CENACCOLO

„Budite budni“ – poručuje Ivica, voditelj varaždinske molitvene zajednice Cenaccolo. Teško je opisati atmosferu u vrijeme našeg prvog, predbožićnog boravka zajednici u kojoj je trenutno 22 odraslih ovisnika i njihovih osmero djece. Tradicionalno se izrađuju jaslice za priredbe koje će članovi održati Varaždincima. Sve je živo, no istovremeno, ondje se doslovno osjeća neki drugi svijet od onoga iz kojega smo došli, kročivši kroz širom otvorena vrata Cenaccola. Smireniji svijet.

Cenaccolo je poslije rata, devedesetih, bio klasična komuna za narkomane. – Rat je stvorio velik broj ovisnika. Sad se promijenila jedna cijela generacija, a mi smo postali molitvenom zajednicom – priča nam voditelj Ivica, koji u zajednici živi 13 godina, u njoj se oženio i dobio četvero djece. Nakon što je promijenio nekoliko zajednica, sada se s obitelji skrasio u Varaždinu.

Kad jednom pronađeš svoje mjesto, osjećaš se dobro, smireno

– Našli smo svoje mjesto. Kad ga jednom pronađeš, osjećaš se dobro – smireno govori.

Djeca sada idu u vrtić kod uršulinki i nemaju problema s drugom djecom, ali iako Ivica ne želi priznati, rekla bih da se školskih dana i predrasuda ipak pribojava. Premda je sada u gradu otvorena i katolička škola, što ga smiruje.

On i supruga misle ostati u zajednici.

– Zajednica treba ljude s iskustvom. Došli su novi klinci, nove droge, nove ovisnosti – govori i nemalo nas iznenađuje. – Uz kocku i depresiju, sve je više internet-ovisnika koji pokucaju na vrata zajednice.

Kako bi se uopće ušlo u zajednicu, rade se pripreme po većim hrvatskim gradovima.

– Za to se vrijeme, u svojevrsnoj izolaciji, „skidaš“ s ovisnosti. Ulazak u komunu uvjetovan je ranijim prekidom ovisnosti. Potom se razgovara. Na tim se razgovorima procijeni je li osoba spremna za život u zajednici ili možda boluje od nekih psihičkih problema – ipak ovdje ima dosta djece, a mi nismo stručne osobe. Nekada je program trajao tri godine, sada je vrijeme neodređeno. Po izlasku se ne preporuča povratak u svoj grad gdje ćeš susretati staro društvo, ne preporuča se niti povratak roditeljima, nego kompletan život iznova u kojem ćeš zasukati rukave i raditi da bi preživio. Biti samostalan, odgovoran, stvoriti radne navike, biti iskren….

Miješana kuća

Cenaccolo ima sedam kuća u Hrvatskoj. Ova, varaždinska, jedina je miješana. Ima još jedna kuća za djevojke u Vrbovcu, dok su preostale kuće muške. Na pitanje znači li to da je puno više ovisnika muškoga spola, Ivica prepušta riječ Danijeli iz Sremske Mitrovice.

– Žene puno puta ne priznaju problem. Nisu niti svjesne da imaju problem ovisnosti. Dovoljno je spomenuti kupovinu, materijalizam – sve su to ovisnosti – veli.

Iako, kad se spomene ovisnost i komuna, prva pomisao je droga. Danijela je došla iz Vrbovca. – Shvatila sam da sam na dnu i da mi je to zadnja šansa. U Varaždinu sam sada dvije godine – sviđa mi se ova realnost. U Vrbovcu smo, ipak, same djevojke što ne odgovara realnom svijetu u koji se kad-tad trebamo vratiti. Ipak, ono je za početak bilo, mislim, bolje – zatvorenije. 

Bez poroka si dosadan

Da sam odmah došla ovdje, možda bih se izgubila, ne bih ništa napravila – kaže Danijela, koja je nedavno bila doma dva mjeseca. – Ljudima si dosadan vani. Ako ne piješ, ne pušiš… još se sprdaju s tobom, kao, zovu te „opatica“ – veli. Ivica se nadovezuje: – Sve počinje u školi kad kao nisi „in“ ako nemaš porok.

Droge je danas najmanje, a sve više su problem druge ovisnosti

Cure se u zajednici bave kreativnim i kućanskim poslovima, hlače ne nose kako bi se „naučile“ ženstvenosti.

– Drukčije se morate kretati, drukčije sjediti, sagnuti se… – kaže Danijela. U to ne ulazi šminka s obzirom na to da se smatra kako je bitna unutarnja ljepota. Kreativnim figurama, suvenirima, svime što izrade, zarađuju novac za svoju veliku obitelj. Dečki se bave poljoprivredom, kojom se velikim dijelom prehranjuju, pripremom drva, kućnim popravcima… Posla uvijek ima.

– Ljudi niti ne znaju koliko su kreativni dok to ne izvučeš iz njih. Kreativa te otvara, oživljava. Jedino što sam mislio u životu da znam je oprati čaše i natočiti pivo. Bio sam, naime, konobar. Ovdje sam otkrio puno drugih stvari. Imam traktorčić, obrađujem zemlju, to mi je gušt – priča Ivica. Uz donatore, pomažu i roditelji koliko mogu. I živi se.

– Svoj križ uvijek nosimo sa sobom, ali naučimo živjeti s njim. Svojim primjerom pokazuješ drugima da je moguće promijeniti se – kažu.

Najmlađa ovisnica, Klaudija, prije nekoliko je dana napunila dvadesetu. U zajednicu je ušla sa 16 godina. – Nemojte se čuditi. Danas je normalno da klinci s desetak godina postaju ovisnici – ističe.

Vjera, spol, rasa – nebitno

Potreba za miješanom kućom osjetila se u zadnje vrijeme. – Mnogo mladih obitelji zajedno nam je pokucalo na vrata. Obitelji razorene zbog kocke, ovisnosti. Samohrane majke također su dobrodošle. Jednako tako, različitih smo vjeroispovijesti. Kršćani i muslimani zajedno mole. Nema ograde, vrata su širom otvorena – svatko je slobodan doći ili izaći. Nećemo ga sprečavati. Ovdje su oni koji to žele. Ne možemo mi vezati nekoga. 

Internet-ovisnici

Najteže je prepoznati kad internet od zabave preraste u ovisnost. Trenutno ih kod nas nema, ali u drugim je našim zajednicama po svijetu priličan broj internet-ovisnika. To su ljudi koji po cijele dane vise pred kompjutorom. Internet, igrice… od sve mlađe dobi. Kad dođu u društvo, ne znaju prozboriti riječi, primiti metlu… Droge je danas najmanje, a sve više su problem druge ovisnosti. Onih klasičnih, starih ovisnika, kako ih ljudi percipiraju – neurednih koji žicaju po gradu i kradu na sitno – gotovo pa i nema. Ovisnike valja prije tražiti pred kompjutorskim ekranom, priča i u njegovoj priči sve više prepoznajemo neke drage nam ljude.

Izvor:
Foto: Ivan Agnezović