“Statistika prikriva pravu sliku, stanje je izrazito loše i daleko smo od toga da živimo bolje!”

Posljednja objava Državnog zavoda za statistiku o visinama prosječnih plaća u prvom tromjesečju 2022. godine u velikoj je mjeri uzburkala strasti javnosti. Iako brojke sugeriraju da prosjek za Međimursku županiju iznosi čak 6890 kuna, mnogo je onih koji se u tom prosjeku nisu pronašli. Doduše, iz Državnog zavoda za statistiku dodaju da u izračun prosjeka nisu uzete plaće iz obrta, poljoprivrede i slobodnih zanimanja, a upravo je takvih radnika najviše u Međimurju.

Unatoč tomu što u izračun prosjeka nisu uključene sve zaposlene osobe, iznos od 6890 kuna golica maštu. Ako se tom podatku pridodaju i oni prema kojima pada stopa nezaposlenosti te se smanjuje broj primatelja socijalnih naknada, logični zaključak koji se može izvući je da se u najsjevernijoj hrvatskoj županiji sve bolje živi. No, živi li se u Međimurju uistinu osjetno bolje nego prije samo nekoliko godina?

– Odgovor na pitanje ni u kojem slučaju nije lako dati. Iako nam statistika sugerira da “živimo bolje”, odnosno da prema financijskim pokazateljima živimo na višoj razini, upitno je koliko to odgovara istini. Naime, prije šest godina prosječna plaća u Međimurju iznosila je 4650 kuna. Čak i da uzmemo sadašnji podatak od 6890 kuna kao realan, ispada da su plaće u Međimurju porasle za 2200 kuna, odnosno za gotovo 50 %! Ali, je li nam standard porastao za 50 %? Živimo li stvarno toliko bolje? – pita se Davor Vikert iz Samostalnog sindikata radnika u komunalnim i srodnim djelatnostima Hrvatske.

Kvaliteta života u padu

Kako bi se dobila realnija slika o kvaliteti života, tvrdi Vikert, visina prosječne plaće nikako ne može biti jedini kriterij.

– To vrijedi iz jednostavnog razloga što cijene i troškovi života rastu podjednakom brzinom, pa čak i brže i više nego statistički prosjeci plaća. Rast plaća kaska za rastom troškova života, odnosno rast cijena je uvijek nekoliko mjeseci ispred i povećanjem plaća tek se pokušavaju sustići nova poskupljenja, tako da zapravo “povećanje plaća” ne služi ničemu drugom nego održavanju statusa quo, odnosno socijalnog mira, a kvaliteta života je nepromjenjiva ili je čak u padu. Poskupljenja i inflacija proždiru primanja. Ispada da je rast kvalitete života uz statističke podatke samo stvar prezentacije i nametanja uvjerenja da se “živi bolje” – dodaje Vikert i to potkrepljuje vrlo jasnom računicom.

– Ako smo lani imali plaću od 5000 kuna, recimo da je narasla za 5 %, te ako u istom razdoblju imamo inflaciju od oko 10 %, jasno je da plaća nije porasla. Iako ona na papiru realno iznosi 5250 kuna, njezina je vrijednost na razini od 4750 kuna. Plaća ne samo da nije veća nego je i njezina vrijednost realno manja od onoga što smo imali do tog trenutka.

Iako kod izračuna prosjeka plaća u prvom tromjesečju 2022. godine nisu uzeti podaci svih zaposlenih u Međimurju, kako bi se dobila točnija slika stanja na terenu, dovoljno je usporediti podatke iz prosinca 2021. godine. Tada je prosjek iznosio 6758 kuna, što je za 7,2 % manje od nacionalnog prosjeka. No, i ova brojka od očiju skriva važan podatak.

– Čak 60 % radnika u Međimurju prima plaću manju od županijskog prosjeka, a još je više poražavajuća činjenica da od ukupno oko 43.000 zaposlenih u Međimurskoj županiji čak 2000 ljudi radi za primanja manja od 4000 kuna, a njih oko 7500 za plaću manju od 5000 kuna. Ovi statistički podaci nam jasno pokazuju da je stanje izrazito loše i da smo daleko od toga da živimo bolje. Negativni učinak niskih plaća je dalekosežan za svakog pojedinca. Naime, kada ti ljudi odu u mirovinu, imat ćemo više od 17.000 osoba čija će mirovina biti ispod granice siromaštva, koja danas iznosi 3200 kuna. Ispada da su nam “kvaliteta života i dostojanstvo” danas zalog za nekvalitetnu starost i ovisnost o jednokratnim pomoćima Centra za socijalnu skrb – kritičan je sindikalist Vikert.

Kakvi su danas razina radničkih prava i njihovo poštovanje na području Međimurske županije?

– Ponovno se moram vratiti na kvalitetu života, za koju nam statistika sugerira da nam raste…

Radnička prava su temeljena na Zakonu o radu, a koliko je on dobar ili manje dobar, stvar je osobne percepcije. Istaknut ću Zakon o minimalnoj plaći, na koji je vezana odluka prema kojoj je iznos minimalca trenutačno 3750 kuna. Po meni se taj iznos kosi s Ustavom RH, odnosno njegovim 56. člankom, u kojem jasno piše: “Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život.” Ako netko smatra da je 3750 kuna dovoljno za slobodan i dostojanstven život, onda stvarno imamo problem. Na podizanju razine radničkih prava potrebno je konstantno raditi. Jako je važno da sve uključene strane shvate kako su sindikati i poslodavci partneri čije težnje moraju biti usmjerene prema istom cilju – zaključuje Davor Vikert.

Dobar poslodavac želi imati dobar sindikat

S obzirom na to da se velik broj državnih tvrtki i nekadašnjih kombinata pretočio u privatni sektor, kolika je danas prisutnost sindikata u privatnim poduzećima?

– Prisutnost sindikata je općenito na vrlo niskoj razini, posebno u privatnom sektoru. Jako je teško organizirati sindikalne podružnice. Teško je odgovoriti vrijedi li to zbog nezainteresiranosti radnika ili zbog mogućeg otežavanja organiziranja od poslodavaca. No, bitno je shvatiti da je sindikalno organiziranje potrebno i dobro. Radnicima je potrebno zato što im omogućuje da putem sindikalnih organizacija dođe do kolektivnog pregovaranja te da se u razgovoru s poslodavcem poboljšaju postojeće odredbe iz Zakona o radu, da im se omogući postavljanje predstavnika sindikata zaštite na radu i razni drugi oblici zaštite i sigurnosti radnika. Naravno, izrazito je važno da poslodavac shvati kako sindikalno organiziranje nije organiziranje protiv njega! To je organiziranje za radnika. I opet ću ponoviti: bitno je shvatiti da smo mi partneri, a ne neprijatelji! Dobar poslodavac želi imati dobar sindikat jer će tako dobiti kvalitetnog partnera koji će poslodavcu pomoći da radnika u prvom redu percipira kao čovjeka, a ne samo kao sekundarnu sirovinu – objašnjava sindikalist Davor Vikert.

Međimurje vodeće po rastu bruto-plaće

Međimursko gospodarstvo temelji se pretežno na prerađivačkoj industriji, koja ostvaruje najveće prihode i zapošljava najviše ljudi. Izvozno je orijentirano i uz sve veći razvitak djelatnosti s visokom tehnologijom. Upravo stoga i ne čudi nagli skok iznosa prosječne plaće, kao i podatak da Međimurska županija bilježi najveći rast bruto-plaće u Hrvatskoj, od čak 8,8 %.

– Prerađivačka industrija kao okosnica gospodarstva zapošljava gotovo 54 % od ukupno zaposlenih u Međimurskoj županiji, ostvaruje 52 % ukupnih prihoda te je ujedno djelatnost koja je bilježila učestali porast plaća zaposlenih. Preduvjeti za nastavak gospodarskog rasta su osiguranje adekvatnih ljudskih resursa, odnosno zadržavanje najvitalnijeg dijela stanovništva u Međimurju, zaustavljanje odljeva radne snage, daljnje povećanje plaća u regionalnom gospodarstvu te povećanje udjela proizvodnih programa koje karakteriziraju visoka razina tehnologije, dodana vrijednost proizvoda i intenzivno korištenje znanja – poručuju iz Međimurske županije.