Spomenete li varaždinskim 70 ili 80-godišnjacima pokojnog fotografa Artura Kulčara, uglavnom se odmah zajapure. To ne čudi jer su njegove brojne nepodopštine odavno ušle u urbanu legendu, a njegovog ljubimca – njemačkog boksera Boya još dobro pamti doajen varaždinskog novinarstva Ivica Dolenec.

Veseljak

– Moj pokojni otac bio je česta mušterija fotoateljea Kulčar u Koklodvorskoj ulici, te je dobro poznavao Artura i njegovu suprugu Elizabetu (Bežiku). U atelje se nije moglo ući kako se kome prohtije jer već na dvorišnim vratima namjernike je dočekivao Boy. Bio je odlično dresiran i kada je Artur u tamnoj komori razvijao negative i fotografije, njegov miljenik nikoga nije puštao u atelje. U takvim situacijama iskesio bi zube i lagano zarežao bez milosti. Nije bilo druge nego čekati gazdu da se pojavi na vratima – prisjeća se Dolenec od kojeg doznajemo da je Kulčar bio iznimna osobnost.

Primjerice, nakon što je preminuo 1967., njegove zgode, nezgode i vicevi prepričavani su desetljećima.

– Kulčar je često bio jako nezgodan u društvu, pa i krajnje bezobrazan prema ženama. Pogotovo kada je dublje zavirio u čašicu i u takvim opuštenim trenucima objašnjavao je između ostalog zašto je jako važno brinuti o šapicama njegovog ljubimca. Tako je cijeli Varaždin znao da on svom psu redovito reže nokte, jer kad Boy je.e, kujicu ne grebe! – rekao je kroz smijeh Dolenec.
Na njega se nadovezao Marijan Ljubek, koji pamti Kulčarovu (ne)zgodu nakon pijanke u restoranu Istra.

– Nakon što je Artur po običaju “zaružio”, jako ga je “stisnulo” te se pomokrio po zidu odmah kod ulaznih vrata u bivši Hotel Novak u Ulici Ivana Kukuljevića. Međutim, naišao je milicajac koji ga prvo hvata za rame, a evo i kako je tekao taj urnebesni razgovor: “Druže, tu ne smiješ pišati! Je, a kaj morem kad mi je baš sila. Dobro, onda ćeš odmah platiti kaznu od 50 dinara. Može, evo ti 100 dinara. Je, nemam ti ja sitnije novce za to razmijeniti, idemo mi skupa do stanice. Ma nejdemo nikam, daj se i ti tu lepo kraj mene popišaj, ja te častim!” Takvih njegovih cirkusijada bilo je na pretek – veli Ljubek.

Artur je u Istru uvečer odlazio i kada bi u hotelu odsjedali talijanski lovci.

– Jedne večeri u taj hotel u kojem je obavezno svirala glazba, Artur dođe s psom. Međutim, šef sale Matačić zabranio mu je ulaz. Artur je potom zatražio da mu se objasni zašto psi talijanskih lovaca mogu čak u hotelsku kuhinju, a on sa svojim Boyom ne smije za šank kod pipničarke Marice. Odgovor nije dobio, ali je dobio slobodan ulaz – prisjeća se Miroslav Hreljac.

Iz svih dosad publiciranih kratkih biografskih podataka nemoguće je doznati nepoznate detalje o životu ovog vrhunskog varaždinskog fotografa kod kojeg je zanat između ostalih izučio i Ljubo Opačić, otac akademskog slikara Nenada Opačića. Međutim, s obzirom na to da je Artur bio stalna “mušterija” žandarima propale Kraljevine Jugoslavije, redarstvenicima Pavelićeve NDH te Titinim milicajcima i udbašima, potražili smo u Hrvatskom državnom arhivu spise koji, pokazalo se, do detalja razotkrivaju sve značajnije događaje iz njegovog fascinantnog života.

Umoran Tito i “gole žene”

Tako iz jednog dokumenta doznajemo da je 5. prosinca 1963. godine milicionar Mile Resanović službeno prijavio Artura zbog “povreda ugleda maršala Tita”.

– Prijavljujem vam Kulčar Artura (Herman), sina Artura i majke Justine, rođenog 13. kolovoza 1904. godine u Varaždinu, gdje i sada stalno prebiva na adresi Trg Narodnih heroja 2 (Korzo, tada je stanovao iznad kavane u susjedstvu obitelji Leljak, op.a.). Dana 15. listopada oko 10 sati imenovani se nalazio u hotelu “Janje” u Varaždinu. Tom prilikom stajale su na jednom stolu novine Vjesnik gdje je na prvoj strani velikim slovima pisalo: “Drug Tito je jučerašnji dan proveo u odmoru” – piše uvodno u prijavi naslovljenoj Stanici narodne milicije u Varaždinu.
Potom spomenuti milicionar prelazi na corpus delicti.

– Pročitavši to, Artur Kulčar je rekao: “Jeb.o mu ja majku, sigurno se umorio hodajući po Americi, sigurno mu nešto fali i valjda mu je loše u Americi!” (…) – piše između ostalog u obrazloženju Arturovog prekršaja protiv javnog reda i mira bivše države.

