SUDAR ISTOKA I ZAPADA

Sudar Istoka i Zapada najbolje doživljavamo na mjestu susreta njihovih kultura, jezika, religija i trgovine, koje se već tisućama godina nalazi na granici Europe i Azije.

Iako se ta dva kontinenta diraju nerazdvojnim kopnom, njihova je granica i poveznica nekako najizraženija na Bosporu, u Istanbulu, u današnjoj Turskoj.

Prirodni biser

Mramorno more i Grad na obje njegove obale igraju tu veličanstvenu ulogu, a zajedno s još nekoliko posjećenih divnih mjesta čine putovanje bogatim i potpunim.
Putovanje koje sam zamislio i proveo u djelo nije bilo namijenjeno otkrivanju nepoznatog dijela povijesti ili utvrđivanju manje poznatih činjenica, već upoznavanju mjesta i ljudi koji danas tamo egzistiraju.

No, iskra koja je davno iskočila iz knjige Željka Malnara i Borne Bebeka ipak je glavni krivac. Kapadokija, prirodni biser smješten u Maloj Aziji, opisan samo kao  postaja u “potrazi za staklenim gradom”, ostao je mamac koji ni tridesetak godina po čitanju te priče nije gubio sjaj. Trideset godina malo je u odnosu na trideset milijuna godina, koliko kažu da je prošlo od erupcija pepela, pa kasnije i lave iz kapadokijskih vulkana. Priroda je izvukla svoje najbolje karte, pa je kišama i vjetrovima oblikovala ovo čemu se danas čudimo ili divimo – prekrasne valovite stijene od tufa (vulkanskog pepela) i stošce od istog materijala s ostacima lave na njihovim vrhovima.

Čovjek je tu u posljednjih dvije tisuće godina odigrao svoju ulogu dubeći nastambe i skrovišta u tom mekom materijalu, tvoreći tako neobičnu simbiozu prirodnog fenomena i ljudske potrebe. Te bi stijene i bez ljudske intervencije danas bile odredište zanimljivo za istraživanje, no miješanjem ljudskih sudbina i prirodnih sila dobili smo prave gradove uklesane u stijene ili ukopane u njihovom podzemlju.

Izmir i Ankara nisu prvi izbor turista, no njihova središta su košnice u kojima se miješaju tradicionalno i moderno

Prirodnim fenomenima bogata regija lako nas oduševljava u koji se god njezin dio uputili. Pamukkale bismo, bez tamošnjih kalcifikatnih bazena, mogli nazvati rimskim toplicama koje nije teško pronaći u krajevima gdje su se Rimljani zadržali dovoljno dugo da ostave svoj graditeljski trag.

Međutim, ta igra prirode koju su oni znali prepoznati i danas oduševljava svojom pojavom. Bijeli bazeni, nastali od materijala koji izvire zajedno s termalnom vodom i pri dodiru sa zrakom taloži se na tlu, čine nestvarni ugođaj zimske snježne bjeline usred ljeta i zelenilom bogatog okoliša.

Termalna voda privukla je spomenute Rimljane, koji su na vrhu brda izgradili sve što je bilo potrebno za odmor Marku Antoniju i njegovoj Kleopatri, a sad privlači turiste iz cijelog svijeta, koji istovremeno uživaju u prirodnim ljepotama i povijesnim građevinama, nastojeći odvojiti i djelić vremena za prirodni wellness na otvorenom.

Luke i travnjaci

Gradovi poput Izmira i Ankare vjerojatno ne spadaju u prvi izbor turista koji svoje vrijeme odluči pokloniti Turskoj. Oni su lučko te administrativno središte, milijunski gradovi u kojima se ne boravi uživajući u ljepotama egejske luke ili travnjacima u četvrti načičkanoj brojnim veleposlanstvima. Ipak, ti su gradovi i povijesno i zemljopisno važni u suvremenoj turskoj državi, u koju bismo se u mnogim stvarima mogli ugledati. Njihova središta košnice su u kojima se miješaju tradicionalno i moderno u svakom životnom smislu.

Bila bi šteta zaobići ih i ostati prikraćen za dašak njihove bliske prošlosti ili poznanstava i prijateljstava koja svoje trajanje i kvalitetu često zahvaljuju susretima na mjestima daleko od vlastitog doma. Istanbul, grad nastao sudarima kultura i trgovine, gažen i građen od sviju kojima se našao na putu, nemoguće je obuhvatiti pogledom. Jednako ga je tako nemoguće opisati u nekoliko redaka i prikazati njegovu sliku kratkom pričom. Istraživali ga pješice, gradskim prijevozom ili brodom, koji pruža neponovljivu sliku grada s mora, koristili kartu ili ne, ulazili u njegove zgrade ili tek upijali energiju koja izvire iz njihovog povijesnog značaja, ostajemo pod dojmom koji dugo ne blijedi i zove na povratak.

Ljubav s gradom na prvi pogled u Istanbulu je prije pravilo nego iznimka. Njegova Kapali čaršija najveća je svjetska tržnica, velebne zgrade džamija i carskih palača spadaju među najveća ili najvrednija građevinska ostvarenja, no mirisi i okusi ono su po čemu se Istanbul pamti. Ritmovi i zvuci glazbe, riječi od kojih pokoju razumijete, ostaju zapisani negdje pod kožom i svojim vas čarima vuku natrag. Čarolija ovog grada je i u tome što si možemo dozvoliti izgubiti se u njemu. Jednostavno ćemo naći pravi put, a možda ćemo pronaći i nešto vrijedno što uopće nismo ni tražili.

Skopje i Sofija

Na cestovnom putu prema mojim ciljanim destinacijama i povratku od njih nalazili su se i Skopje i Sofija. Savršeno su se uklopili u putovanje, Skopje svojom starom čaršijom, koja putnika lako uvede u orijentalni svijet, a Sofija kao prag Europe na povratku iz tog divnog čudnog sna.

Tih pet tisuća cestovnih kilometara, autobusi, kombiji i ostala prijevozna sredstva, gradovi i rijeke, mora i brodovi, ne bi vrijedili ništa bez ljudi koji su slučajnim susretima obogatili ovo putovanje. Ti su ljudi dio živog sjećanja i nikako ne pripadaju samo fotografijama s puta. No, o njima možda nekom novom zgodom.

Izvor:
Foto: