: «Moj mi sinčić tvrdi da baš ništa takvo nije uradio, a da ste meni ipak poručili da moram doći!»

«Da, da, istinu kaže, baš ništa nije uradio!» - potvrdi učiteljica. «Vaš je sinčić doista dobar, pristojan i miran, ali očito škola nije za njega. Evo, samo pogledajte!» - učiteljica pred majku rasprostre Pauškove radove.

«Što je to, gospođo učiteljice? Kakve su to škrabotine?» - začudi se majka.
«To su ra-do-vi vašega sinčića! To su njegove skice mreža! To zapravo nije – ništa, nula nule, čista ništica!» – vidno uzrujana učiteljica je lupkala prstima po prošaranim stranicama. «Mi ovdje predajemo vrhunska znanja, učimo mlade paukove izradi prekrasnih geometrijski čistih, simetričnih i skladnih mreža, a vaš sin od toga nije baš ništa naučio.»

«I, … i što predlažete?» - zamuckivala je shrvana majka. «Ispišite dijete iz škole, dajte ga u zanat, neka nauči izradu običnih, jednostavnih mreža. Možda je sve ovo za njega preteško» - odrješito će učiteljica koja je skupila sve Pauškove školske radove na jednu hrpu i zajedno s njegovim dokumentima predala ih razočaranoj majci.

Kad je mali Pauško doznao da više ne mora u školu, silno se razveselio, no zakratko, jer je zauzvrat morao u naukovanje kod staroga pauka Mrežara. Bio je on vrstan majstor te su roditelji očekivali da će maloga Pauška odlično poučiti izradi jednostavnijih, ali svejedno dobrih mreža. No, ni to ne bijaše duga vijeka. Stari je Mrežar s mnogo takta i obzirnosti objasnio roditeljima da njihov sin nikada neće naučiti plesti čak ni najjednostavnije mreže. «Dijete naprosto nema dara za to!» - kratko je zaključio i sve troje ih otpravio kući.

«Kakvo smo to dijete dali na svijet?» - pitahu se tužni roditelji. Pauško se pak nije odveć brinuo. Iskoristio je nastalu situaciju te se svojski posvetio igri od koje je školom ionako bio grubo otrgnut. «Ako ništa drugo», rekne jednoga dana otac Pauko mami Paulki, «čini se da je naš sin sretan!» «Sretan? Kako može biti sretan kad ne umije isplesti mreže. Od čega će živjeti kad jednoga dana nas više ne bude, ako sam nije sposoban napraviti mrežu i njome loviti mušice? Kako možeš sve to mirno gledati?» - ljutnula se mama Paulka. «Učini nešto! Učini!» «Porazgovarat ću ozbiljno s njim!» - obeća otac.

Zaputi se stoga pauk Pauko potražiti svoga sina. Pronašao ga je tek u trećoj ulici pod strehom trošne sjenice. Zapravo, najprije ga je čuo a tek zatim ugledao. Njegov je sin, naime, na sav glas bio pjevao. «A joj!», zavapi zdvojno otac. «Ne samo da nije za školu i ne zna praviti mreže, već iz svega grla pjeva, što nijedan normalni pauk ne bi radio! Što smo mi to skrivili da imamo takvo dijete?» «Hej, tata!» - iskreno se obradova Pauško ugledavši oca. «Dođi, vidi moje mreže!»

Kad je otac zakoraknuo u polumračni prostor ispod strehe skameniše mu se svih šest pari nogu i razrogačiše svih osam očiju. Imao je što i vidjeti.

Posvuda su visjele mreže. On to ustvari i nikada ne bi nazvao mrežama. Bijahu to samo obične niti – vijugave, kovrčave, razgranate, zvjezdolike, zrakaste, namotane poput zamršenog i još nikada i nigdje viđenog klupka… sve samo ne dobre, stare, jednolike, uobičajene paukove mreže.

«Što, što je to, sine moj?» - promucao je neugodno iznenađeni otac. «Mreže, tata, moje mreže!» - isprsio se s neskrivenim ponosom sinčić. «Ali, dijete, takvo što ne postoji. U to svoje nikad nećeš uhvatiti ni najluđu mušicu. Kraj takvih ćeš mreža ostati gladan, dijete moje!» «Tata, tata, te mreže i nisu za lov, nisu za pribavljanje hrane. Te mreže su – umjetnost!»

Dugo je otac u muci šutio i šutio o čudnim mrežama svoga sina, ali nekako se sve ipak pročulo. Možda su vijest o njima pronijele mušice, noćni leptiri ili kukci koji njima nisu bili ni prestrašeni ni
uhvaćeni, tek naskoro svi su se podsmjehivali i rugali Pauškovim umjetničkim tvorevinama.Dani i dani su prolazili, a onda su roditelji skupili hrabrost i otvoreno rekli sinu: «Svi nam se smiju i bruse jezike na nama, Pauško, zovu nas – umjetnička obitelj. Ne možemo to više podnijeti. Stidimo se izaći među druge paukove. Urazumi se, sine, daj napravi, oblikuj, dovrši barem jednu jedinu pravu mrežu i pokaži i dokaži svima da je sve ovo dosad bio tvoj hir, tvoja djetinjarija, a da si ti već istinski odrastao pauk. Skini nam tu sramotu s vrata» -molili su roditelji.

Pauško je ostao zatečen. Zar ga ni vlastiti roditelji ne shvaćaju, nemaju razumijevanja za nj? Oduvijek su željeli da bude drugačiji i poseban, a sada, gle, ne prepoznaju istinsku umjetnost u njegovu stvaralaštvu.

Ništa nije rekao, samo je tužno pognuo glavu i, odjednom kao čarolijom odrastavši, bez riječi napustio skromni dom svojih roditelja. Dugo je Pauško lutao stranim i opasnim svijetom. Bivao je sve tužniji. Osjećao je prazninu u dubini srca jer njegova je umjetnost ostajala neprepoznata,neshvaćena, odbačena. Jedva je krpao kraj s krajem. Skrhan sumnjama u vrijednost vlastita tkanja, jednoga se dana odlučio skrasiti u ljupkoj kućici na osami, na kraju grada. Odlučio je zaboraviti gorka iskustva i ispunjen novonaraslom nadom dane i noći,noći i dane uporno preo je, i tkao je, i pun poleta stvarao svoje čudesne mreže.

Kad je nakon dugo, dugo vremena u tu njegovu prostoriju, u taj njegov dom ušao čovjek Bojan u čudu je zastao na pragu. Po čitavoj sobi vijorile su se neobične, dotad neviđene paučine. Paušku je odmah sinulo – da je, na žalost, otkriven. Jauknuo je prestravljenim onim što će vjerojatno uslijediti. Pretpostavljao je da će čovjek iz tih stopa dograbiti metlu i za tili čas izbrisati sa svjetla dana i s lica zemlje sva njegova umjetnička djela.

Očajan, stisnuo se u najdalji kutak, i od jada čvrsto zatvorio svih osam očiju a nožicama začepio uši da ne vidi i ne čuje ono što će se zbiti. Bio je spreman umrijeti.

«Ovo je dar! Ovo sam čitav život čekao!» - neočekivano kliktao je čovjek stojeći na vratima. «Sada će svijet vidjeti što je umjetnost! Sad će se vidjeti tko je pravi umjetnik!»

Nakratko čovjek je potom nekamo otišao, no uskoro je opet stajao na vratima, ovaj put odjeven u umrljanu kutu. Iz džepova su mu virile limenke sprejeva. Počeo je prskati po paučinama. One su, oprašene kapljicama raznovrsnih boja i obasjane suncem što je provirivalo kroz prozor, umah zablistale novim sjajem i čudesnom, gotovo izvanvremenskom ljepotom.

Pauško je potom polagano u čudu otvorio oči i zadivljeno promatrao svoju paučinu, svoju umjetninu, u novom još neviđenom sjaju. «Prekrasno! Prekrasno!» - oduševljeno je dahtao.
* * * * * *
U najglasovitijoj svjetskoj galeriji otvorena je najnovija izložba. S velikih plakata, kojima bijaše oblijepljen čitav grad, smiješio se donedavno i prezreni i prešućivani umjetnik – držeći na podignutom dlanu sićušnog pauka. Ispod fotografije velikim je slovima pisalo: VRHUNSKA IZLOŽBA ZAJEDNIČ-KIH RADOVA SVJETSKI PRIZNATIH UMJETNIKA BOJANA I PAUŠKA.

Sa svih strana su se sjatili mnogobrojni obožavatelji, zatim kolege umjetnici i kolegice umjetnice te svugdje i uvijek nazočni i znalci i radoznalci, kako bi razgledali izložene čudesne, bajkovite, nevjerojatne i do tada nigdje viđene na zadivljujući način istkane i obojene paučine.

A tamo daleko, u malenomu gradu, na tavanu jedne kuće ozareni su roditelji, paukinja Paulka i pauk Pauko, na skromnoj gozbi, nazdravljali s podignutom čašom i s neskrivenom radošću i ponosom govorili iskreno ganutljivim glasom svim uzvanicima, svim paucima iz čitavog njihovog kvarta: - «To je naš sin, to je naš Pauško!»


Mira Šincek