Židovi su u Ludbregu ostavili neizbrisivi pečat

Zadruge dokinule banke

- Pravne osnove za posjedovanjem nekretnina Židovi stječu 1860. godine carskom naredbom Franje Josipa, a ujedno su ukinute razne odredbe koje im sužavaju privredni život. Godine 1873. Židovi su, prema odluci Hrvatskog sabora, izjednačeni u pravima s ostalim građanima. Kako su do tog razdoblja cehovi ukinuti, Židovi su mogli ući i u druge djelatnosti u kojima im je prije bilo zabranjeno poslovanje. Da bi čim bolje pospješili razvoj gospodarstva, bila su potrebna veća financijska sredstva, pa pojedinci pristupaju osnivanju novčarskih institucija. Banke su bile prijeko potrebne ovom kraju jer postojeće domaće kreditne zadruge nisu mogle zadovoljiti poduzetničke apetite. Već 1892. Vilim Scheyer, jedan od najbogatijih Židova u ludbreškom kraju, osniva Ludbrešku dioničku štedionicu s glavnicom od milijun dinara. No 1906. Scheyerov bankarski monopol prekida Ignac Gross, postavši direktorom novoosnovane ludbreške Banke i štedionice d.d. koja je do Drugog svjetskog rata radila u kući na Trgu svetog Trojstva. Novac, većinom dobiven iz novoosnovanih banaka, počeo se ulagati u manje proizvodne objekte – ističe Dretar i dodaje da se 1900. kao vlasnik trgovačkog paromlina u Malom Bukovcu spominje lokalni trgovac Jakob Stern. Na početku, taj je imao velike planove, budući da je 1902. zapošljavao čak 120 radnika.

Procvat trgovine

- Godine 1906. Stern pokušava proširiti posao, uzimajuću u zakup i vlastelinsku ciglanu na parni pogon u Malom Bukovcu, ali njegovi poslovi posve zamiru poslije Prvog svjetskog rata. Židovski kapital ušao je i u druge investicije, poput ciglane u Kapeli, mlina “Nevenka” u Donjem Martijancu, rudnika ugljena “Crnković” u Subotici Podravskoj i rudnika u Bolfanu.
Zapravo, dolaskom Židova u ludbreški kraj, oživjela je cjelokupna trgovina. Do tada su u Ludbregu postojale samo dvije trgovine, obje u vlastelinskom vlasništvu. Među najunosnije trgovine ubrajale su se Grünfeld-Heimerova Trgovina tekstilnih otpadaka u Poljancu i Trgovina mješovitom robom "Samuel Weinrebe i sin" u Ludbregu. U trgovinama su bili zaposleni i radnici kršćanske vjere, štoviše, činili su većinu radne snage. Neki su pomoćnici kasnije i sami pokrenuli vlastiti posao na temelju iskustava stečenih kod židovskih poslodavaca. U svim župskim središtima, većim naseljima te onima na važnijim prometnicama nalazile su se židovske prodavaonice. Trgovci su se opskrbljivali robom u Mađarskoj, Sloveniji ili Međimurju pri čemu su koristili usluge podvoza domaćih seljaka – veli Dretar od kojeg doznajemo i zanimljiv podatak da su Židovi ostavili utjecaj i na tradicionalnu podravsku nošnju!

Nova moda, krčme…

– Ona se uvijek izrađivala kod kuće od domaćeg materijala, a sada su se dijelovi (poput čipke, vrpci, svile) mogli kupiti u židovskim trgovinama tekstilom. Takvi su uvozni proizvodi posve istisnuli tradicionalnu podravsku nošnju te se Ludbrežani počeli oblačiti po uzoru na gradsku modu. Osim trgovine i industrije, popularno židovsko zanimanje je bilo ugostiteljstvo. U Ludbregu je svratište K crnom orlu (danas hotel Amalia) u zakupu duže vrijeme držao Židov Dragutin Klauser, gostionicu u Strossmayerovoj ulici imao je Šandor Pajtaš, a drugu gostionicu u najmu je držao Robert Steiner. Baš kao i trgovine, i ugostiteljski objekti nalazili su se u većim selima - poznate krčme držali su Jakob Schulhof u Strugi (Schulhof Inn), Markus Mitzky u Svetom Đurđu te obitelj Lausch u Čukovcu. Oni koji su se bavili trgovinom i ugostiteljstvom često su nailazili na poslovne poteškoće – objašnjava Milivoj Dretar, koji je ujedno i autor knjige „Židovi u ludbreškom kraju, povijesno-demografski prilozi“. U njoj na više od 200 stranica, opisuje povijest židovske zajednice od naseljavanja do razdoblja poslije holokausta, ali ne zaboravlja i na pojedine „pikanterije“ jer ludbreški Židovi znali su nekad itekako isprovocirati svoje sugrađane. O čemu se radi?

Na udaru pljačkaša

- Kako su se Židovi bogatili trgovinom, tako su stjecali aktivno ili pasivno pravo glasa koje je bilo uskraćeno velikom dijelu siromašnog pučanstva. Ludbreški Židovi često su glasali za vladine kandidate izazivajući tako bijes mnoštva koje je bilo naklonjeno opoziciji. Zbog toga je u nekoliko navrata stradala židovska imovina. No najviše je antisemitskih ispada vezano za nemirne godine 1881. i 1903. kad izbijaju protumađarski narodni pokreti. Ispada je bilo i krajem 1918. kada pripadnici Zelenog kadra napadaju i pljačkaju židovske trgovine. Unatoč svemu, židovski su se poduzetnici brzo oporavljali zahvaljujući međusobnoj pomoći i solidarnosti – zaključio je Milivoj Dretar.

Gospojinsko društvo

Nakon masovnijeg naseljavanja u Ludbrešku Podravinu tijekom 19. stoljeća, Židovi se nisu odmah etablirali u lokalne zajednice. Razlog tome je bio animozitet na vjerskoj osnovi pa su posebno manja seoska naselja teže prihvaćala doseljenike. Velik problem je bilo i nepoznavanje hrvatskog jezika što je onemogućavalo bolju komunikaciju Židova sa starosjediocima. Primjerice, Mirko Weinrebe u svom pismu navodi da se većina ludbreških Židova kod kuće služila njemačkim, dok su se Židovi na selu najčešće sporazumijevali mađarskim jezikom.

Poslovno su se Židovi, silom prilika, služili i hrvatskim, no govorili su ga dosta loše. Tek su mlađe generacije, rođene u ludbreškom kraju, savršeno svladale hrvatski jezik. Ugledni Židovi iz Ludbrega sudjelovali su u radu Izraelitičke bogoštovne općine u raznim zaduženjima te u društvu Hevra kadiša, Jevrejskom gospojinskom dobrotvornom društvu, cionističkoj organizaciji „Agudat Cijon“. Žene su se aktivno uključile i u ovu organizaciju, prikupljajući novac za kupnju zemlje u Palestini - ludbreška zajednica bila je među najizdašnijim donatorima u tadašnjoj Jugoslaviji.

S vremenom su se Židovi uklopili u društveni život Ludbrega i to na takvom stupnju da praktički nije postojala neka društvena udruga u kojoj nije bilo člana židovskog porijekla. Među najstarijim ludbreškim organizacijama je Ludbreški vatrogasni zbor, osnovan 1869. godine nakon strašnog požara koji je poharao centar Ludbrega. Muškarci iz obitelji Scheyer posebno su se angažirali među ludbreškim vatrogascima: zapovjednik društva bio je Makso Scheyer, a u tridesetim godinama 20. stoljeća blagajnu društva vodio je bankar Artur Scheyer. Članovi obitelji Scheyer često su novcem pomagali ludbreškim vatrogascima.

U Teniskom klubu, Židovi najbrojniji igrači

Židovi su dali izniman doprinos kulturnom životu Ludbrega, a u osobi trgovca Rudolfa Applera Kulturno-prosvjetno društvo u Ludbregu imalo je svog agilnog, dugogodišnjeg predsjednika. I u sportskim aktivnostima je bilo mnogo Židova. Bavili su se atletikom, tenisom, skijanjem, hokejom, nogometom… Plivanje je bilo popularno u ljetnim mjesecima, na obalama rijeke Bednje. A židovska mladež je, baš kao i katolička, sudjelovala u Hrvatskom sokolu, kasnije jugoslavenskom. Treba znati da je članstvo bilo gotovo obavezno. Zlatko Weinrebe je bio jedan od osnivača i nogometaša NK Podravina, a u Teniskom klubu Židovi su bili najbrojniji igrači.

Od sinagoge ni traga

1881. godine Izraelitička bogoštovna općina u Ludbregu kupuje zemljište za izgradnju sinagoge, koja je izgrađena tek 1895. godine, a do tada se bogoslužje odvijalo u nekoj od privatnih židovskih kuća. Zgrada sinagoge imala je višenamjensku ulogu. Izgleda da je u početku bila podignuta stambena prizemnica, od koje je kasnije dio bio adaptiran u molitveni prostor. Uz južnu stranu bio je nadograđen dvosobni stan za rabina i njegovu obitelj. Na sjevernoj strani zgrade nalazila se društvena prostorija u kojoj se održavao vjeronauk te sjednice općinara. Kasnije je ispred sinagoge uređen manji skladni park s cvijećem i drvećem koji je bio ograđen željeznom ogradom. Cijela zgrada bila je pravokutnog tlocrta, položena u smjeru sjever-jug, dužom osi okrenuta prema dvorišnoj strani. U dvorani za bogoslužje bio je skupocjen namještaj, vrijedne zavjese te mnogo ukrasa od srebra. U jesen 1942. hram je bio u potpunosti opljačkan i devastiran; svjedoci navode da su od cijele bogomolje ostali samo zidovi i krov. U razdoblju rata dijelovi bogomolje služe kao domobranska postaja i potkivačnica vojnih konja. Potkraj šezdesetih godina ostaci zgrade i stana su porušeni te je danas na tom mjestu prazno gradilište u privatnom vlasništvu. Ponešto knjiga i fotografija uspjela je spasiti unuka posljednjeg ludbreškog rabina Deutscha Theodora Klayman, koja danas živi u Washingtonu.

Josip Novak