Husari - spretna i brza gerila na lakim konjima

Dio priče o njima, stare oko 250 godina, čuli smo prošlog tjedna na prvom jesenskom predavanju Društva povjesničara u palači Herzer. Nije ga održao povjesničar, već veliki entuzijast i zaljubljenik u povijest, militariju i u prvom redu husare - Zagrepčanin Velimir Vukšić.

Gubili bitke

Husari su nastali i prije nego što su u 18. stoljeću osnovani varaždinski kao jedna od pukovnija u sklopu regularne austrijske vojske. Prvi put su se javili u drugoj polovici 15. stoljeća kao teška konjica u Mađarskoj, kasnije su se javili i u Poljskoj, u 17. stoljeću oni iz Vojne krajine (Hrvati) pokazuju se efikasnima u graničnoj i vojnoj službi. Upravo zato, zato što su se borili na drugačiji način, osnovani su i u Varaždinu 1746. - Morate znati da je u tom trenu carica Marija Terezija već bila očajna. Austrija je gubila sve bitke u ratu za naslijeđe i odlučila je raspustiti ratno vijeće. Dala je ovlasti princu Hildburghausenu, koji je kao zapovjednik granice došao ustrojiti husare. Uz varaždinske, tu su bili i karlovački, slavonski i banski – vratio nas je u povijest Vukšić.

Ti su husari, kako smo čuli, bili posebni jer su bili poput gerile na konjima. - Austrija je možda gubila bitke, ali husari su bili efikasni. Nisu sudjelovali u klasičnim bitkama, osim možda na krilu ili u pozadini. Oni su bili izvidnica, okretni i spretni. Osim toga, u tom ratu nanijeli su protivničkoj strani jako velike štete. Pljačkali su i palili, da budemo jasni – i civile. Prusi, čija je glavna vojna karakteristika, kao i ostatka zapadne Europe, bila disciplina, nisu se znali protiv toga boriti – priča Vukšić. Za časnike regularnih austrijskih pukovnija, dodao je, oni su bili tek nešto više od bandita na konjima.

Način života

No husarom se nije moglo postati tek tako. To nisu bili vojnici koji su to postajali strogom vojnom naobrazbom i stegom, već ljudi kojima je takav način života i borbe na granici bio normalan. - Njihovi su konji bili manji i izdržljiviji (iz Panonske nizine), dok su protivnički bili teški i spori. Hrvatima s granice cijeli život tekao je u nadmudrivanju i borbama s Turcima. Gotovo 300 godina od Turaka su učili kako biti gerilac i pljačkati, a kao dječaci već su znali pucati iz kubura - objasnio je. Hrvatski husari bili su lojalni svojim zapovjednicima, bili su skromni u zahtjevima i mogli su podnositi sve ćudi lošeg vremena. U svojim “povijesnim kopanjima” Vukšić je naišao i na zanimljive podatke da su po statistikama upravo husari najviše ginuli i bili zarobljeni, ali isto tako da ih je najmanje ikad bilo bolesno, a samo 1% njih je dezertirao.
Varaždinski husari su raspušteni 1780., a ponovno su osnovani 2006. kao tradicionalna garda kakvu viđamo.

Crvena - boja elite

Varaždinski husari bili su jedini odjeveni u uniforme u cijelosti crvene boje vrlo vjerojatno zato što je i sam Hildburghausen nosio tu boju. Osim toga, sve što danas vidimo na husarskoj uniformi je nešto praktično iako bismo to sada mogli smatrati kičastim. Tako je čudna «crvena vreća» koja je pokrivala šubaru i visjela na njezinoj bočnoj strani služila kao odvod za kišu. Sa šubare je visjela i ukrasna bijela uzica koja je služila da se šubara veže oko ruke kako u borbi ne bi pala s glave i bila izgubljena, nego da ostane visjeti. Tako i peta na čizmama nije bila kožna već metalna - ne zbog ljepote, već da bi se jahač bolje i čvršće mogao uprijeti u stremen na sedlu. Osim toga, šarena špaga oko struka nastala je od užeta kojim bi se vezali konji na paši. S vremenom je izgubila tu funkciju i postala je karakterističnim husarskim ukrasom. Ono što je još zanimljivo u husarskoj odjeći su kaputići koji su isprva bili najčešće od krzna vuka ili ovce. I frizura koju su nosili, pletenice koje su se spuštale pored obraza, nisu bile samo ukras nego su štitile obraz od posjekotina sabljom. I na kraju – konji. Najčešće su bili smeđi zato što su se na njih manje hvatale muhe koje su ih uznemiravale i činile jahanje neugodnim. Bijele konje jahali su časnici, trubači i bubnjevi kako bi ih se iz daleka lakše uočilo na bojnom polju.

Olovni vojnici za 10. rođendan

Velimir Vukšić stvarni je zaljubljenik u povijest i militariju. Prije nekoliko godina pokrenuo je i časopis Husar koji sam uređuje, za koji sam piše tekstove, sam radi oblikovanje, ali i sam ilustrira. Na njemu samome vidi se da je njegov hobi postao velika strast.
- Sve je zapravo počelo vrlo davno. Od trenutka kad sam za 10. rođendan dobio olovne vojnike – kaže nam Vukšić čije je i vjenčanje bilo tematsko. Naime, još prije 20 godina svi na njegovoj svadbi bili su obučeni u husarske odore. Po struci nije povjesničar, već inženjer prometnih znanosti te motora i konstrukcije zrakoplova, ali kaže to mu je možda i prednost.
- Povjesničari nekad ne idu van svojih okvira dok ja na sve gledam i kroz oči stručnjaka za oružje, ali i konje – dodaje. Kao pravi entuzijast svaki komadić svog slobodnog vremena provodi u arhivima i muzejima.

Tihana Drumev