BORCI

Brigita Czeisberger sebe smatra ispunjenom i sretnom ženom. Iako je i ona imala svoje uspone i padove, vrteći svoj životni film zaključuje da je ostvarila sve svoje ambicije na privatnom i profesionalnom planu. 

Ukoliko njezina kći, liječnica Svea, ne stigne, ujutro će spremiti doručak unuku, potom otići u vrt i baviti se svojim omiljenim hobijem – vrtlarstvom, prošetati gradom pa onda sjesti u svoj stilizirani dnevni boravak i pomno pročitati najnovija izdanja medicinskih časopisa.

Primarijus i magistrica znanosti Brigita Czeisberger jedna je od onih zbog kojih je predsjednica Županijske skupštine Dubravka Biberdžić ovu godinu nazvala “godinom žena”. Uz poljoprivrednicu Mariju Cafuk i predsjednicu “Ludbreškog sunca” Ružu Zlatar, dobitnica je ovogodišnje županijske nagrade. Štoviše, upravo će njoj pripasti ona najviša – Nagrada za životno djelo. Uz najprestižnije medicinske nagrade – Nagradu Ladislava Rakovca Hrvatskoga liječničkog zbora i za Začasno članstvo – ovom nagradom komotno može zaokružiti bogati profesionalni ciklus.

Bespomoćnost

Iako jedna od najvećih ljubavi, medicina ju je i najviše razočarala. – Od najhumanije profesije, medicina je danas previše svedena na biznis. Gotovo da više nema one požrtvovnosti kao nekada kad nam nije bilo teško svakodnevno pacijente obilaziti biciklom, govori doktorica Brigita Czeisberger, otkrivajući da ju je upravo takva liječnička požrtvovnost, kad joj je majka bila bolesna, navela da odabere medicinu za životni poziv.

 

Oni lijeni jedva su dočekali da me se riješe

Što je ljepota, a što, nazovimo to teškom riječju – prokletstvo posla koji ste radili?
-Divota je krajnji rezultat, kad vidiš da trud nije bio uzaludan. Stresno je kad si bespomoćan, a znaš da negdje u bogatijem svijetu postoji mogućnost pomoći takvom bolesniku! S obzirom na to da sam puno pratila svjetsku literaturu, znala sam gdje je što moguće. U vrijeme rata to se moglo konkretno vidjeti. Rat nije svakome donio zlo – primjerice, mojoj grupi pacijenata sa srčanim greškama spasio je živote. Jer, mnogi od njih bili su osuđenici na smrt, ali spasio ih je profesor Nowick, dječji kardiokirurg iz Memphisa, koji je tijekom rata počeo dolaziti u Hrvatsku. Osmero mojih otpisanih pacijenata preživjelo je samo zahvaljujući njemu. U ono se vrijeme neke prirođene srčane greške kod nas uopće nisu mogle operirati, zbog velikog rizika – smrtnost je bila 50 posto. Najimpresivniji je slučaj jedne moje pacijentice, koju je i profesor Nowick posebno spomenuo u svojoj monografiji – za vrstu greške koju je ona imala u svim je udžbenicima pisalo da ćete možda na istu pogrešku naići ukoliko ste dječji kardiolog više od 40 godina. Otišla je k njemu u Memphis, gdje je uspješno  obavljen vrlo složeni kardiokirurški zahvat. Po povratku, godinama je dolazila k meni na kontrole, a pritom se osjećala tako dobro da joj nije bilo jasno zašto joj ne dozvoljavam plesati folklor!? Dijagnoza joj je postavljena s osam mjeseci starosti, kad je imala i infarkt. Sada ima 20- ak godina

Ambiciozna grupa

Susrećete li nekada svoje pacijente kojima ste spasili život?
-Sretnem na cesti mlade, zgodne ljude koji mi viču “teta doktorica, dobar dan”. Kad vide upitnik u mom pogledu, priđu i predstave se… ne mogu vjerovati. Većina njih ima jednu zajedničku osobinu – završili su neke više ili visoke škole. Dakle, te urođene srčane greške i operacije nisu im ostavile nikakve posljedice na središnji živčani sustav.
Pretpostavljam da je raditi s djecom mnogo teže u emotivnom smislu nego s odraslima?
– Već sam početak je težak. Malo dijete morate smiriti, napraviti mu EKG, poslušati ga… Teško. Dječja kardiologija je nešto sasvim drugo od kardiologije odraslih. Ono što susreću pedijatri, to internisti više ne sreću. Prirodna selekcija „odnese“.

 

Ono što susreću dječji kardiolozi, to internisti više ne sreću

Koliko djece je „prošlo“ kroz vaše ruke?
-Tisuće i tisuće. Uspješno operiranih je bilo između 150 i 180. Sve su to bile jako teške dijagnoze.
Je li bilo teško ili olakšavajuće nakon pune 42 godine radnog staža otići u mirovinu?
Bilo mi je teško, pogotovo stoga jer sam jedno vrijeme bila i kardiolog za dvije županije.
Koliko je varaždinska pedijatrija bolja ili lošija u odnosu na ostale u državi? Koliko je napredovala u te 42 godine?
– Napredovala je utoliko što smo razvili subspecijalnosti. Svi smo bili pedijatri opće prakse, kako bi se reklo, i usmjeravali smo se u specijalnosti – ja sam, dakle, bila kardiolog i vodila dojenački odjel. Imali smo dječju neurologiju, kardiologiju, nefrologiju i endokrinologiju. Sve kao na klinici. Bili smo jako ambiciozna grupa, nas četvero.

Nezainteresiranost

Je li se to događalo još za vrijeme vašega rada?
U vrijeme mog vodstva varaždinske pedijatrije, dakle sve do 1991., nastojala sam da napreduju i moji kolege i služba. Prije ‘90., gdje god smo se pojavili na pedijatrijskom kongresu, svi su nam se duboko poklonili. Dolazili smo s barem tri-četiri referata i uvijek donijeli nešto novo. Svakih 14 dana imali smo stručni sastanak. Svatko iz moje ekipe dobio je temu za obradu. To im je grozno išlo na živce. Jedva su dočekali trenutak da me se riješe. Kad sam kolegici rekla da napiše nešto za jedan kongres, rekla mi je „a što vi imate s vašim primarijatom i magisterijem kad ja s dežurstvom više imam istu plaću kao i vi.” To vam je odgovor na sva pitanja zašto je medicina tu gdje jest. Isključivo materijalno.

Što je, dakle, medicina danas?
Biznis. Previše je svedena na biznis.

Jedini liječnik koji je radio dvokratno

Bila sam izuzetno marljiva studentica s prosjekom ocjena 4,8. Morala sam se vratiti u Varaždin iako su me zadržavali u Zagrebu. Profesor Perović želio je da ostanem na anatomiji, što je bilo kao dobiti jack-pot. Svi su mi bili “jalni”, a moja jedina misao je bila kako se izvući iz toga. Istovremeno su me pozvali i na histologiju. Pobijedio je histolog, pa sam bila asistent na histologiji. Međutim, imala sam sreću da na petoj godini studija konačno dobijem stipendiju od tadašnjeg varaždinskog pandana HZZO-a, pod uvjetom da se moram vratiti u Liječničku komisiju. S obzirom na to da nisam imala mogućnosti vratiti stipendiju, morala sam se vratiti u Varaždin. Budući osnivač Medicinskog centra radio je u toj istoj komisiji kao savjetnik i vidio da sam jako nesretna. Kad je osnovan Medicinski centar, “zrihtal” je da su mi oprostili godinu dana stipendije i počela sam raditi u općoj praksi. Radila sam u ambulanti, odlazila u kućne posjete po cijeloj Županiji, dežurala sam noću. Nakon 1,5 godina opće prakse, 1965. počela sam raditi na pedijatriji. I baš je tada nastao strašan rašomon u varaždinskoj pedijatrijskoj službi. Tadašnja šefica je dala otkaz, mnogi su bili uvrijeđeni što nisu oni postali šefovi, pa su i oni dali otkaze. Tako da je pedijatrijska služba Grada spala na 2,5 pedijatra. Ova polovica sam bila ja. Godine 1967. krenula sam u Zagreb na poslijediplomski studij i specijalizaciju iz pedijatrije. Po povratku sam kraće vrijeme radila na dječjem dispanzeru, ostala sam trudna i, za kaznu što sam se to usudila, radila sam dvokratno. Bila sam jedini liječnik za kojega znam da je radio dvokratno. Od 1978. do 1991. godine bila sam šefica Službe za zaštitu dojenčadi i djece Medicinskog centra Varaždin.

Infuzija po skrivečki

Po skrivečki sam nedonoščadi dolazila davati infuzije jer me tadašnji šef otraga „vlekel“ i vikal „hudiča, kaj pa ga mučite, pustite ga nek’ v miru vmre“. Jedan od tih, imao je 1000 grama i svaki dan sam mu davala po skrivečki po malo infuzije, danas je poslovni čovjek u Čakovcu. Osnovna maksima bila mi je – nikada odustati. Kao i da “svako djelo dođe na vidjelo”. I dobro i loše. 

Ono što me boli gledati u današnjoj medicini je da uopće više nije čovjek u centru zbivanja, nego novac i tehnologija, što je pogubno. Plus toga, vlada anarhija. Dvije strukture društva moraju biti strogo ustrojene – vojska i medicina. To danas mladim ljudima ne odgovara.

Izvor:
Foto: