Podijeli
Facebook
Twitter
LinkedIn
Google+
E-mail
Početna ŽIVOT I DRUŠTVO Intervju tjedna Tjeskoba i kompeticija - najveći neprijatelji suvremenog čovjeka!

Tjeskoba i kompeticija - najveći neprijatelji suvremenog čovjeka!

Povodom 110. godine utemeljenja Freudove psihoanalize i 100. godine Međunarodnog psihoanalitičkog društva, za Regionalni tjednik razgovor o svim problemima koji tište suvremenog čovjeka vodili smo s umirovljenim sveučilišnim profesorom Medicinskog fakulteta u Zagrebu, nekadašnjim psihoterapeutom u Kliničkom bolničkom centru i sadašnjim predsjednikom Hrvatske psihoanalitičke studijske grupe, predsjednikom Instituta za grupnu psihoanalizu koji se i u poznijoj dobi bavi edukacijom psihijatara i psihologa, prof. dr. sc. Eduardom Klainom.

Freudov kauč

Prije 110 godina čuveni psihoanalitičar Freud udario je temelje psihoanalizi. Kako se uopće “rodila” psihoterapija zajedno s neizbježnim “Freudovim kaučom”?
Psihoanaliza se rodila iz potrebe da se pomogne ljudima, a s druge strane, Freud se nije mogao oženiti radeći kao znanstveni radnik u neurofiziološkom laboratoriju u Beču. Jer u ono vrijeme žene nisu radile, pa ih se moralo uzdržavati. A na fakultetu, naročito na onom gdje su bile teorijske znanosti kao što je fiziologija, bile su male plaće. Tu su obično radili bogati plemići kojima ta mala plaća nije bila važna. On nije bio to i otišao je u privatnu liječničku praksu kao neurolog i psihijatar da bi mogao nešto zaraditi i oženiti se. Počeo je liječiti neurotične pacijente i tako se rodila psihoanaliza.

Što se u psihoanalizi tijekom ovih 110 godina promijenilo, a što je ostalo isto?
Osnovni pojmovi psihoanalize i osnovni kameni temeljci, ostali su isti. Međutim, stotine i tisuće psihoanalitičara i psihoterapeuta nešto su doprinijele tako da se danas puno toga promijenilo. Ali promijenilo se najviše u odnosu psihoanalitičara i pacijenta, koji je bio nekad vrlo krut i udaljen, a sad je on mnogo bliži, mnogo životniji i psihoanalitičari su mnogo aktivniji u tom radu. To znači da oni više ulaze u terapijski proces. Zadnjih desetak godina pokušava se približiti psihoanalizu neuroznanosti, odnosno za psihoanalitičke pojmove traže se lokacije u mozgu. Emocije se pokušavaju određenim instrumentima otkriti u određenim regijama. Tako da je danas veliki trend u psihoanalizi približavanje neuroznanosti, da se ono što je Freud naslućivao može dokazati i da postoje regije u mozgu. Prije terapije i poslije nje, ako se pacijenti snimaju tim modernim aparatima, vide se razlike. To je nešto najmodernije. To je hit u današnjoj psihoanalizi!

Obično smo, posebice preko filmova Woodyja Alena, bili naviknuti da se psihoanalitičari bave nekim “dokonim, neurotičnim intelektualcima” i njihovom seksualnim problemima. No što je sve u domeni psihoterapije?
Sve! Više nema dokonih bogataša. Barem ne kod nas. Bavimo se ljudima raznih profesija: od radnika do sveučilišnih profesora. Ne bavimo se samo neurozama kojima se Freud bavio. Mi se danas u psihoterapiji bavimo i teškim poremećajima kao što su granične strukture ličnosti, narcistični poremećaj i psihoze kao što je shizofrenija, manično-depresivna i druge psihoze. Naravno da se psihoterapija mora adaptirati pacijentu. To znači, kad radimo sa psihozama, najčešće radimo grupnu psihoterapiju jer je ta njima primjenjivija. Mi se moramo prilagoditi pacijentu, jer se pacijent, i da hoće, ne može prilagoditi nama.

S kojim ste se vi problemima najviše susretali u svojoj psihoterapeutskoj praksi, ali se još uvijek i suočavate?
Tu je problem što velik broj pacijenata želi brzu i jednostavnu pomoć. To je nemoguće. Ozbiljna psihoanalitička terapija traži mnogo vremena. Pacijenti se obično u početku razočaraju. Oni dođu sa svojim problemima i misle da će u par razgovora to riješiti. To je nemoguće. Znači, osnovna teškoća s kojom sam se ja susretao i danas se susrećem je to da moram pacijenta razočarati: reći da je to proces. Na koncu procesa ja ne mogu ništa obećavati. I to je ono što pacijent ne želi. Pacijent želi rješenje, a ne želi analizirati cijeli svoj život. A ja, da bih mogao dati neko rješenje, moram s njim analizirati cijeli njegov život. To traje mjesecima i godinama. To je problem ozbiljne psihoterapije. Psihoanaliza i tehnike koje su iz nje izrasle, vrlo su ozbiljne. I one zahtijevaju i od terapeuta i od pacijenata velik psihički napor - vremenski, a to znači i financijski. I tu je veliki problem, da nema brzih rješenja.

Koriste li psihoterapeuti lijekove da bi riješili neke probleme?
Koriste, ali ne mnogo. Koriste u situaciji kad treba pacijente smiriti da bi se s njima moglo raditi terapijski. Evo, recimo, neki dan mi je došla visokopozicionirana menadžerica koja se silno razočarala u svoju suradnicu koja je pronevjerila veliku svotu novaca. I sad dok se ona malo ne smiri, mi ne možemo ništa raditi. I ja sam preporučio da uzima lijekove. U početku kad je akutna faza. Ali mi ne djelujemo uz pomoć lijekova. Lijekovi su simtpomatska sredstva. Recimo: vas boli zub i ja vam kažem: "Uzmite aspirin". I zub vas na tri sata prestane boljeti. Za tri sata vas opet boli zub. Možete opet uzeti aspirin, ali to nije riješilo problem. Eto to su medikamenti u psihijatriji.

Kako se psihoterapija nosi s problemima čovjeka 21. stoljeća, posebice onih kao što su nesigurnost radnog mjesta, gubitak posla, nagomilani krediti... Kako, znači, pomoći čovjeku suočenom upravo s ovim problemima?
Psihoterapija se s tim ne može baviti. Jer ako vi imate akutne, realne probleme, onda vam treba novac ili posao, a ne psihoterapija. Tako da je po mojem mišljenju vrlo iluzorna i glupa preporuka ići na psihoterapiju, ako nemate od čega živjeti. Ili ako je netko izgubio posao! Kako ću mu ja naći posao? Pacijent mora imati neki svoj život i svoje prihode da se može psihoterapijski liječiti. Ako vi stalno mislite na to hoćete li sutra izgubiti posao, vi se ne možete baviti sobom. Vi se bavite akutnom situacijom: hoće li vam djeca imati što jesti? Neće! E onda se vi ne možete baviti psihoterapijom. Niti vam ozbiljna psihoterapija tu može pomoći.

A što je s problemima u braku? Koliko ljudi traži pomoć zbog bračnih problema?
Bračnih problema ima jako puno. Sve više. Silno puno razloga ima. Ljudi dolaze i s tim problemima. I to se dade rješavati – liječiti. Ja se ne bavim bračnom terapijom niti obiteljskom terapijom. Iz određenih razloga: u to baš puno ne vjerujem. Ali ja mogu liječiti jednog iz bračnog para, a drugog savjetujem da ode drugom psihoterapeutu. Nije lako rješavati bračne probleme, jer ne radi se o sadašnjem problemu. Bračni problem traje 20 - 30 godina, samo što nije bio evidentan. Znači, vi morate čovjeku prikazati njega samoga i što on to sve radi i zbog čega je od njegove strane došlo do problema. To opet dugo traje. Meni je jedan pacijent rekao: "Žena me prevarila i bila je kod četiri psihijatra koji su joj svi od reda rekli da ne prizna!" Psihijatar ne odlučuje za nekog. To nije psihoterapija. Nije važno hoće li ona reći mužu ili ne. Važno je koji su razlozi nagnali nju da prevari muža. To je vrlo eklatantan primjer gluposti psihijatra.

Što je, međutim, sa seksualnim problemima?
Dolaze ljudi sa seksualnim problemima. I tu jako teško shvaćaju da iza seksualnih problema postoje brojni drugi. Seksualni život je dio života. Nije seksualno jedno, a sve ostalo drugo. Dok vi pacijentu objasnite da iza njegovog seksualnog problema stoji cijeli njegov živo, mnogi odustanu. Jer nemate brzih rješenja. Naročito kod seksualnih problema - oni traže brza rješenja, jer ih to muči i smatraju da su nikakvi ako nemaju uredan seksualni život. Ali to je dio problema. To je jedan od simptoma.

Kako pak pomažete osobama koje vam se javljaju zbog homoseksualnih sklonosti?
Ne dolaze. Oni su zadovoljni sa svojom homoseksualnošću. Ja sam imao dosta pacijenata s homoseksualnošću. Muško i žensko. Ali nisu dolazili zbog homoseksualnosti nego zbog psihičkih smetnji. Ja njih tretiram kao heteroseksualce. Oni smatraju da su zadovoljni s tim. Danas se homoseksualnost ne smatra bolešću! Ja se sjećam jednog homoseksualca koji je došao zato što ga je dečko ostavio i imao je zbog toga psihičkih smetnji. Ja sam njega liječio kao da ga je cura ostavila. Na isti način. Njegova ljubomora i povrijeđenost bile su iste kao da je cura posrijedi. Mi u našoj edukaciji primamo ljude homoseksualne orijentacije. Danas se taj pogled na homoseksualnost silno izmjenio!

Što je, međutim, s odnosima unutar obitelji? Posebice odnosi roditelja i djece? Jesu li ti odnosi danas narušeni više nego ranije?

Danas u našem društvu roditelji jako slabo komuniciraju s djecom. Nekad su ih tukli, a danas ih ne tuku nego ih ne vide! Možda je čak bilo bolje dok su ih tukli, jer je bar bila neka komunikacija. A danas nemate nikakvu komunikaciju s djecom, jer roditelji trče za zaradom ili imaju svoja društva, a djeca nemaju nikoga. Jedna pacijentica mi je rekla: "Ja sam jedino imala svojeg psa kojeg sam voljela i koji je mene volio". I onda, naravno, da su ta djeca psihički bolesna. I naravno da će biti psihički bolesna. Pitanje samo kojeg stupnja bolesti? To je veliki problem danas. Ne svih naravno. Ali dobar dio roditelja, pogotovo onih imućnijih, nema vremena za djecu. Odgajaju ih nekakve guvernante. Dobro, tako je bilo prije 100 godina. Otac je radio, majku je boljela glava, a djecu suodgajale guvernante! Loše završe takva djeca. Završe kod psihoterapeuta.

Što je, pak, sa svim ovisnostima: ovisnost o kocki, alkoholu, seksu, opijatima...?
To su sve teški slučajevi. Ja se nikad s time nisam bavio. Prvo je neuroza i zbog neuroze netko počne piti. Drugi se kocka, treći je promiskuitetan... U jezgri je uvijek jedan psihički poremećaj koji se pokušava tako rješavati. Ili, primjerice, jedete pa ste debeo ili ne jedete pa ste anoreksični. I pušite ili uzimate lake ili teške droge. U suštini ovisnosti je primarna psihička smetnja koja se rješava! Pacijent kaže da je bolje popiti konjak nego uzeti apaurin. Ja kažem: "Tako je, jer je konjak ukusniji od apaurina". A onda uzmeš deset konjaka i postaneš ovisan.

Što je, međutim, s braniteljskom populacijom? Dolaze li vam oni zbog svojih problema?
Meni ne više. Ja sam ratovao. Bio sam glavni ratni psihijatar i godinu dana od '91. sam vodio stožer za mentalno zdravlje. Jako sam žalostan. 1991. godine Vladi Republike Hrvatske rekao sam što će se dogoditi? Ne zato što sam ja bio pametan, nego zato što ovo nije bio prvi rat. Postoji iskustvo iz drugih ratova. Ako se odmah ne počne zbrinjavati posttraumatski nervni poremećaj onda imate situaciju koju imate u Hrvatskoj - do 100 tisuća invalida PTSP-a. I to je veliki problem, plus lažni invalidi, ali to je u našem mentalitetu da iskoristimo sve što možemo. Pa pomogli su i psihijatri koji su pisali lažne nalaze. Ja nisam niti jednom u životu za branitelje napisao niti jedan nalaz, ali sam osam godina vodio najtežu grupu PTSP-ovaca.

Koji biste problem kao dominantan istaknuli kao onaj koji posebno tišti današnjeg čovjeka?
Kompeticija! Današnji čovjek vidi oko sebe ljude koji imaju, koji su na položaju i bori se da to isto postigne! U tim borbama nema milosti! Ali mnogi tu propadnu, jer nemaju niti sposobnosti niti kompetencije. I što se događa? Ili krade ili se ulizuje moćnima, bilo što radi samo da bude bolji od susjeda.

No vratimo se ipak na obitelji. Iz kakvih obitelji dolaze ljudi koji traže pomoć kod psihoterapeuta?
Nema pravila. Ne moraju biti disfunkcionalne obitelji. Mogu biti funkcionalne gdje se razvije neuroza. Što je disfunkcionalna obitelj? Gdje se mlate, gdje piju... Vi imate naoko vrlo fine obitelji, ali odnosi unutar su vrlo različiti, koji mogu biti frustrirajući, a nisu to ljudi koji piju, koji se razbijaju, koji se svađaju, koji bude susjede po noći. Ne. To su fine građanske obitelji u kojima postoje razni odnosi. I ti onosi se prenose na djecu i onda djeca imaju razne mentalne smetnje. To nema nikakve veze s tim jesu li oni siromašni, primitivni, mlate li se, je li otac alkoholičar ili majka prostitutka! To su fraze! Naravno da je i toj djeci teško. Znači psihičke smetnje mogu imati u svim obiteljima, jer se uvijek nešto događa!

Hoćemo li u budućnosti ići kod psihoterapeuta kao primjerice u trgovinu? Kao u SAD-u? Na tri stanovnika po jedan psihoterapeut.
Pa idemo prema tome. Samo kod nas je problem što smo mi relativno siromašno društvo, a psihoterapija je skupa! Ali idemo prema tome da sve teže podnosimo psihičke smetnje. To je jedna stvar. Druga stvar je da prije 50 godina niste imali psihoterapeuta, pa niste imali kome ići.

Je li psihoterapeutsko zanimanje unosno u nas? Ali, kako je i u svijetu?
U nas nije baš nešto unosno zanimanje, jer je to dosta težak rad. Prvo: rad je psihički naporan, drugo: ljudi nemaju puno novaca, pa psihoterapeuti ne mogu nabijati cijene, jer im nema tko platiti. Osim toga što je loše za financiranje da psihoterapeutu ideš svaki tjedan, dva puta, četiri puta tjedno onda si možete zamisliti kolika je to cijena. Znači oni moraju snižavati cifru da bi pacijenti mogli platiti uslugu. A oni moraju puno raditi za malo novaca. Tako da kod nas još uvijek nije unosno zvanje. U svijetu jest. No, u svijetu postoji ogroman problem: to je da ima puno pravih, ozbiljnih, educiranih pacijenata, pa je konkurencija velika.

