Povežite se s nama

Raport kod Mirne

Antonio Tkalec: Volim nogomet i da sve ide „po špagi“, a za goste spremam masteršefovske delicije

Objavljeno:

- dana

Antonio Tkalec je pjevač, kantautor i producent moderne duhovne glazbe iz Varaždina čije pjesme postižu nevjerojatan uspjeh na svjetskoj glazbenoj sceni.

Samo za Raport Regionalnog tjednika odgovorio je što smatra svojim životnim pozivom, što ga može izbaciti iz takta te gdje se vidi za deset godina.

Za što ste u životu najviše zahvalni?

U životu sam najviše zahvalan Dragom Bogu na daru života, na mojoj obitelji, mojim bližnjima, mojim prijateljima i predivnim suradnicima. Beskrajno sam Mu zahvalan na zdravlju, talentima i što svojim životnim zvanjem (glazbom) mogu Njega slaviti, pomagati potrebnima, te razveseljavati i ohrabrivati ljude diljem svijeta.

Koji je najveći uspjeh u vašem životu?

Otkad znam za sebe, u mojoj je obitelji bila prisutna obavezna svakodnevna zajednička molitva krunice. Po toj molitvi primali smo milosti i snage za svaki novi dan i tako smo svi zajedno stjecali najvažnije životne vrijednosti: poniznost, skromnost, predanost, vjernost i zahvalnost Bogu za svaki dar koji smo od Njega primili, te pomaganje svakome kome je naša pomoć potrebna. Svojim najvećim uspjehom smatram to što sam unatoč svim profesionalnim dostignućima i dalje ostao vjeran Bogu i Isusu Kristu te životnim vrijednostima koje sam stekao sa svojim bližnjima.

Što smatrate svojim primarnim životnim pozivom?

Svoj životni poziv je sebedarje i pomaganje. Kao dijete, koje je odraslo u skromnoj obitelji, maštao sam o tome da ću jednog dana biti poznati glazbenik koji će svojim radom pomagati potrebnima. Danas to i radim! Moja glazba nije komercijalna i nećete ju čuti u kafićima i na svadbama (iako se u zadnje vrijeme čak i to počelo događati, Bogu hvala). A tko su ti “potrebi ljudi”? To smo svi mi, ne samo oni koji su potrebni financijske i humanitarne pomoći! Kad je netko bolestan, ili se našao u teškoj ili bezizlaznoj materijalnoj situaciji, za te ljude napravimo humanitarni koncert kako bi im se pomoglo. No, i svi mi ostali potrebni smo iskrenih poruka i riječi ohrabrenja, nade, radosti, ljubavi i spoznaje da smo ljubljena djeca Božja, o čemu zapravo i govore moje pjesme. Tako ja, darujući sebe, svoje vrijeme i služeći se svojim talentima pomažem sestrama i braći u Kristu.

Što vas može izbaciti iz takta?

Uf! Puno toga. Ja sam inače po prirodi “živac” (iako se uvijek iznova trudim biti strpljiv i smiren). Jako volim red, organiziranost i da sve bude “po špagi”, pa onda kad netko krene improvizirati van dogovora – uvijek se iznerviram. Ali to je ljudski. No, najviše me pogodi kad vidim nepravdu u bilo kojem smislu ili kad netko nekoga na bilo koji način maltretira ili ugnjetava: bilo djecu, starce, žene ili jednostavno – slabije od sebe. Tu sam najslabijih živaca i nije se jedanput dogodilo da sam se usred ceste ili na parkiralištu umiješao u neku takvu situaciju braneći potlačenog. Nisam osoba koja bi se miješala u tučnjave, nego jednostavno ne mogu gledati da netko maltretira slabije od sebe.

Kada biste mogli pozvati bilo koju osobu na večeru u vašu kuću, tko bi to bio i zašto?

Bogu hvala imam jako puno prijatelja, poznanika i suradnika koji jako često moj dom počaste svojim dolaskom jer – volim biti dobar domaćin, pun pažnje i toplog gostoprimstva (jako volim kuhati i pripremati masteršefovske delicije za goste), oni to osjete i zato se uvijek iznova s radošću vraćaju k meni. A ono što bih stvarno volio – budući da smo svi još uvijek pod prekrasnim dojmom čudesnog uspjeha naše nogometne reprezentacije – kao veliki ljubitelj nogometa, volio bih ugostiti naše reprezentativce (barem one iz Varaždina i okolice) i našeg izbornika na jednoj veseloj večeri uz pjesmu do jutra. Mislim da ne trebam navoditi razlog – ujedinili su naš narod i zato Bogu hvala što ih imamo!

Omiljeni način opuštanja?

Nećete vjerovati ali – kuhanje, rad u vrtu, košenje trave – to su moji najveći načini opuštanja. No, ima još nešto što mi pomaže da se “ispraznim” nakon napornih koncerata. Nakon svakog koncerta (gdje uvijek dajem 200% od sebe), siđem s pozornice i družim se s publikom fotografirajući se, razgovarajući i potpisujući cd-e. Za svakog uvijek nađem barem par sekundi vremena. No nakon toga, cijela moja ekipa se “mora” maknuti dok ja sam motam kablove i pospremam opremu. To me jako opušta, a moji suradnici se ne žale zbog toga.

Gdje se vidite za deset godina?

Budući da ne znam gdje ću biti za par sati nakon ovog intervjua, mogu samo zamoliti Dragog Boga da bude uvijek uz mene gdje god da idem i što god da radim. Za deset godina htio bih da mogu s ponosom i s radošću pogledati unatrag i vidjeti da sam ostavio neki dobar trag u životu i radu, da sam napravio koje dobro djelo za čovječanstvo i da na mogu reći “Bože hvala Ti”!

Raport kod Mirne

Marin Pozder: „Svaki Varaždinac morao bi znati napraviti namaz od buče, a lovački ispit moj je sljedeći izazov“

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

U gastronomski imenik Hrvatske već je odavno upisano ime Marina Pozdera, 21-godišnjeg kuhara iz Varaždina.

Iza sebe već ima brojna hrvatska i inozemna kuharska natjecanja. Ove je godine „pomeo“ 13. Hrvatski kuharski kup osvojivši prvo mjesto za najbolje predjelo i glavno jelo, a s kolegom kuharom Zlatkom Novakom sudjelovao je i na prestižnom kulinarskom natjecanju Bocuse d’Or u Torinu.

Pohađao je Gospodarsku školu u Varaždinu, a trenutno svoja kulinarska umijeća usavršava u restoranu Bedem.

Samo za Raport Regionalnog tjednika odgovorio je kome se najviše divi u kulinarskom svijetu, što voli raditi izvan restorana i vidi li se za 10 godina u Hrvatskoj.

Možete li nam ukratko opisati svoj put?

Sve je krenulo od malih nogu tako da sam svojoj majci, koja me čuvala kao maloga, pomagao u kuhinji i gledao kako ona to radi s puno ljubavi. Oduvijek sam želio postati dobar kuhar kao što je ona.

S nekih 10 godina uspio sam samostalno napraviti svoj prvi kolač a majka me nadgledavala i tada sam sa sigurnošću znao da ću kad odrastem biti kuhar. U prvom razredu srednje škole bio sam jako „zagriznuti“ za kuhinju, mislio sam kako ćemo odmah početi kuhati, ali bio sam u krivu. Prvo smo morali proći kroz teoriju, u kojoj ja bas nisam bio odličan, pa na praktični dio.

U svemu tome mi je uvelike pomogao mentor i prije svega veliki prijatelj Anđelko Levanić. U školi sam mnogo naučio, profesor Damir Crleni bio je jako dobar učitelj i pokazao nam je svaki temelj kuharstva. Moram spomenuti i prof. Bosilj i prof. Habek koje su isto tako bile velika potpora i govorile nam ako se trudimo u tom poslu da ćemo uspjeti u njemu.

Postoji li netko u kulinarstvu kome se najviše divite? Tko je to i zašto?

Sve tri godine pohađao sam praksu u Hotelu Turist koji mi je dosta pomogao u životu i zapravo napravio mladog kuhara od mene.

Razmišljate li o otvaranju vlastitog restorana?

Ne bih otvorio svoj restoran jer je to velika odgovornost, radije bih bio negdje cijenjeni kuhar zbog kojega bi ljudi dolazili jesti.

Što volite raditi izvan restorana? Kako se volite opuštati, što vas najviše privlači?

Izvan restorana volim ići u ribolov sa svojim šefom Zlatkom Novakom. Čak ću se uskoro prijaviti na lovački ispit jer me priroda izvan kuhinje jako privlači i opušta. Izvan restorana najdraže mi je provoditi vrijeme s djevojkom Lucijom Futač, koja mi je prije svega najveća potpora i daje mi ogromnu količinu snage.

Kuhate li kod kuće za obitelj ili prijatelje?

Kod kuće kuha moja djevojka, ali kad je veći broj ljudi u pitanju obitelj ili prijatelji onda kuhamo zajedno.

Koje jelo bi svaki Varaždinac trebao znati spremiti? Otkrijte nam recept!

Po mom mišljenju, pošto su Varaždin i okolica poznati po dobrim bučinim uljima, svaki Varaždinac trebao bi znati napraviti namaz od buče i bučinih sjemenka, a recept je sljedeći: 500 grama svježeg sira, 0.3 decilitra bučinog ulja, 100 grama mljevenih bučinih kostica i 10 grama mljevenog češnjaka.

Gdje se vidite za 10 godina? Biste li voljeli ostati u Hrvatskoj ili razmišljate možda o odlasku?

Ne bih baš znao reći gdje se vidim za 10 godina, meni je vrlo lijepo u svojoj rodnoj Hrvatskoj. Imam dobre uvjete, urednu i veliku plaću do koje sam se izborio. Razlog zašto bih otišao u inozemstvo? Možda bih otišao kada bi me neki svjetski poznati restoran zvao da dođem raditi kod njih, ali ovako ne. Svakome može biti lijepo u Hrvatskoj, samo se mora potruditi za to.

Nastavite čitati

Raport kod Mirne

Fin Hrvaćanin: “U folklornim vodama ostat ću zauvijek, a u slobodno vrijeme volio bih se baviti pivarstvom“

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Mladi Varaždinac Fin Hrvaćanin nedavno je ostvario veliki uspjeh – postao je plesač-pjevač Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado.

Folklorom se počeo baviti u osnovnoj školi kao član Varaždinskog folklornog ansambla. Od 2008. godine sudjelovao je u svim uspjesima VFA, a s ansamblom je bio na festivalima folklora diljem Europe.

U Zagrebu, gdje je 2015. upisao studij poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu, priključio se i Zagrebačkom folklornom ansamblu dr. Ivana Ivančana u kojem je aktivno djelovao tri sezone, od jeseni 2015. do proljeća 2018. godine.

Samo za Raport Regionalnog tjednika odgovorio je pamti li svoje prve plesne i pjevačke korake, vidi li se i za deset godina u istoj karijeri te kako je reagirao kada je saznao da je postao plesač-pjevač vrhunskog Lada.

Kada je krenula vaša ljubav prema folklornom plesu i pjevanju? Pamtite li svoje prve plesne korake? Tko vas je uopće uputio u folklor?

Folklorom sam se počeo baviti 2008. godine u Varaždinskom folklornom ansamblu čiji je osnivač i umjetnički voditelj moj tata, Pjerino Hrvaćanin. U obitelji su svi folkloraši osim mame, ali na meni nije bio pritisak da počnem plesati. Došao sam svojevoljno pogledati jednu probu i svidjelo mi se to što sam vidio. Svi ti pokreti, vrtnje, ples, pjesma, svirači, nasmijana lica – pozitivna atmosfera vlada dvoranom za vrijeme svake probe.

S Varaždinskim folklornim ansamblom i Zagrebačkim folklornom ansamblom dr. Ivana Ivančana proputovali ste, vjerujem, mnogo zemalja. Koja vam je najviše ostala u sjećanju i zašto?

Kao član tih ansambala bio sam u 19 zemalja na tri kontinenta. VFA je zadnjih godina bio na nekoliko izvanrednih turneja, ali najviše pamtim dvotjednu turneju Francuskom 2013. godine zbog kupanja u Atlantskom oceanu, prelijepog Bordeauxa i nezaboravnih druženja s ostalim grupama. Veoma mi je draga i turneja u Belgiji za Uskrs 2017. godine. A sa ZFA dr. Ivana Ivančana iz Zagreba pamtim američku turneju u sklopu koje smo proveli 27 dana u New Yorku, Chicagu, Pittsburghu, Milwaukeeju i Clevelandu.

Jeste li oduvijek zamišljali da se bavite folklornim plesom i pjevanjem ili se ipak za nekoliko godina vidite u nekoj drugoj karijeri?

Trenirao sam mnogo sportova, pohađao glazbenu školu, učio jezike, ali ništa me nije zainteresiralo kao folklor. Nakon deset godina i dalje mogu reći da ne znam sve korake otplesati, svaku pjesmu otpjevati, neku nošnju obući. To su čari hrvatskog folklora čije je bogatstvo neprocjenjivo. Tradicijska kultura je ono što nas čini narodom. Imamo sreće da su neki dobri ljudi mnogo toga zapisali i očuvali to što danas imamo, a na nama je da to ne izgubimo. Volio bih se u slobodno vrijeme baviti pivarstvom ili nekim drugim zanatima, ali zauvijek ću ostati u folklornim vodama.

Kako ste reagirali kada ste saznali da ćete postati plesač-pjevač Lada? Jeste li se iznenadili tom odlukom ili ste je očekivali?

Bio sam izuzetno sretan kada sam saznao da sam prošao audiciju. Nadao sam se da ću to uspjeti, kao i svi drugi koji su pristupili audiciji, no taj trenutak  je nešto zaista posebno.

Pamtite li najdraži nastup? Ili možda vjerujete da vas najbolji nastup tek očekuje u Ansamblu Lado?

Siguran sam da me očekuje još mnogo nezaboravnih nastupa o kojima trenutno mogu samo sanjati. Pamtim nastup u Turskoj u amfiteatru pred 3.000 ljudi uz live prijenos, pobjedu VFA na državnoj smotri koreografiranog folklora u Čakovcu 2015. godine, koncerte u pulskoj Areni i na Dubrovačkim ljetnim igrama ovog ljeta s Ansamblom Lado. Bilo je tu još mnogo zanimljivih nastupa. Svaki je drugačiji, a opet poseban na svoj način.

Koja je vaša uloga iz snova, odnosno što biste željeli plesati i pjevati, a još niste?

Htio bih plesati koreografiju „Vrličko kolo“ Zvonimira Ljevakovića i skakati u muškoj četvorci.

Što biste rekli, kakva je zainteresiranost mladih u ovoj sredini za folklor, odnosno očuvanje hrvatske narodne kulturne baštine, folklornog plesa, pjesama i običaja?

Interesa za folklorom ima nažalost sve manje, ali na nama je da to promijenimo. Do toga dolazi zbog raznih faktora, mladi brzo gube interes, stvari im dosade preko noći, u doba digitalne tehnologije i brzog pristupa informacijama neke stvari gube na značaju – gubi se naglasak na ljudima, a upravo ljudi čine folklor. Folklor je slabo zastupljen u medijima, a često je i na krivi način reprezentiran. Financijska podrška nije ni približno dovoljna, a nošnje i instrumenti su skupi. Ali vjerujem da će se s vremenom situacija popraviti i da će ljudi ponovno prepoznati prave vrijednosti.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje