Ogromnim jumbo jetovima upravljao je baš kao od šale

Put do „zvijezda“

Na žalost, sve detalje o letačkoj karijeri i životu našeg prvog pilota višemotornih putničkih aviona namijenjenih za interkontinentalne letove, nikada nećemo doznati. Naime, junaka naše priče obitelj, prijatelji i štovatelji oplakali su 25. ožujka 2003. godine (Ivan Kocijan sahranjen je u Vidovcu), a on je za života bio odviše skroman i samozatajan da bi dozvolio da se njegovo ime i dosezi u zrakoplovstvu posebno ističu. Kakav je trnovit put do „zvijezda“ prošao Ivan Kocijan, pomogli su nam rekonstruirati njegova kći Jasminka, koja živi u Beogradu, te rođaci Marija i Zvonko Težak iz Zamlače.

- Ivan je rođen 16. travnja 1932. godine u Nedeljancu, a osnovnu školu taj dječarac za kojeg u životu ništa nije bilo nedostižno polazi u Vidovcu. Njegovi roditelji bavili su se poljoprivredom, a njemu, baš kao i čitavoj obitelji, nije nedostajalo raznih talenata i ambicije. Naime, Kocijanima je dan bez bavljenja sportom i posebno biciklizmom bio gotovo nezamisliv. Školovanje je nastavio u Srednjoj tehničkoj školi u Varaždinu učeći zanat strojobravara s obaveznom stručnom praksom u radionicama na željeznici. A onda, 1951. godine otišao je na nekoliko mjeseci iz naše sredine, a vratio se kući iz Savezne pilotske škole (SPŠ) u Rumi s diplomom pilota motornih aviona! To je bio tek početak njegove iznimne zrakoplovne karijere – prisjeća se danas svog šarmantnog i stasitog šogora Marija Težak. Pored Ivana, pilotom u SPŠ postaje i Varaždinac Marijan Mihalinec, koji nam je rekao da je Kocijan bio u skupini pilota odabranih za daljnju izobrazbu u Školi aktivnih oficira avijacije (ŠAOA). Da je njegova karijera u ratnom zrakoplovstvu bivše države bila itekako riskantna, potvrdila nam je Jasminka Kocijan.

- Moj otac je, kao vojni i kasnije civilni pilot, bio jedan od najboljih pilota. Školovan je u Mostaru u glasovitoj 8. klasi. Kao pripadnik elitnog 172. lovačko-bombarderskog puka zadužen je za prikaz akrobatskih letova prilikom visokih državnih posjeta tadašnjoj Jugoslaviji. Naime, u to vrijeme bi iz Zadra najbolji piloti, među kojima je bio i on, dolazili u Beograd, kad god bi predsjednik Tito imao važniju posjetu – istaknula je Jasminka.

Kad država „iznajmi“ svoje zrakoplovce

Put do „krila“ pedesetih godina nije bio lagan, na što ukazuje podatak da je tijekom školovanja u Mostaru stradalo čak osmero Kocijanovih kolega! Letenje je uvijek uzimalo danak, a njegov najbolji prijatelj Ranko Janković poginuo je na noćnom letu s američkim avionom F-84G Thunderjet 1963. godine. Tri godine nakon spomenute nesreće, Ivan napušta vojsku i 1966. (u činu kapetana 1. klase) postaje pilotom nacionalne aviokompanije JAT (Jugoslavenski aerotransport).

- Prelaskom u JAT dobiva i angažman u dalekom Jemenu 1968. godine na temelju ugovora između aviokompanije, odnosno Jugoslavije i Jemena. Piloti aviona DC-3 i članovi posada tamo borave po 6 mjeseci. Dobrovoljno su se javljali (podrazumijevalo se da moraju biti među najboljim pilotima) jer ta akcija nije bila bezopasna. U toj oblasti bjesnio je rat, a Jemenu je trebalo pilota, aviona i podrške u svakom pogledu… Bilo je još sličnih „iznajmljivanja“ pilota drugim državama i znam da je odlazio u siromašne afričke zemlje u tim misijama – objasnila je Jasminka. Njezin otac letio je na desetak različitih tipova školskih i borbenih aviona (Trojka, Aero 2, 213, UJak-9, Jak-3, MK-3, MK-6, T-33, F-84G…), a u JAT-u je kapetan na DC-3, SE-210 Caravelle, četveromotornom Boeingu 707 (ujedno je obavljao dužnost šefa pilota ogromnih 707-ica) te na tromotornom Boeingu 727. Pored svega spomenutog, treba znati da je capt. Ivan Kocijan bio i nastavnik letenja na avionu T-33, a umirovljen je 1992. godine.

Josip Novak