INTERVJU: Prof. dr. sc. Tihomir Hunjak

Što se u Europi i svijetu gradi po modelu javno-privatnog partnerstva i koje su razlike u odnosu na JPP projekte pokrenute u Varaždinskoj županiji? To je samo jedno od pitanja koje smo postavili prof. dr. sc. Tihomiru Hunjaku, pročelniku Katedre za kvantitativne metode Fakulteta organizacije i informatike u Varaždinu.

Početkom ovog mjeseca sudjelovao je na velikoj konferenciji o javno-privatnom partnerstvu na Sveučilištu u Antwerpenu. I dok su u Belgiju stigli sudionici sa svih strana svijeta, od Kine do Amerike, prof. Hunjak tamo je bio jedini Hrvat.

Znaju za autoceste!

Tko su bili sudionici konferencije?
Osim osoba iz akademske zajednice, bilo je i dosta privatnih konzultanata, posebno za područje transporta. Mislim da je Hrvatska jedina zemlja iz EU iz koje je bio samo jedan sudionik. Zanimljivo je da su gotovo svi konzultanti s kojima sam razgovarao čuli za inicijativu naše Vlade da proda koncesiju na autoceste. Također je zanimljivo i to da niti jednom od njih nije bilo jasno kakvog ima smisla da se kupcu garantira razina prihoda koja mu osigurava isplativost te investicije. Saznao sam i vrlo zanimljiv podatak da su Mađari 1999. nacionalizirali autocestu! Iznenadio sam se kad sam vidio na koliko sveučilišta se obrađuju teme iz područja javne nabave i JPP-a. Na jednom od njih postoji čak i katedra za JPP. To pokazuje da smo mi na FOI-ju u trendu, jer smo ove godine predložili uključivanje predmeta o javnoj nabavi u naš studij poslovne ekonomije. Na konferenciji je bilo prezentirano i više doktorskih teza mlađih istraživača. Među predavačima su bili i generalni sekretar Međunarodnog transportnog foruma OECD-a, te voditelj JPP programa UN-ove Ekonomske komisije za Europu.
 

Koje su bile glavne teme?
Glavne teme su bile financiranje, ekonomija i upravljanje rizicima, pomorstvo i transport, vrednovanje i vrijednost za novac, nova područja za JPP… Održano je pet odličnih plenarnih predavanja, a mene su osim tih predavanja zanimale teme povezane s vrednovanjem projekata JPP-a i mjerenjem tzv. „vrijednosti za novac“, što bi trebao biti osnovni kriterij za vrednovanje projekata u javnom sektoru. Nisu bili prezentirani pregledni podaci o JPP projektima koji bi omogućili usporedbe i donošenje zaključaka općeg značenja. Sudionici su bili više orijentirani na prepoznavanje rizika u projektima JPP-a i dobre prakse.

Nevjerojatni propusti

Što se u zemljama EU gradi(lo) po JPP modelu?
Gotovo da nema javne usluge koja se ne pruža kroz neki od JPP projekata. Postojeći projekti u EU odnose se na zdravstvene usluge, škole, promet, obranu, gospodarenje otpadom, poboljšanje uvjeta stanovanja za određene skupine, poslovne prostore, čak i povećanje zatvorskih kapaciteta. Prema podacima koji su mi dostupni, najviše se ulaže u projekte koji spadaju u razvijanje prometne infrastrukture, a i tijekom konferencije se najviše govorilo o takvim projektima. U JPP aranžmanima rješavaju se uska prometna grla, povezuju se postojeće autoceste, grade se mostovi, vijadukti i prstenovi oko velikih gradova. Javni partneri su od razine lokalnih vlasti do vlade. Privatni partneri su, primjerice, velika građevinska poduzeća, pojedinačne tvrtke i više povezanih tvrtki, a zbog sve složenijih, vrlo skupih projekata, traže se i novi oblici udruživanja privatnih partnera koji mogu izvesti takve projekte i osigurati njihovu održivost uz istovremeno snižavanje troškova. To je velik izazov i za one koji razvijaju zakonsku regulativu u području JPP-a.

I oni imaju problema.
Čak i u velikim i značajnim projektima događaju se nevjerojatni propusti. Primjerice, dogradonačelnik Antwerpena nas je prilikom svečanog prijema zabavljao pričom kako je njihov privatni partner u JPP projektu sagradio tunel ispod rijeke, a grad nije dovršio prilaznu cestu i sad plaća naknadu za izgubljenu zaradu privatnom partneru. To me podsjetilo na naš Biotehnološki park Varaždin. Francuski konzorcij je ugovorio izgradnju autoceste Moskva – Petrograd. Rusi nisu obavili svoju zadaću i sad su pod rizikom plaćanja odštete u visini od 3,5 milijardi eura. Vrag mi ne da mira i zamišljam da je vrlo vjerojatno da postoji i poslovni model ugovaranja JPP projekata s idejom dogovorene sabotaže od strane javnog partnera i naplate odštete.

“Ako je JPP jeftiniji, zašto nitko od onih koji to tvrde nije svoju kuću ili bar vikendicu sagradio u tom modelu – da privatni partner uzme kredit, sagradi kuću, održavaju je, a on otplaćuje kredit i nakon 25 godina preuzme kuću?”

Kako ocijeniti uspješnost JPP projekata?
To nije tako komplicirano. Od strane javnog partnera ocjena uspješnosti se temelji na tome u kojoj mjeri su postignuti očekivani ciljevi. Također, građani koji sve to plaćaju moraju biti sigurni da tim projektom dobivaju „najveću vrijednost za novac“, odnosno da se za te novce nije moglo napraviti nešto pametnije. Privatni partner nema takvih problema, ocjena uspješnosti za njega se temelji na profitu koji izvlači iz takvog projekta. Zato on u sportsku dvoranu koju izgradi postavi tablu od lesonita i na nju prišarafi koš navaren na komad željeza, a ne koš sa zglobom koji je skuplji.

U Varaždinu je po modelu JPP-a izgrađena nova sportska dvorana…
Ne mogu zamisliti da postoji netko tko misli da se to isplatilo. Imamo sportsku dvoranu za koju treba mjesečno izdvajati 1,5 milijuna kuna beskonačno dugo, a gotovo nemamo sport iznad regionalne razine konkurencije (ispričavam se hrvačima, a znam da ima i drugih časnih izuzetaka). Nema novaca za kvalitetne trenere, uvjeti za sportaše su katastrofalni. Zamislite da se dio tih sredstava izdvaja za varaždinski sport! U kojoj nas EU ligi ne bi bilo? Mi smo imali zadovoljstvo da su se dva dana po Varaždinu šetali rukometni reprezentativci egzotičnih zemalja, čak niti catering nije dobio lokalni dobavljač. Gradonačelnik je rekao da se to isplati i Varaždinci su rekli „bravo!“. Može Severina doći svaki mjesec jedanput u Varaždin, ja ću i dalje misliti da se to ne isplati.

Bahaćenje u krčmi

Iz Varaždinske županije, a i Grada Varaždina stižu najave da će krenuti u nove JPP projekte za izgradnju i dogradnju školskih objekata. Je li to financijski opravdano?
Teško je bez uvida u stvarne potrebe govoriti o opravdanosti s obzirom na demografska kretanja i argumente na kojima je zamišljen koncept široke mreže škola, davati čvrste ocjene ideji da se ide u novi program izgradnje škola putem JPP projekata. Ideju mogu kritizirati s drugog stajališta, naime, pokazalo se da je program JPP-a koji smo imali na razini naše županije bio preambiciozno zamišljen, nije bio održiv s više aspekata, proračun je bio preopterećen, a niti privatni partner nije bio sposoban izvršavati svoje obaveze. Unatoč tome, političari su proglašavali taj projekt uspješnim, a definitivan dokaz njegove „uspješnosti“ je činjenica da je država trebala preuzeti pola obaveza kako bi se spasio županijski proračun.

“Dokaz “uspjeha” naših JPP projekata je činjenica da je država trebala preuzeti pola obaveza kako bi se spasio županijski proračun.”

Treba li onda pokretati nove JPP projekte?
U takvoj situaciji, kad se pokazalo da nemamo kapaciteta, ni ljudskih ni materijalnih, da se zamisli i realizira održiv JPP projekt, zaista nema smisla pokretati novi bez dokaza da je netko naučio lekciju na starom. Mene činjenica da je slijedom političkog utjecaja trenutna vlast uspjela uvaliti naše dugove državi ne može impresionirati toliko da ne bih bio svjestan toga da će druge sredine uraditi isto i da ću u konačnici ipak platiti nečije račune za JPP. Ne vidim veliku razliku između takvog ponašanja i situacije kad se netko razbahati u krčmi, ustanovi da nema dovoljno za platiti račun, nađe sponzora i potom naruči novu rundu. Ipak, moram priznati, s pragmatične strane gledajući, naši lokalni političari su obavili dobar posao uvaljujući troškove našeg JPP programa državnom proračunu, dobro je da smo konačno nešto ipak konzumirali na tuđi račun.

Pa zašto ih se onda toliko forsira?
Političari trebaju projekte, lijepo je rezati vrpcu kad se nešto otvara, konzultanti trebaju sretne i zadovoljne političare, a banke nekome moraju plasirati novce. Tunelske vizije političara koje su ograničene na razdoblje trajanja mandata, u kombinaciji s jasnim interesom banaka da prodaju skuplji kredit za projekte JPP-a nego bi to bio izravan kredit javnom partneru, dovode do situacije da razvojnu politiku počnu voditi konzultanti i banke. Političari će preferirati projekte u kojima se čim prije vidi nekakav rezultat, a plaćanje se po mogućnosti prevaljuje na buduće generacije ili barem na one koji će preuzeti vlast nakon tekućeg mandata. Te situacije mogu se spriječiti jedino vrlo strogom regulativom, jasnim ograničavanjem dijela proračuna koji se može namijeniti za projekte JPP-a, kraćim rokovima na koje se sklapaju koncesijski ugovori i ugradnjom kontrolnih točaka u procesu realizacije tih projekata kako bi se vidjelo ide li sve u skladu s očekivanjima.

