Varaždinski glazbenici u paklu Staljingrada

Filićeva istraživanja

Ali, nije uvijek bilo tako. Prije takvog tehnološkog razvoja, većina je ljudi imala pristup glazbi samo ako bi nazočila određenim religioznim i društvenim događanjima ili su pak sami nakon školovanja postajali glazbenicima i muzicirali. Za svoj „gušt“ i na zadovoljstvo onih koji bi ih slušali... Nesumnjivo, najveći doprinos istraživanju glazbenog života Varaždina u prošlom stoljeću dao je Krešimir Filić.

Naša kulturna javnost nakon objavljivanja njegove knjige Glazbeni život Varaždina (1972. godine) doznala je mnoge zanimljive detalje iz svakodnevnog života glazbenika. Otkrio je brojne nepoznate događaje, osobite zgode te niz značajnih podataka iz naše glazbene povijesti.

No u spomenutoj knjizi (nastala je povodom 140. godišnjice varaždinske Glazbene škole), baš kao i u onoj Zorana Palčoka (spomenica Glazbene škole Varaždin 1828. – 1978.), koji se dobrim dijelom referira na Filića, ne nalazimo vjerodostojne životopise, ni iscrpnije detalje o školovanju te djelovanju profesionalnih vojnih glazbenika iz Varaždina i okolice u periodu od kraja 1918. do sredine 1945. godine. Naime, zbog političkih prilika o njihovim aktivnostima, poglavito u periodu od 1941. do 1945. godine nije bilo poželjno bilo što pisati.

Pa čak iako su nakon završetka Drugog svjetskog rata najmanje dvojica glazbenika iz te generacije bila istaknuti pedagozi Glazbene škole.

Zaboravljeni orkestar

No zahvaljujući Varaždincu Zvonku Pintaru, dugogodišnjem članu Varaždinskog kluba kolekcionara koji u svojoj osebujnoj zbirci između ostalog čuva i dio dokumentacije pripadnika vojne glazbe Varaždinske pješačke pukovnije (domobranstva Nezavisne Države Hrvatske), doznajemo da je ona u našem gradu oformljena najkasnije početkom svibnja 1941. I ne samo to.

Pomogao nam je rekonstruirati malo poznate detalje o sudbini puhačkog orkestra tzv. Staljingradske glazbe, čiji su članovi (dobrim dijelom rođeni u sjeverozapadnoj Hrvatskoj) prošli pravu kalvariju u Sovjetskom savezu ratne 1942./43. s 369. pojačanom pješačkom pukovnijom. Prema Filiću, niz je razloga pogodovao razvoju vojne glazbe u Varaždinu jer gradska glazba živnula je tek vraćanjem mladih glazbenika iz vojske propale Habsburške Monarhije 1918. godine. Nastupala je prigodom raznih svečanosti, promenadnih koncerata te u kazalištu. No kvaliteta izvedbi bila je loša, za što je krivica pripisana gradskom kapelniku Franji Košeku.

Gradska kapela

Spomenuta je glazba nakon otvorenog bunta raspuštena 1920. godine, pa gradski poglavari uviđaju kako će uz manje troškove vojnička glazba „bezbolnije“ nadomjestiti gradsku kapelu. Tako je i bilo, pa od 1920. do početka Drugog svjetskog rata Varaždin ima vojničku glazbu, koja je za javne nastupe i stalne promenadne koncerte izdašno financirana iz proračuna.

Kad ovome dodamo činjenicu da nadležni u Gradu od 1915. do 1936. godine nisu iskazali interes za vraćanje u život Glazbene škole (dakle, nije djelovala punih 20 godina!), učenje glazbe ograničeno je isključivo na privatnu poduku kojom u vlastitom aranžmanu rukovode pojedini glazbenici. Posljedično, mnogi Varaždinci svoje sinove već po završetku četiri razreda osnovne škole upisuju u Srednju vojnu muzičku školu Kraljevine SHS u Vršcu. Znamo i to da je u prvoj klasi spomenute škole od 12. listopada 1921. godine bio Ivan Zebec (rođen u Varaždinu 7. siječnja 1909.), kasnije u domobranstvu višestruko odlikovan stožerni narednik – glazbenik.

Svirali i kralju

Spomenutu školu polazi i samo godinu dana mlađi Đuro Pšeid, za kojeg (iz sačuvane dokumentacije koju su nam za istraživanje ljubazno ustupili njegovi unuci) doznajemo kako je 1938. godine u činu narednika - muzičara između ostalog službovao u Zemunu i potom u Varaždinu. Malo je poznato da je Pšeid svirao u orkestru kraljeve garde, a bio je i istaknuti sportaš (igra nogomet u slobodno vrijeme od 1933.).

Izbjegao je zarobljavanje kod Staljingrada, a do kraja rata s preživjelim kolegama svira i na Hrvatskoj državnoj krugovalnoj postaji (radiostanici u Zagrebu 1943.)… U studenom 1945. nastupa kao član orkestra 1. armije (NOVJ) u Nišu te svoje bogato iskustvo pedesetih godina prenosi na članove puhačkog orkestra garnizona bivše JNA. U to vrijeme bilježimo njegov izniman doprinos kvaliteti kazališnog orkestra, a kao honorarni nastavnik Glazbene škole već tijekom školske godine 1950./51. predaje fagot.

Na bojištu, vojni glazbenici postali bolničari!

Kada je 2. srpnja 1941. poglavnik NDH Ante Pavelić izdao poziv za dobrovoljce koji će se boriti protiv boljševizma, od odabranih 3.865 ljudi 16. srpnja stvorena je 369. ojačana pješačka pukovnija. Sastavljena je od tri bojne, a onoj formiranoj u Varaždinu pridodano je tridesetak glazbenika. Iz pisanih sjećanja poručnika - glazbovođe Stjepana Grabara doznajemo kako put Stockeraua kreću 20. srpnja. Nakon kratke obuke, 17. kolovoza vlakovima ih prevoze u Rumunjsku.

Iz sela Drungeni 27. kolovoza počinje niz iscrpljujućih cjelodnevnih pješačenja. Domobranima je teško palo kretanje po blatnim, neprohodnim putovima. No zato su uz njih bili glazbenici koji im svojim muziciranjem podižu moral. Nakon 755 prijeđenih kilometara i 35 dana hoda dolaze 8. listopada 1941. u selo Hlovilka u Ukrajini. Pukovnija stupa u prve kontakte s neprijateljem, a do kraja studenog svi vojni glazbenici prolaze tečaj prve pomoći te postaju bolničarima. Šalju ih na prve crte bojišta gdje previjaju ranjenike te ih spašavaju iz pogibelji.

O njihovoj požrtvovnosti svjedoči sačuvana dnevna zapovijed od 22. listopada 1942., u kojoj stoji da su za savjestan i predani rad te obavljanje službe pod teškim prilikama i u neprijateljskoj vatri visoka vojna odlikovanja dobila 23 glazbenika. Varaždinac Stjepan Grabar prvi je put ranjen 7. listopada 1942. kod Staljingrada, a kad je pala avionska bomba na poljsku bolnicu u Kalaču u kojoj je liječen, potpuno je oglušio. Umirovljen je 1944., a nakon oporavka, poslije rata nastavlja karijeru. Između ostalog, honorarni je predavač klarineta i flaute na Glazbenooj školi od 1950. do 1971. godine. Kakva je bila sudbina varaždinskih glazbenika Ivana Zebeca, Stjepana Podgorelca, Franje Hermana, Josipa Čukmana i drugih, nije nam poznato.

Tijekom 2. svjetskog rata trube u gradu nisu utihnule

Srpnja 1921., odredbom Ministarstva vojske i mornarice, određena je za varaždinski garnizon stalna vojna glazba od 32 člana, a prvi je kapelnik bio Dragutin Šmid. I dok krajem 30-ih godina u Varaždinu postoje četiri puhačka orkestra, od travnja 1941. do svibnja 1945. djeluje njih desetak.

Tih je godina u gradu nastupala Domobranska glazba posadnog zapovjedništva (kapelnik Viktor Tortić), „Staljingradska“ koja se vraća krajem prosinca 1943. (prvi kapelnik bio je Josip Kuletin kojeg na bojištu nasljeđuje Anton Nekvinda), gradska glazba, ona kulturno-prosvjetne zajednice „Odmor“ (glazba Hrvatskog radničkog saveza), željezničarska, glazba Ustaškog stožera, HŠK „Zagorac“…

Koliko još ima „nestalih“?

Izloženi temperaturama nižim od minus 30 °C, preživjeli, većinom ranjeni, promrzli i bolesni pripadnici 369. pukovnije, predali su se sovjetskim postrojbama kod zrakoplovne škole u Staljingradu (nakon 2. veljače 1943.). Prema sačuvanoj izjavi zadnjeg zapovjednika potpukovnika Mesića, danoj istražiteljima 1948. godine (UDBA-i, u FNRJ), predalo se oko 700 opkoljenih legionara i časnika 369. pukovnije. Da je među zarobljenima bilo i vojnih glazbenika, potvrdio nam je umirovljeni varaždinski liječnik dr. Stanko Ilčić.

Naime, njegov otac Gabrijel (rođen 1917. u mjestu Batina Donja) umro je od tifusa u ožujku 1943. u logoru Rudo (nedaleko Orela). Obitelj Ilčić detalje o Gabrijelovoj sudbini doznala je mnogo godina poslije rata. Još gore, pojedine su glazbenike, bivše domobrane, poslije rata „osloboditelji“ lišavali života. Primjerice, iako nam nije poznat razlog, znamo da je takva zla sudbina zadesila narednika – glazbenika Karla Vargazona. Strijeljan je 18. srpnja 1945. godine, a mjesto njegovog pogubljenja nije poznato.