Priča o novom buđenju

Odmah u početku mogla sam zaključiti: ova trudnoća nešto je najljepše što mi se uopće moglo dogoditi. U meni su se isprepletali strahovi od mogućih nenadanih kom­plikacija s neopisivom radošću što ću postati majkom i zahvalnošću što su mi uslišane molitve na prilici da i ja darujem život, darujem novo biće. Ono je polako raslo u meni i svaki novi posjet ginekologu iščekivala sam s velikom nadom da ću čuti otkucaje njegovog malenog srca i zaista vidjeti na monitoru tu mrvicu – svoje budu­će prvo dijete.

Prva tri mjeseca ono je bilo moja najveća ikad čuvana tajna, otkrive­na samo najužoj obitelji. A željela sam reći tu radosnu vijest svakom prolazniku na ulici, podijeliti ju s neznancima, jednostavno i šapnuti, i doviknuti je tako da me čuje cijeli svijet. Lijep je osjećaj kada imate nekoga s kime možete podijeliti sve oduševljenje i svu sreću iščekivanja novorođenog djeteta, a dodatan osje­ćaj sigurnosti daje vam činjenica da je taj netko osoba koja vas neizmjer­no voli i uz vas je u svakom trenutku. Tako je i moj suprug meni bio ne samo velika potpora i utjeha nego druga polovica moje duše iz koje su mi izvirale i snaga i nada.

Strah da se ne dogodi nešto loše ipak je iz dana u dan bivao sve manji, a sreću koja je zračila iz mene sada su svi mogli jasno razaznati i prepo­znati. Iako sam od samoga početka znala da će ovaj maleni život jednoga dana udahnuti zrak i ugledati sunce, instinktivna želja da ga zaštitim od vanjskoga svijeta bila je opravdana majčinska reakcija.

* * * * *
Pripremala sam se za trenutak kada ćemo se napokon upoznati nas dvoje – moje buduće dijete i ja, ali jednako tako znala sam da to neće biti običan susret. Pritom zamišljala sam kako će izgledati njegovo lice, kako njegove ručice, kako ti prsti­ći koji nikoga nikada ne ostavljaju ravnodušnima. Ali, u jedno sam bila sigurna: prvi put u životu upoznat ću ljudsko biće čiji mi izgled uopće neće biti važan, jer bila sam svjesna - na koga god nalikovalo, koliko god bilo iscrpljeno i uplakano, nakon svog devetomjesečnog „putovanja“, bit će najsavršenije biće koje sam ikada imala priliku sresti u svom životu. Ništa drugo stoga nije bilo važno jer zavoljela sam ga već mnogo, mnogo prije, a ta je ljubav i bila, i ostala - bezuvjetna.

* * * * *
Nakon samo osam i pol sati išče­kivanja, pojavilo se napokon preda mnom malo uplakano biće. Nisam zauzvrat dobila smiješak niti stisak ruke, već najnježniji mogući zagrljaj i tihi jecaj kad su mi ga stavili na prsa. Moja je koža dotakla njegovu i - ponovno smo bili kao i prije toga - jedno, zajedno. Osjećali smo mir. To je ujedno bilo moje novo buđenje.

* * * * *
Osjećaj da nas čuva neka nevid­ljiva sjenka bio je prava utjeha mojoj duši. Premda ovo zvuči možda nestvarno i naivno, vjerovati da imamo svog anđela čuvara dođe kao pravo olak­šanje u današnje vrijeme. Čim se stvori novi život možemo spomenuti sudbinu i pitati se: je li i sam život sudbina, slobodna volja, puka sreća ili sve to - pomalo?

Iako su nas najprije razdvojili na nekoliko dana zbog postporođajnih komplikacija i malo preuranjenog poroda, ta praznina se popunila munjevitom brzinom kad su mi sina donijeli u sobu.
Privio se uz mene, naslonio svoju glavicu na moje grudi i počeo sisati. Osjećaji lagane boli i blage ugode isprepletali su se u meni s neizreci­vom radošću i zadovoljstvom. Slušala sam te brze otkucaje njegovog male­nog srca, osluškivala njegovo mirno disanje i osjećala se nedohvatnom. Moje se tijelo napokon umirilo. Otvo­rivši oči, jedino što sam tada mogla vidjeti bila je beskrajna ljepota koja je zračila iz tog malenog bića i odraža­vala se, za mene, u svakom drugom biću, u svakoj tvari ili predmetu, u svakom zbivanju ili događaju.

Moj sin me probudio svojim još snenim očima i bezbrižnim snom i pokazao mi da se i oni najljepši, ne­dostižni i daleki snovi lako pretvore u javu i mogu se proživljavati ne samo jedan trenutak ili koji sat - dva, već danima, mjesecima i godinama…

* * * * *
… I sada kada ga čuvam u naruč­ju, to nije samo čuvanje svog malog anđela, već mnogo više. To je kao da grlim beskrajnu sreću koja izvire iz svakog pokreta tih malih ručica, iz svakog udarca nožicama, iz svakog uzdisaja i svakog njegovog osmijeha, iz dubine njegovih malih tamnih oči­ju. Čovjek ne može ni zamisliti koliko neopisivo zadovoljstvo pričinja biti na kratko u blizini maloga djeteta.

Ono još dakle ne može govoriti, ali sve što želi reći otkriva i daje svojim pogle­dom i svojim osmijehom. Taj pogled će reći koliko vas voli, koliko čezne za vama kad i nakratko niste u njegovoj blizini, koliko ste mu potrebni, ne samo da biste ga premotali, nahra­nili ili uspavali, već da pripijeno uz vaše lice nasloni svoju snenu glavicu i sigurno vam usne u naručju, a kad se probudi da vam od srca pokloni najiskreniji osmijeh na svijetu koji će vam uspjeti razgaliti dušu i na vaše lice namamiti smiješak pun nade.

* * * * *
… Puštam ga da svoje najslađe snove sanja na mojim rukama i uži­vam gledajući ga tako mirnog i bez­brižnog jer obavijen ljubavlju kojom je okružen nedvojbeno osjeća sigurnost.
I na jednak način kako on mene pušta u svoje carstvo snova, uvodim i ja njega u svoje snove. Premda ne tako bezbrižno spokojna, ali otkako se budim kraj njega jutra su čarob­nija i sam pogled na njegovo sneno lišce daje mi snage za svaki novi dan. Jer, obožavam miris njegove kose, meki dodir njegovih ručica na mom licu kad se uz lagano komešanje po­lako budi iza sna, i osobito onaj prvi pogled kad otvori svoje velike tamne oči i nasmiješi se onako iskreno i či­sto kako samo on zna.

Neprocjenjivi su svaki časak, svaka minuta koje provedem kraj njega makar i u polusnu. Toliko volim njegove malene obraze prislonjene uz svoj obraz, njegovo maleno tijelo pripijeno uz mene…! Neodoljiv mi je svaki njegov dah koji osjetim na svome licu. I najtmurnija jutra sada zahvaljujući njemu mnogo su ljepša.
Svijet je postao mnogo bolji uz njega, s njim, a i mene je učinio boljom. Na moj popis neprocjenjivog dodao je još nekoliko nezaboravnih i nenadomjestivih sitnica koje upotpu­njuju život. Otkrio mi je da u meni još ima snage za nove izazove, pronašao je nove izvore ljubavi koji su se krili duboko u mom srcu i na najnježniji i najčistiji način razgalio mi dušu. Izbrisao je iz nje bol i ne samo da je okrenuo novu stranicu u mome životu, već je otvorio korice nove knji­ge - knjige naše neizmjerne ljubavi i sreće.

* * * * *
… Osjećam mir u srcu kada ga slu­šam kako diše tu pokraj mene. Nas je zaista čuvao naš anđeo čuvar. Za­hvalno se nadam da će i dalje ostati uz nas. Uživam u tom spokoju koji me toliko obuzeo te ga osjećam kao da je zavladao cijelim planetom. Kao da se zbog toga umirila i posljednja nemirna duša, utješilo se svako ne­sretno srce i sjedinili se svi nošeni tim blagostanjem. Nas dvoje nakratko smo utonuli u svijet. I svijet se stapao u nama.

Jelena Sekovanić