Mitovi

Smatrate li da je bolje krenuti odmah s projektima po JPP-u ili čekati na financiranje projekata iz fondova EU?
Ovo zvuči kao ili-ili. JPP nije jedini način da se izvedu razvojni projekti. Postoji mit da javni sektor nije sposoban osmisliti i realizirati složene projekte. To jednostavno nije točno. Imam osobno iskustvo sa zaista velikim programom. Kada sam bio prorektor Sveučilišta u Zagrebu, uz pomoć prof. Rudolfa Lončarića, također Varaždinca, koji mi je bio pomoćnik za investicije, proveli smo u tri godine program obnove postojećih i izgradnje novih kapaciteta sveučilišnih sastavnica težak gotovo 400 milijuna kuna (usput, dio kolača za Varaždin je bio težak oko 35 milijuna kuna). Od početka do kraja osobno sam bio odgovoran za definiranje kreditnog aranžmana s više banaka, potpisali smo i supotpisali više od pet stotina ugovora, proveli odgovarajuće postupke javne nabave i na kraju sve to tiskali u knjizi. Sve je to bilo moguće zahvaljujući brojnim zaposlenicima fakulteta koji su bili uključeni u projekte.

“Vrag mi ne da mira i zamišljam da vrlo vjerojatno da postoji i poslovni model ugovaranja JPP projekata s idejom dogovorene sabotaže od strane javnog partnera i naplate odštete.”

Nažalost, ako se pogleda po kojim se kriterijima već duže vrijeme selekcioniraju javni službenici, možda su ipak u pravu oni koji smatraju da u ovom trenutku javni sektor nema kapacitete za realizaciju projekata u svojoj režiji. Što se EU fondova tiče, ti novci ne padaju s neba. Konkurencija za te novce je velika, obaveze u fazi prijave su također zahtjevne. Rizici povezani s eventualnim propustima u realizaciji projekta koji se financira iz sredstava EU su veliki, svaki propust se teško plaća. Ako nema znanja za napisati kvalitetan prijedlog za projekt i snage da se on realizira, i to se koristi kao argument za prepuštanje na milost i nemilost privatnom partneru u programu JPP-a, onda nema znanja niti za napisati kvalitetnu prijavu za EU fondove.

Što bismo mi morali znati o JPP projektima?
Za nas koji smo tek počeli koristiti modele JPP-a kao načina da se zadovolje javne potrebe bez prethodnog osiguravanja cjelovitih sredstava u proračunu, bitno je da se riješimo iluzije da je to jeftinije nego kad se ti projekti izvedu u režiji javnog sektora kroz sustav javne nabave. Činjenica je da projekti JPP-a nisu jeftiniji, ne postoje dokazi da su rizici u tim projektima manji niti je privatni sektor efikasniji ukoliko je javni sektor dobro organiziran i ima kvalitetne javne službenike. Kao što kaže moj prijatelj, ako je JPP jeftiniji, zašto nitko od onih koji to tvrde nije svoju kuću ili bar vikendicu sagradio u tom modelu – da privatni partner uzme kredit, sagradi kuću i održava je, on živi u toj kući i otplaćuje kredit tom partneru, i nakon 25 godina preuzme kuću?

Ni građani ne mogu pobjeći od odgovornosti

Građani ne mogu pobjeći od svog dijela odgovornosti, oni koje biramo rade onako kako im dozvolimo. Moramo biti bolje obrazovani i zainteresiraniji za ono što se događa oko nas, jer su uzroci problema koji nam zagorčavaju svakidašnji život, poput npr. rješavanja komunalnog otpada, toliko isprepleteni da nismo u stanju prepoznati dobra rješenja ukoliko ne posjedujemo odgovarajuća znanja. Činjenica je da smo sve zahtjevniji, tražimo kvalitetnije i sve složenije javne usluge. Ne želimo čekati da se uštedi novac, jer to nitko više ne radi. Bez JPP projekata jednostavno se više ne može, jer se gubi stroga granica između javnog i privatnog interesa. Pokazuje se također da se suvremeni problemi ne mogu ili ih je preskupo rješavati izolirano. Primjerice, luksuz je rješavati problem otpada, a da se u tome ne vidi mogućnost proizvodnje bioplina i ako se pritom ignorira nužnost sagledavanja cjelovitog rješenja u kojem je posljednja karika lanca spalionica. U eventualnom JPP projektu koji bi predstavljao takvo kompletno rješenje teško  bi mogao postojati samo jedan privatni partner.

Izvor:
Foto: