Sad je neko drugo vrijeme

Ustala je iz svog naslonjača i krenula prema ogledalu. Odlučila je prošetati. U ruke je uzela četku za kosu, jer se željela malo urediti prije nego izađe. Laganim potezom prošla je četkom  kroz kosu, no jedan se pramen spetljao i začupao je. Pogledala je prema svome odrazu u ogledalo – taj događaj kao da se već jednom bio dogodio. Ta lagana bol i trnci koji su prošli kroz nju kad je četka začupala kosu bili su joj poznati. Tada se sjetila. Kad je bila mala, majka bi je svako jutro češljala. To je bilo nešto najgore što se u njezinom danu događalo. Mrzila je jutro samo zbog češljanja kose. Kosa bi joj uvijek bila zapetljana i nikada se nije mogla lako raščešljati. Sjetila se kako je skoro svakog jutra plakala kada bi je majka češljala. U glavi je odjednom imala bezbroj sjećanja i uspomena. Svake sekunde pred očima bi joj se pojavila nova slika. To su bile slike uspomena iz djetinjstva koje su joj tjerale osmijeh na lice. Nekih se stvari tako jasno i s takvom lakoćom sjećala, a nekih se sjećala kroz maglu; samo u djelovima i segmentima.

Hladno jutro gotovo uvijek bi je podsjetilo na djetnjstvo. Kraj njezine kuće gdje je nekada živjela nalazila se šuma. Ta bi šuma svakog jutra bacala svoje sjene na dvorište i onemogućavala suncu da ugrije svježa ljetna jutra. Zbog toga je bila navikla na osjećaj blage hladnoće i svježih jutra u ljetnim danima.

Rano ustajanje također ju je podsjećalo na djetinjstvo. Kad je bila mala, znala bi se probuditi u rano jutro, spremila bi se i čekala svog djeda. Kad bi se on spremio, zajedno s njime bi odlazila u trgovinu kupiti kruh. Iako je sada, kada je odrasla, bila spavalica i voljela je dugo ostajati u krevetu, kad god bi se rano probudila bila je sretnija.

Ono što se najviše urezalo u njezino pamćenje bili su osjećaji bola i tuge. Koliko je samo puta pala trčući kao dijete i ogrebala koljena. Sjećala se svog plača i panike koja bi nastala oko nje kada bi se nešto takvo dogodilo. Sjećala se majčinog zagrljala i bakine utjehe u takvim situacijama. Kada bi majku svojim nestašlucima razljutila, uvijek su tu bile tete koje su je mazile, pazile i čuvale od roditeljskog prijekora.  Lili je kao dijete bila jako nestašna. Sada joj je to nedostajalo. Nedostajala joj je ta zaigranost koju je imala kao dijete. No ona je sada odrasla. Kada padne, diže se sama, daleko je od majke i sada je nema tko zagrliti i utješiti.

Nakon što se počešljala, Lili je otvorila ladicu u kojoj su se nalazile stvari za uljepšavanje i dotjerivanje. Ugledala je zeleno sjenilo za kapke. Koliko je vremena prošlo otkad ga nije stavila na oči. U ladici u kojoj je bilo zeleno sjenilo, nalazilo se još mnogo drugih dodataka u tisuću različitih boja. Tada se prisjetila svojih prvih izlazaka, kada bi cijelu subotu poslijepodne provodila sa prijateljicama u sobi odabirujući najbolju kombinaciju za izlazak. Koliko joj je samo vremena ponekad trebalo da uskladi cipelice sa torbicom ili remenom. Sjenila bi uvijek birala prema boji odjeće koju je tog dana imala na sebi. Slatka li su to vremena bila, njezini prvi izlasci. Sada je rijetko kada stavljala sjenilo na oči. Nekadašnje cijelovečernje spremanje sada je obavljala u 20 minuta. Djevojčica, koja je nekada na sebe stavljala šarene boje kako bi izgledala starije, a ponekad i upečatljivije od ostalih, danas je bila dama koja je voljela biti decentna i kasična. Svoje tamne oči još je dodatno naglašavala tamnim bojama. Možda joj je ponekad falilo ono ludo šarenilo, ali voljela je biti takva kakva je bila sada.

Iza nje je bilo mnogo uspomena kojima se rado vraćala. Pogledala se u ogledalo. Iako se sve promjenilo, u ogledalu je još uvijek vidjela onakvu sebe kakvu je od nekada poznavala – onu zaigranu i nestašnu djevojčicu. Sve se promijenilo, ali ona je u dubini duše ostala ista. Oči su joj zasuzile. Lili  je počela plakati, baš kao nekada kada bi je nešto boljelo i kada je plačem dozivala majku da je zagrli. No, sad je bilo neko drugo vrijeme. Vrijeme, u kojem se sama morala nositi s većinom stvari koje su je okruživale.

Okružena uspomenama, imala je osjećaj kao da je vrijeme stalo. No taj osjećaj nije joj bio baš ugodan. Sve oko nje je prolazilo, a ona je stajala. Imala je osjećaj kao da će nešto propustiti, a nije željela ništa u životu propustiti. Željela je proći sve što joj je život pripremio. Željela je to zbog uspomena i lijepih sjećanja koja nakon svega proživljenog ostaju duboko urezana u njezinome srcu. Voljela se vraćati u stara vremena, ali nije se željela tamo dugo zadržavati. Znala je da postoje ljudi koji nakon nekog vremena prestanu živjeti svoj život. Oni su i dalje živi; oni dišu, njihovo srce i dalje kuca, ali oni prestaju živjeti život. Ti ljudi žive u sjećanjima i uspomenama, onakvima u kakvima je Lili  sada zastala. No oni ne idu prema naprijed i nemaju budućnost. Vesele se i smiju onome što je bilo i žele to pod svaku cijenu vratiti. Iako je nemoguće isto vratiti, nije nemoguće to barem pokušati vratiti. Ali oni ne čine niti to. Oni se samo prisjećaju. Radije ostaju truliti u prošlosti, u nekom više nepostojećem vremenu, nego što hrabrim korakom kreću u novi život. Za takve je ljude život rutina, patnja, mučenje – uglavnom, ništa lijepoga. Oni ne znaju što je sreća.

Ne shvaćaju da je sreća u onome što nas čeka, a ne u onome što je prošlo i što se već dogodilo. U onome što je prošlo postoji još samo pokoji osmijeh kada se toga prisjetimo. Život prolazi, a svako novo vrijeme života donosi svoje radosti. Zbog toga je Lili smatrala da je pogrešno i nedopustivo zaustaviti život i živjeti u uspomenama. U uspomenama su tek male radosti.

Lili se trgne i obriše suze. U ruci je još uvijek držala zeleno sjenilo za oči. Pogledala ga je, nasmijala se i vratila ga u ladicu. Bilo je lijepo prisjetiti se svega toga, ali ponovno to proživjeti bilo bi dosadno, jer je znala što će se i kako dogoditi. Osim toga, bojala se da se možda i nebi sve tako dogodilo kao što se bilo dogodilo prije. Tada bi bila razočarana. Vratila je sjećanja i uspomene tamo odakle ih je i izvukla – u svoje srce. Tamo je još bilo puno mjesta rezerviranog za nove uspomene i nova sjećanja. Popravila je kosu, izašla iz sobe i zaputila se u šetnju, kako je bila prije naumila.  Krenula je dalje u život tražeći nove uspomene kojih će se kasnije rado sjećati. Ne živi se od uspomena, ali ipak, rado se čovjek s vremena na vrijeme prisjeti na njih, sada, u nekom novom i drugom vremenu.

Ines Brežnjak