Artur Kulčar je te, 1963. godine, još uvijek bio aktivan fotograf. Slikao je u svom studiju maturantice i prelijepe varaždinske dame čije je portrete izlagao na panou postavljenom na istočnom zidu Gradske vijećnice. No, fotografirao je on i razgolićene malodobne djevojčice, što mu je zbog počinjenih krivičnih djela protiv javnog morala 1949. godine priskrbilo presudu Kotarskog suda. I to – “U Ime Naroda!”.

– (…) Optuženi Kulčar Artur kriv je što je tjerajući svoj fotografski obrt u Varaždinu, a bavio se snimanjem i izrađivanjem snimaka golih žena, fotografirajući iste u posve nenaravnim pozama. Tako je polovicom mjeseca kolovoza 1949. godine domamio u svoj atelje 13-godišnje djevojčice, koje je prethodno opio rakijom, a nakon toga gole fotografirao. Prije ovoga čina, doveo je u svoj atelje (precrtano, vjerojatno djevojku ili ženu, op.a.) koju je u pijanom stanju fotografirao i to donje dijelove tijela. Pa je takove slike nemoralnog karaktera u više primjeraka izradio, te prikazivao u pripitom stanju gostima (…) – piše između ostalog u presudi koja je izrečena dok je Kulčar još bio u pritvoru.

Na meti SDB-a

Štoviše, junaku naše priče osim milicije i pravosuđa, bavili su se intenzivno i varaždinski udbaši. Naime, služba Državne bezbjednosti (SDB) je 60-setih godina prošlog stoljeća svoje špije angažirala za uhođenje zaposlenika izvozno-uvoznog odjela Varteksa. Njihovi strani poslovni partneri odsjedali bi u Istri, a baš tu je Artur bio kao kod kuće. Njemački jezik govorio je perfektno te su udbaši s velikim zanimanjem pokušali doznati što je jednom prilikom u restoranu šaputao s poslovnjakom Joachimom Kobom. Udbaši su od ovog susreta napravili pravu dramu i u svojoj varaždinskoj jazbini zaključili da je Kulčar tijekom Drugog svjetskog rata sigurno morao biti agent Hitlerove tajne službe (Sicherheitsdiensta).

– (…) Pošto nismo uspjeli utvrditi kako je došlo do susreta između kulčara i Koba, ova stvar predstavlja izvjestan interes, to tim prije, jer je poznato da je njemačka obavještajna služba nakon oslobođenja radila na aktiviranju niz svojih agenata iz perioda rata u našoj zemlji. U vezi sa svim bit će nužno zavesti kontrolu pošte Kulčar Artura (…) – naglašava u službenoj zabilješki operativac SDB-a Pavle Momić.

Njegov pak kolega, Marinko Arsenić, u “uredovnoj zabilješki” sastavljenoj 14. studenog 1958. godine navodi da je Artur bio pozvan na obavijesni razgovor, radi upozorenja na posljedice jer je sklon u društvu prepričavati i davati neumjesne, neprijateljske izjave u odnosu na razne privredne mjere i na razvitak socijalizma u zemlji.

– (…) Kulčar uporno tvrdi da on protiv današnjice nema ništa, jer da mu nikada nije bilo dobro kao danas, pa tim više da ga ne bi ništa ponukalo na to, da bi njegove izjave bile neprijateljskog karaktera, nego želi da se one shvate kao šale, koje su kako on kaže i sam vidi nisu u mjestu niti su umjesne za prepričavanje u društvu (…) – piše Arsenić koji na kraju dokumenta zaključuje da je Artur rastrojen čovjek.

Uostalom, SDB je još 1953. godine iz prijave automehaničara Andrije Kašikovića, bivšeg stanara lepoglavske kaznionice, doznao da Artur ne podnosi ni novu – narodnu Armiju.

Mrzio vojsku

– (…) U prodavaonici (kod kolodvora, op.a.) pred mojom ženom je govorio kako je dobio poziv za rezervu i da mora ići u vojsku. Dalje je govorio da je do sada služio više vojski i da su sve propale. Pa će tako propasti i ova, jer da ga država i vojska misle upropastiti dok bude u vojsci. Ali on se ne boji da će ga upropastiti, već će on prije upropastiti vojsku, jer ona neće od njega imati nikakve koristi (…). Potom se obratio mojoj budućoj ženi koja se nalazila iza prodajnog pulta riječima: “O Tereza, je..m ti Boga šta si uzela za muža tog majmuna”(…) – izjavio je Kašiković u zapisnik službenicima bivšeg Sekretarijata za unutrašnje poslove NRH.
U idućem nastavku između ostalog donosimo detalje o Arturovoj obitelji, njegovom školovanju, suprugama i ljubavnicama, fotografkinji Tonki (Vajda) Kulčar, obrtništvu i razlozima koji su doveli do toga da 1942. godine postaje glavnim fotografom varaždinskog ustaškog redarstva.