TRIBINA
Pred čak stotinjak posjetitelja, u organizaciji Inicijative građana, u utorak, 16. kolovoza, u palači Herzer održana je tribina o jugokomunističkom stratištu Huda jama, na kojoj je, uz projekciju, govorio Roman Leljak, vodeći slovenski istraživač UDB-inih arhiva i zločina.
Bila je to i prilika za predstavljanje njegove knjige „Huda jama – strogo čuvana tajna“, koja je lani objavljena i u prijevodu na hrvatski.
Roman Leljak rođen je 1964. u Đurmancu (po majci je Hrvat, potomak plemićke obitelji Belošević), a u Sloveniju seli kao dijete. Završava vojne škole u Sarajevu, Beogradu i Pančevu, specijaliziravši se za šifranta u JNA. S takvim „insajderskim“ iskustvom uviđa karakter sustava, pa već krajem 80-ih istražuje stratišta Križnog puta, razgovara sa svjedocima, pa i s počiniteljima, o čemu zarana piše u slovenskim medijima, stekavši i epitet „Simona Wiesenthala za udbaše“. Prvi je javnosti objelodanio istinu o Hudoj jami, rudniku u Općini Laško, u koji su pobjednici u svibnju i lipnju 1945. doveli, kako se pretpostavlja, oko 3.000 muškaraca, žena i djece (među njima i ranjenike i invalide) te ih žive zakopali i zazidali.
Bacali ih vezane
Kad Tita dočekuju u Celju, za to vrijeme njegovi egzekutori ubijaju oko 17.000 ljudi iz obližnjeg logora Teharje, što je samo mali dio osoba koje su neposredno nakon rata okrutno pogubljene bez ikakvog suđenja. O Hudoj jami Leljak u knjizi piše: „Zatvorenike su svezali u skupine po deset. Vozili su ih tristo metara u rudnik, do jame, koja je imala promjer oko osam a dubinu oko stotinu metara. Ljude su poredali na jamin rub, pucali su u prvoga, u koljeno ili u trbuh, tako da je on padao u dubinu i za sobom vukao sve druge“. Umirali su u mukama od gušenja krvlju i zbog manjka kisika, pa su im tijela ostala djelomično mumificirana. O tome se dugo nije smjelo govoriti, a nitko za to nije odgovarao, iako su neki od egzekutora još živi. Svi ubojice bili su Slovenci, a žrtve većinom Hrvati te Slovenci i Nijemci.
U predgovoru knjige prof. dr. Josip Jurčević je napisao: “Taj je zločin toliko zastrašujući i sramotan ne samo za komunističku vlast nego i za cijeli ljudski rod, da pred njim ostaju posve užasnuti i najiskusniji istraživači”.
Upravo ovih dana, nakon 7 godina, ponovno počinje ekshumacija posmrtnih ostataka (ovaj put svih) te njihova premještanja i pokapanja u Spominskem parku u Mariboru, što će, kako se pretpostavlja, zbog broja žrtava potrajati punih 17 mjeseci. Roman Leljak na tribini je otkrio i imena rezervnih pripadnika UDB-e u Varaždinu. U nakladi Školske knjige uskoro izlazi njegova knjiga s imenima svih pripadnika UDB-e.
Udbaši danas
Poseban gost tribine bio je Franc Breznik, zastupnik u Državnemu zboru RS, koji se osvrnuo na kontinuitet totalitarnog mentaliteta od 1945., preko ubojstva Stjepana Đurekovića, za koje su osuđeni Perković i Mustač, pa sve do sada. Rekao da je „lumpenproletarijat“ došao kao „nitko i ništa“, zatrvši u „klasnom genocidu“ elitu i srednji sloj, obrtnike, tvorničare i intelektualce, kako bi osigurao svevlašće ne samo sebi nego i svojim potomcima. Ustvrdio je da je i danas kapital u njihovim rukama, stoga nam treba „komunistički Nürnberg“. „No kad to kažemo, proglašavaju nas fašistima, ali mi smo antifašisti poput Adenauera ili de Gaullea, a ne poput ubojica kakvi su bili Staljin i Tito“, rekao je uz ovacije posjetitelja. U razgovoru s novinarima iznio je i podatak da je Tito 1946. odbio savezničku ponudu za preseljenje cijelog pogona Mercedesa u Varaždin ako zaposli njemačke stručnjake. Tito je to odbio riječima da ne želi imati posla s fašistima. U raspravi je sudjelovao i general Zdravko Jakop, pomoćnik ministra obrane, koji je pozvao na svetu misu za žrtve kod Višnjice.
Izvor:
Foto: