Stjepan Graš (81) promovirao prvu zbirku ljubavnih pjesama

Dok je Stjepan Graš u boemskoj beogradskoj kavani “Tri šešira” nosio čašu pića usamljeniku za stolom u kutu koji je na kutiji šibica uvijek “črčkao” stihove, na kraj pameti mu nije bilo da će i on sam, više od pola stoljeća kasnije, promovirati vlastitu knjigu pjesama.

Zanimacija tog usamljenika, Tina Ujevića, i njegovo “črčkanje” na kutiji šibica djelovali su mu simpatično. Ali ne samo to. Veliki pjesnik tada ga se nije dojmio zbog stihova, nego karaktera.
– Tin Ujević bio je vrlo tih i samozatajan. Dobričina – opisuje Stjepan Graš tog velikana i svoje prve susrete s poezijom dok je “zbegecan” i opušten čekao svoju promociju prve zbirke pjesama “Ne zovi me imenom”. Promocija je održana nedavno u varaždinskom Domu za stare i nemoćne osobe.

 

Gledam neki film i samo osjetim toplinu, poteku mi suze

Graševa zbirka pjesama sadrži pedesetak ljubavnih pjesama i nastala je kao ekspresija njegovih emocija posvećenih supruzi Nadi, s kojom je u braku pedeset godina. Jednom su se i razveli, a potom oženili – po drugi put.
– Pjesme sam počeo pisati šezdesetih godina, kad sam otišao sâm na neko vrijeme u vinograd. Uhvatila me neka nostalgija i od tada bez tekice ne idem nikud – ispričao je 81-godišnjak koji živi u varaždinskom Domu umirovljenika.

Na objavljivanje prve zbirke pjesama nagovorio ga je poznanik, također pisac, Ivica Jembrih. On mu je i uredio knjigu, pri čemu je izbacio neke strofe. Stjepanu Grašu to se nije dopalo. Nije se naljutio, ali je svoj stav o tome zorno “pokazao“ na promociji.
– Urednik je izbacio stihove bez kojih “to nije to“. Priča nije kompletna. Tako je izbačena strofa pjesme “Ne zovi me imenom“ – ispričao je Graš koji je zbog toga, na promociji svoje zbirke, istu pjesmu pročitao u originalu, pa su gosti čuli i tu izostavljenu strofu iz knjige.
Sve njegove pjesme inspirirane su osobnim iskustvom.

 

Osim što se bavio boksom, Graš je plesao folklor

– Znate, poslije “fajrunta” na poslu, obično sam bio pun inspiracije. Znam da mi je ovo zadnja “štacija”, ali volio bih izdati još jednu knjigu pjesama. Pjesme su već gotove. I, po mom mišljenju, puno kvalitetnije od ovih. Ali za objavljivanje ove zbirke trebale su mi dvije godine, a i izdavanje košta. Ipak, moja prva zbirka je ugledala svjetlo dana zahvaljujući donacijama i varaždinskom biskupu monsinjoru Josipu Mrzljaku – rekao je varaždinski umjetnik, koji nam je otkrio još jednu zanimljivost iz svojeg života.

”Fakin” do kraja!

Prije nego je počeo pisati pjesme, Graš je bio prvak Jugoslavije u boksu i to kao junior i senior u kategoriji bantam, a i plesao je folklor. Boksač, pjesnik, folkloraš?
– Boks je plemeniti sport. Mislim da su boksači najnježniji ljudi za žene. Tako barem one kažu – našalio se Graš, koji priznaje da je “osjetljive duše”, a i u domu mu najteže pada samoća.

– Gledam neki film i samo osjetim toplinu na licu i poteku mi suze. Cijeli život sam takav. Valjda posljedica djetinjstva. Majka me kao bebu ostavila kod tete u Beogradu i prvi put sam je vidio kad sam imao 20 godina, kada mi je došla u vojsku u posjet – ispričao je Graš.
Stoga vrijeme krati pisanjem, a tako će, najavljuje, nastaviti i dalje.
– Oduvijek sam bio temperamentni “fakin”. Takav sam nekad bio, takav sam danas i takav ću ostati do kraja! – poručio je Graš.

Izvor:
Foto: