Podijeli
Facebook
Twitter
LinkedIn
Google+
E-mail
Početna ŽIVOT I DRUŠTVO Intervju tjedna Gubitak voljene osobe uvijek boli

Gubitak voljene osobe uvijek boli

Možda je otac hrvatske književnosti Marko Marulić bio najbliži odgovoru na pitanje o ljudskoj smrtnosti kada je kazao da će “razmišljanje o smrti u nama najbolje sačuvati ustrajnost u čestitom radu”.

Upravo ovih dana, na Sve svete i dan poslije, na sam Dušni dan, pritisnuti mislima o prolaznosti života podvlačimo crtu u našim životima na sve učinjeno ili propušteno, ali i žalujemo za svima onima koji su nas okruživali u našoj neposrednoj blizini, a ostavili su jači ili slabiji trag u našim životima, a iz kojih su iščezli iz bioloških razloga, zbog “zuba vremena”, tragičnih razloga ili pokošeni bolestima.

O tome kako izgledaju obredi žalovanja u pojedinih naroda, potom i u nas, i što je to u čovjeku što ga razlikuje od životinjskoga svijeta kad je posrijedi osjećaj boli ili patnje zbog gubitka voljene osobe i one koja tako reći preko noći iščezne iz njegove neposredne blizine, razgovor za Regionalni tjednik vodili smo s piscem prve knjige koja se kod nas pozabavlila psihoanalizom žalovanja, psihijatrom iz Klinike za psihološku pomoć pri kliničkoj bolnici Šalati, dr. Ivanom Buzovom.

Gotovo do prije pola stoljeća bilo je nezamislivo da će pitanja “žalovanja, patnje općenito” izaći iz ingerencije filozofa, pjesnika, antropologa... Na kraju 20. stoljeća (vaša knjiga "Psihologija žalovanja" izašla je 1999. godine) medicina se, barem je tako bilo u nas, osmjelila i ušla u “privilegirano područje miljenika Olimpa”. Što, dakle, medicina danas ima reći kada je posrijedi čovjeku “najjače čuvstvo – žalovanje”?
U domeni psihološke medicine na žalovanje se gleda kao na skup tjelesnih i duševnih odgovora na smrt osjećajno nam bliske osobe. Osjećajna povezanost, dakle, preduvjet je žalovanja.

Znači li to da je žalovanje tek kemijski proces u tijelu?
Ne, to bez daljnjega – nije!

Nego?
Ako razgovaramo u povodu Svih svetih i Dušnog dana, onda bih se rado usredotočio na žalovanje kao odgovor živih na smrt bliske osobe.

Znači, ipak smrt ostaje ta koja je “problematična”?
Da tome nije tako, bi li narodi, jednako kao i pojedinci, kroz religiju, ali i ostale duhovne sadržaje pokušali dati odgovor pred nepoznanicom smrti?
Kako, dakle, najveće svjetske religije odgovaraju na čovjekovu smrtnost, a s time u vezi i na tugovanje onih koji ostaju?
U Africi je zabilježen mit koji govori kako je ljudski nedostatak bio potreba za spavanjem. Pa, dok je Bog priopćavao vijest o vječnom životu, ljudi su spavali i tako ispustili priliku za vječni život... Našoj zapadnoeuropskoj civilizaciji najbliže je tumačenje čovjekove smrtnosti ono biblijsko. Znači, krivnja kao uzrok čovjekove smrtnosti. Najbliži su nam primjeri neposlušnosti Adama i Eve koji su brali i jeli zabranjene plodove. Uživanje u spolnom činu unatoč božanskoj naredbi o suzdržavanju također je primjer smrti uzrokovane spolnom neposlušnošću.

Kakvi su, primjerice, obredi žalovanja kod Židova?
Pravovjerni Židov ima u svojim vjerskim propisima točno propisan redoslijed žalovanja. U vrijeme između smrti i ukopa ožalošćeni ne samo da je oslobođen svih društvenih nego i religijskih obaveza. Dalje, u vrijeme prva tri dana nakon ukopa, ožalošćeni nije obavezan odgovoriti na pozdrave i ostaje u kući. Ne savjetuju se niti posjeti daljnje rodbine i poznanika. U razdoblju tzv. shive, koja obuhvaća sedam dana nakon pogreba uključujući i prva tri dana, poželjni su posjeti poznanika. Četvrti stupanj žalovanja se kod Židova zove sheloshim, a traje 30 dana nakon ukopa uključivši i shivu.

To je vrijeme kad se ožalošćeni potiče da se polako pridruži društvu. Zapravo, za trajanja i shive i sheloshima zabranjeno je: šivanje, brijanje, rezanje noktiju, kupanje i nošenje nove i svježe ispeglane odjeće, sklapanje brakova, odlazak na zabave. Ožalošćeni ne smiju pozdravljati itd. Prema pravilima reformiranog judaizma, ožalošćeni i dalje moraju sjediti na niskim stolicama, a umjesto kožnih papuča nose se papuče od platna. Međutim, iako postoje pokazatelji da je među Židovima bilo uobičajeno nošenje crnine u tijeku sheloshima, danas se crnina zabranjuje. Valja, kada smo kod toga, spomenuti da je Tora postavila granice za svaki stupanj žalovanja: tri za plakanje, sedam za naricanje i trideset za nenošenje čiste odjeće i od rezanja dlaka i ništa više.

A inače, kakav je stav Židova prema smrti?
O stajalištu prema umiranju Lamm u završnom poglavlju svoje knjige kaže: “Smrt ima značenje ako ga ima i život. Ako netko nije sposoban živjeti, hoće li on biti sposoban umrijeti?” Zapravo, slika židovskog stajališta prema žalovanju dobro je ilustrirana u spisima koje je sabrao rabbi Ozef Karo od Safeda, naime, iz Shulham Aruka gdje između ostalog stoji da ne treba previše tugovati za mrtvima i tko god previše tuguje, zapravo tuguje za nekim drugim.

Iako su pravila žalovanja, jednako kao i odnos prema umiranju i smrti, u katolika više-manje znana, neće biti suvišno podsjetiti se na njih. Stajalište Katoličke crkve prema umiranju i smrti nedjeljivo je od vjerovanja u zagrobni život i uskrsnuće. Što se tiče običaja, poznato je da je nošenje crnine obveza u svih katoličkih naroda ili vjernika koji ispovijedaju kršćanstvo.

Kad smo kod katolika, kakvi su običaji žalovanja u pojedinim krajevima Hrvatske?
Najzanimljiviji su običaji i propisi žalovanja iz prošlosti. Primjerice, Statutom grada Splita iz 14. stoljeća zabranjeno je cjelivanje mrtvaca. Iz istarskih je krajeva, točnije iz mjesta Berama, poznat “ples mrtvaca”. Inače, Dance makarabe ili “ples mrtvaca” kao likovna tema bila je sastavni dio umjetnosti Europe u 15. i 16. stoljeću, a njezina je svrha bila u tome da žive podsjeti na to da će umrijeti! (Memento mori.) Kao znak žaljenja žene raspliću kose ili se prekriju bijelom krpom i odjenu loše konopljine košulje i pripašu suknene pregače... Nakon ukopa u pojedinim krajevima, posebno to vrijedi za sjeverni i sjeverozapadni dio Hrvatske, prirede karmine gdje se netko zna zaboraviti pa se opije i zapjeva...

A “institucija narikača”?
Među ostalim, naricanje kao oblik ženskog žalovanja poznato je bilo u poljičkim selima, dok se crnina u nekih udovica u tim našim krajevima običavala nositi do kraja života. Što nije nikakvo čudo uzme li se u obzir da i danas većina dalmatinskih žena, posebice onih starijih, nosi crninu za mužem do kraja života. Sad, koja je funkcija crnine, koliko je inače ta vanjska manifestacija žalosti odraz tuge, to je drugo pitanje!

Zašto?
Ne bih detaljno ulazio u pojašnjavanje funkcije crnine i sl., ali, primjerice u filmu “Grk Zorba” udovica (glumica Irena Pappas) nosi crninu, a hoda zamamno, sva je naglašeno putena... Kao da je crnina u žena mediteranskoga kruga svojevrsni izraz “svjesnog odricanja” od, gotovo bi se moglo reći, prirođene senzualnosti... Nije mi namjera uvrijediti nekoga u njegovom žalovanju, ali sve to ima svoj dublji smisao.
Vratimo se ostalim religijama i njihovu svjetonazoru i običajima. Islam i njegovi običaji žalovanja?
U krajevima gdje žive muslimani zanemaren je kult groba, a “uzdignut kult duše”... U pogrebnoj povorci ne sudjeluju žene, a ne nosi se niti posebna odjeća koja bi odavala da je osoba u žalovanju. Ipak, uopćene tvrdnje o islamskom mirnom prihvaćanju smrti i mirenju preživjelih s gubitkom, prema mojem mišljenju, ne smije se uopćavati.

A pravoslavni običaji žalovanja?
Poznat je običaj daće ili, kako se još zove, podušja – jela za dušu umrlog na grobovima. Također, ima jedan manje poznati običaj dvostrukog ukopa koji je vrijedio posebice kad je mlad čovjek umro, pa se nakon 40 dana tijelo vadilo iz groba, umivalo, presvlačilo i darovalo. Pokojnik koji je 1979. godine umro, a bio je iz Lazarice, izvađen je iz groba, presvučen i ponovno pokopan...Običaj dvostrukog ukopa bio je u Hrvatskoj jedino poznat na Braču.

Spomenuli ste kako je Dan mrtvih kao kolektivni blagdan proistekao iz osobne potrebe čovjeka za sjećanjem na svoje mrtve. Kako, naime, žali pojedinac kada je posrijedi gubitak voljene osobe?
Takvo što je svakom poznato. To su faze ukočenosti koja obično traje nekoliko sati do tjedan dana. Zatim faza žudnje i traženja izgubljene osobe, koja traje nekoliko mjeseci, a katkad i godinama. Faza očaja, neorganiziranosti...Sve to može biti praćeno depresivnim raspoloženjem. Zna se javiti i samooptuživanje, pa čak i razmišljanje, planiranje ili pokušaj samoubojstva. Ima osoba koje pokazuju prezir prema suzama i osjećajima. Štoviše, smatraju se ponosnima što se nakon gubitka ponašaju kao da se ništa nije dogodilo. Mogu se pojaviti i tjelesni simptomi – glavobolje, nesanica ili neugodni snovi. U takvih se osoba, međutim, može zamijetiti i takvo ponašanje u kojem kao zamjenu za vlastito odsustvo žalovanja kompenziraju prisilnom brigom za druge osobe i u pravilu za svoj “objekt” uzimaju osobu koja je imala tužan ili težak život. Kad smo kod individualnih manifestacija žalovanja, valja spomenuti i euforično raspoloženje i energično odbijanje činjenice da je osoba umrla.

U svojoj ste se praksi susretali i s tzv. patološkim oblicima žalovanja. O čemu je riječ?
To su gotovo svakodnevne pojave samo što neke od njih ne moraju završiti na klinici za psihološku pomoć. Koliko ste puta mogli čuti da je odlazak, posebice onih starijih osoba, na groblje u posjet mrtvim supružnicima ne samo svakodnevan nego ima i takvih slučajeva da ljudi odlaze i po nekoliko puta dnevno na groblje. Tu se, naime, neke stvari moraju razlikovati. Kad je, naime, riječ o majci koja posjećuje grob djeteta, takvo se što razumije. Nadalje, ako su posrijedi stare osobe i rana je još svježa. Ali dogodi li se doista da se počnu živi zanemarivati radi mrtvih, u takvom slučaju takav stav nikome neće donijeti ništa dobra! Poznate su to stvari iz života. Pa i kad primjerice sredina osuđuje bračnog druga koji nakon smrti supružnika pronalazi svojeg drugog bračnog druga i slično.

Je li u tom slučaju opravdana osuda društva?
Sredina reagira kako reagira. Ali nastaviti kvalitetno živjeti i voljeti i nakon smrti voljene osobe, u ovom slučaju bračnog druga, to ne znači da su ljudi zamjenjivi i da smo u slučaju ako nađemo neku osobu suprotnog spola s kojom ćemo nastaviti živjeti pokojnika zanemarili ili zaboravili - naprotiv, baš suprotno. Dali smo, kako je to i red, prednost životu pred smrću!

Govorili ste o žalovanju u djece...
Postoji zanimljiv članak "Pornografija smrti" autora Gorera u kojem stoji da su “unatrag dvije stotine godina, spolni odnos i porođaj bile riječi koje se nisu smjele spominjati u pristojnom društvu”. U isto to vrijeme smrt nije bila tajna, osim onoliko koliko smrt uvijek ostaje tajnom. Stariji su poticali djecu da govore o smrti i da o njoj razmišljaju. Međutim, u našem stoljeću dolazi do zaokreta. Smrt se kao prirodan proces ne spominje. Malo je naših suvremenika nazočno umiranju. Umire se uglavnom u bolnicama. U svakom slučaju, potrebno je bez obzira na to je li riječ o smrti roditelja ili braće, djeci objasniti da je posrijedi smrt, a ne govoriti kako su primjerice – otputovali, jer će to naknadno izazvati zbrku u dječjoj glavi. Kad je posrijedi njihov doživljaj žalovanja – djeca drugačije doživljavaju smrt od odraslih. Ostat će osjećaj doživljenog, nastale praznine. Ali tada se oni koji su u njihovoj blizini moraju pobrinuti da rastu u zdravom okruženju.

Ne žaluje se jednako za bakom, djedom, braćom, roditeljima, prijateljima, supružnicima...
Kod nas je i zakonom regulirano žalovanje. Pa se tako izvjestan broj dana može uzeti za odsutnost s radnog mjesta zbog smrti bliže ili daljnje rodbine, što naime ne mora odgovarati i emotivnom odnosu prema tim osobama. Primjerice, ako su djed ili baka u životu djeteta odigrali značajniju ulogu od bioloških roditelja, normalno je da će ista ta djeca u svojoj zreloj dobi pokazivati veću privrženost njima. Takvo što bi se, naime, trebalo uzeti u obzir u slučajevima koje zakon predviđa. Ovih ćemo dana imati prigodu sjetiti se onih koji su nam bili dragi, a nema ih više među nama. Također, bit će to i dani podsjećanja na vlastitu prolaznost.

Kazali ste kako su upravo takvi blagdani nabijeni osjećajima patnje - žalovanja. Što zapravo žalovanje jest? Može li se definirati?
Žalovanje, patnja? Nismo li došli na “metafizički teren”? Držim kako je Tolstoj dobro rekao u Ratu i miru: "Kad čovjek vidi životinju kako umire, obuzima ga jeza, ono što je on sam – bit njegova propada pred njegovim očima – prestaje postojati. Ali, kad umre čovjek i to voljeni čovjek, onda pored jeze koja nas prožima kad gledamo kako propada život, osjećamo i prijelom i duševnu ranu koja, i to onako kao i tjelesna rana, ponekad donosi smrt, ponekad zacjeljuje, ali uvijek boli i strepi od vanjskog dodira koji povređuje!" Zapravo, bismo li znali što je slatko da ne znamo što je gorko? Patimo jer smo uživali i uživamo jer smo patili. Da ne osjećamo jedno, ne bismo mogli osjećati ono drugo. Složeno?! Kao i sam život, nije li tako?!

I kako onda pomoći ožalošćenom zbog gubitka voljene osobe?
Ne pod svaku cijenu! U svakom slučaju: ne nametljivo, nego s iskrenim namjerama, tankoćutno, s puno empatije, ali i postavljanjem granica tuđe privatnosti. Obično vrijeme liječi sve rane, pa i one najteže kao što je gubitak voljene osobe zbog smrti. U svakom slučaju treba ispočetka dati smisao i kvalitetnim duševnim sadržajem ispuniti svoj život. No najvažnije je pustiti da vrijeme radi za nas i okružiti se kvalitetnim ljudima. Otpatiti, odbolovati, pa ponovno krenuti ispočetka. Zavisi od dubine rane i traga koju je voljena osoba koju je smrt istrgla iz našeg života ostavila u njemu. Svatko uvijek sam za sebe iznađe odgovor. A drugi mu mogu i nesvjesnom gestom, nesvjesno izrečenom mišlju pri tom pomoći. Život i smrt?! Dva naizgled oprečna antipoda. I ne zna se što nas više zabrinjava? Ostaje nam jednako nepoznanica što je život i zašto živimo kao i što je smrt, zašto nakon svega moramo napustiti ovaj svijet? Svatko pronalazi na ova pitanja različite odgovore. Bitno je da takva pitanja ne zanemarujemo i da na njih pokušamo i kroz život i na svršetku u danima odlaska s ovog svijeta dati kvalitetne odgovore, ne samo na razini spoznaje već i svojim primjerom življenja, pa i načinom na koji se opraštamo od života u posljednjim svojim trenucima, prije smrti. Ali i kroz časno obavljanje poslova kojima se bavimo, kroz kvalitetan odnos s najbližima, obitelji, djecom, braćom, roditeljima kao i s prijateljima koje kroz život stječemo te onima koji su nam samo poznanici, susjedi ili radne kolege ili čak stranci koji nam se javljaju na životnom putu radi mogućih iskušenja. Ako je istina da se čovjek ne rodi zato da umre, nego da duhom živi i bude sudionikom budućnosti, u tom slučaju svoja nastojanja trebamo usmjeriti u tom smjeru bez obzira na to koliko nam to okolnosti omogućavale ili nas sputavale. Treba i prepreke moći nadilaziti bez obzira na to stvaraju li nam ih ljudi, ili smo fizički ograničeni, ili na bilo koji drugi način. Valja uvijek pronalaziti rješenja za bolji, smisleniji, ljudskiji i kvalitetniji život sa svim vrlinama koje su nam karakterno dane.

Gordana Igrec

 

Ispiši članak

Komentari

učitavam komentare...
 (prije 4 sata 40 min)

Petak
01.08.2014
18°C   27°C

 (upravo objavljeno)

Subota
02.08.2014
22°C   26°C

 (upravo objavljeno)

Nedjelja
03.08.2014
18°C   24°C

 (upravo objavljeno)

Ponedeljak
04.08.2014
19°C   27°C

Valuta Kupovni Srednji Prodajni
CHF 6.256716 6.275543 6.29437
EUR 7.613173 7.636081 7.658989
USD 5.687414 5.704528 5.721642
Valuta Kupovni Srednji Prodajni
GBP 9.601681 9.630573 9.659465
JPY 5.531623 5.548268 5.564913
CAD 5.214859 5.230551 5.246243

Prijava