Kakvi pshički problemi obično tište osobe zlatne dobi?
Najveća frustracija osoba starije dobi je odlazak u penziju! Osim onih koji imaju sadržaj kad odu u penziju. Recimo: žene češće imaju unuke, pa se bave unucima i sretne su. Muškarci se slabo bave unucima, ali ako imaju neki hobi, pa ga razvijau u penziji, onda su dobro. Ili ako imaju nešto za pisati poput knjiga. Ali oni koji nemaju nešto čime će se baviti, propadaju, umiru brže. U par godina oni izgledaju kao da imaju 100 godina i umru.

Je li kod nas još uvijek sramota potražiti pomoć kod psihoterapeuta?
Da! Manje nego prije, ali – jest! Još uvijek postoji ta stigmatizacija ljudi sa psihičkim smetnjama. Postoji jedan mali broj ljudi koji se s time hvali. Imam ja takve. Većina krije, jer još uvijek je naše društvo jako primitivno. Smatra da je to sramota, da je to trebao sam riješiti, ili su trebali suprug ili supruga pomoći, ili otac ili majka i sl. Psihoterapija nema tu popularnost i vrijednost kod nas kao što ima u Zapadnoj Europi.

Hoće li psihičke bolesti dominirati u 21. stoljeću?
One su već sad dominantne! Iako se u nikakvoj statistici to ne prikazuje. Zašto? Jer velik broj fizičkih smetnji su zapravo psihičke smetnje. A to ide pod tjelesne smetnje. Zašto netko na nogometnoj utakmici dobije infarkt? Iz psihičkih razloga!

Koje bi psihičke bolesti u budućnosti mogle prevladati, posebice, u našoj sredini?
U svijetu i kod nas: tjeskoba! Anksiozni poremećaj. To bi mogao postati učestali problem. Na žalost tjeskoba se uglavnom liječi lijekovima koji samo liječe simptom, a ne razlog.

Zašto su ljudi sve više i više tjeskobni?Iz vanjskih i unutarnjih razloga. Unutarnjih: zbog strukture ličnosti, životnog toka i zbog nesigurnosti! To vam je kapitalizam donio u Hrvatsku! Kapitalizam stvara nesigurne ljude koji se boje izgubiti posao, boje se razboljeti, boje se da će ih ostaviti žena ili muž, boje se kako će podizati djecu. Socijalizam je davao siromaštvo, ali i sigurnost! Kapitalizam nudi nesigurnost! U Americi se, primjerice, ljudi najviše bolesti i gubitka posla. To će doći kod nas.

Koji su prvi simptomi tjeskobe?
Različiti. Da vas boli glava, da imate proljev, da vam srce lupa, do strahova. Pacijenti kažu: ja imam strah od straha. Razni psihički i tjelesni simptomi.

Ali kako se nama onda kao zajednici može pomoći?
Zajednici se može pomoći jedino ako ta zajednica usvoji neke principe, a to je da se cijene rad, znanje, neke moralne vrijdenosti. To se kod nas ne cijeni.

Gordana Igrec

Foto: Slobodna Dalmacija

Ispiši članak

Komentari

učitavam komentare...
 (prije 21 sata 13 min)

Subota
26.07.2014
12°C   20°C

 (upravo objavljeno)

Nedjelja
27.07.2014
14°C   19°C

 (upravo objavljeno)

Ponedeljak
28.07.2014
17°C   23°C

 (upravo objavljeno)

Utorak
29.07.2014
18°C   26°C

Valuta Kupovni Srednji Prodajni
CHF 6.24899 6.267793 6.286596
EUR 7.594397 7.617249 7.640101
USD 5.646812 5.663803 5.680794
Valuta Kupovni Srednji Prodajni
GBP 9.582836 9.611671 9.640506
JPY 5.541738 5.558413 5.575088
CAD 5.246561 5.262348 5.278135

Prijava