Povežite se s nama

Ljudi i priče

Baka nad bakama

Objavljeno:

- dana

Terezija Vuković najpoznatija baka u Sračincu

Svoj je radni vijek odradila u „Mundusu“ kao drvna tehničarka, a u mirovini je otkrila da ima talent za glumu! Već tri godine uspješno u igrokazima utjelovljuje babice.

Iako je u privatnom životu prava baka, u glumačkim je vodama Terezija Vuković baka nad bakama! Otkako se uključila u dramsku sekciju Udruge žena „Preslica“ Sračinec, uloga „babice“ postala je njezina specijalnost. I u tome je, čini se, toliko uspješna, da je „babica“ postalo ne samo njezino umjetničko ime, nego je tako zovu svi, gdje god se pojavi. 

U razgovoru s ovom relativno mladom bakom koja je zbog svoje vedre, otvorene i iskrene naravi svoju drugu životnu ulogu pronašla u igrokazima i skečevima, otkrili smo i male zanimljivosti koje i umirovljenički život mogu učiniti ljepšim i sadržajnijim. Samo, ako za to imamo dovoljno volje i hrabrosti!

Hrabra baka

– Iskreno rečeno, treba imati i dosta hrabrosti da iz našeg uobičajenog, svakodnevnog života kreneš u neki novi svijet. A za mene je gluma upravo to i u tome sam se, jednostavno, našla. Tako da sad nisam „babica“ samo u igrokazu, nego me svi, gdje god se pojavim, prepoznaju i vele: „Došla je, ide, tu je naša babica!” – šali se Terezija i nastavlja sa svojom životnom pričom.
 
– Udovica sam, imam tri sina i tri snahe i u privatnom sam životu prava baka jer imam sedmero unučadi. Kao drvni tehničar i smjenovođa u varaždinskom sam Mundusu radila 27 godina, a otkad mi je suprug umro, u mirovini sam. Glumom sam se počela baviti prije tri, četiri godine. Naime, kako sam otpočetka bila članica naše udruge žena, moj su valjda smisao za humor i glumu prepoznale kolegice i predsjednica Stankica Miko, pa su me pozvale u dramsku sekciju. Sve se dogodilo spontano, ali moram reći da mi je to nekak baš leglo, u tome sam se jednostavno našla jer je odgovaralo mojem temperamentu. Tako da uživam! – veli zadovoljno.

u ulozi bake nije ni predobra ni prezločesta, nego pravedna i autoritativna

 
A o tome kako su njezina djeca, unuci i susjedi reagirali na činjenicu da je u tim godina zakoračila u glumačke vode, spremno je odgovorila: – Evo, po istini – oči u oči, moja su djeca meni najveća podrška! A tek unuci? Nema predstave a da nisu prisutni moji unuci. Praktički cijela je moja familija sa mnom. I još mi vele: “Pazi da nas ne osramotiš!“ A kak bi ih osramotila, kad glumim ono kaj jesam – babicu! Ja sam uvijek babica bilo da je stara 55 ili 99 godina, tak da su sve moje uloge kao autobiografska priča. Sve su to događaji iz života, iz obitelji, iz sredine u kojoj živim, pa je puno napetih, a još više duhovitih, smiješnih situacija u kojima se sami svakodnevno nalazimo.
 
U ulozi bake, kako veli, nije ni predobra ni prezločesta, nego pravedna i autoritativna, onakva kakva je i inače. Jedino je „slaba“ na unuke, jer ih uvijek brani i na njihovoj je strani. I ne osvrće se puno na to što drugi misle o njoj, jer kako kaže, svatko ima pravo na svoje mišljenje i na svoj život, a ona je odabrala ono što je raduje, opušta i obogaćuje. Dobro se osjeća u Udruzi žena, voli se družiti, voli se šaliti i biti stalno u pokretu.
 
Uživa i u krugu svoje obitelji. Čak to s ponosom ističe, jer u kući složno, s puno razumijevanja i međusobnog uvažavanja živi s dva sina, dvije snahe i četiri unuka, a da ne dolazi ni do kakvih generacijskih razlika i razmirica. Bez obzira na to što to mnogi ne mogu shvatiti, a neki i ne vjeruju, pogotovo zato što se danas i selo promijenilo i sve je manje zajedničkog života mladih i starih, ona u svojoj obitelji, prvenstveno zahvaljujući snahama, kako u šali kaže, ima tretman – kraljice!
 
Gospođa Terezija je vrlo organizirana žena, a uz dobru volju i vedar pogled na život stigne se baviti i drugim poslovima. Kad nije u udruzi, kad se ne priprema za ulogu u nekom novom igrokazu, odmara se u heklanju i ručnim radovima. Pomaže i svom nećaku, pa ovu popularnu i mnogima poznatu „babicu“ možete vidjeti kako prodaje jabuke, jabučni ocat i druge prirodne voćne pripravke na klupici Varaždinskog placa!

Igrokazi izazivaju salve smijeha

– Naša je udruga osnovana 2005. s ciljem očuvanja naše ukupne etno baštine – od seoskih običaja, govora, ručnih radova, starih predmeta i svega drugog što je vezano uz naš kraj i ljude. U udruzi su 24 žene i za sada samo tri muškarca, ali nadam se da će nam se i drugi priključiti. U okviru udruge djeluje i dramska sekcija. Ima nas šest, ali „prave“ glumice su samo četiri žene, dok dvije uskaču kao šaptačice ili pomažu kad nešto treba oko scenografije i slično. Naši igrokazi i skečevi na određeni su način događaji iz svakodnevnog života, a piše ih Ivica Krog iz Stažnjevca, koji je za to vrlo talentiran. Sve ostalo radimo same. Moram reći da naši igrokazi uvijek izazivaju salve smijeha među publikom. U njima su uvijek kao četiri glavna lika baka, unuka, snaha i susjeda, i tu se redaju priče iz života u kojima se svatko prepozna. A „babica nad babicama“ je, naravno, naša Terezija! – smije se Stanka Miko, predsjednica Udruge žena „Preslica“.

Izvor:
Foto:

Ljudi i priče

Zlatni pir Ivana i Anke Čurila s Halića: Oduvijek i zauvijek

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Kad su se Ivan i Anka Čurila prije 50 godina međusobno obvezali na vjernost, ljubav i poštovanje, bili su mladi i zaljubljeni i nisu znali što je ispred njih.

Nisu ni razmišljali. Znali su da se vole i žele zajedno u budućnost, pa što i kako bude. Tek danas, pola stoljeća potom, kad se osvrnu iza sebe, znaju da su uspjeli. Iza njih su desetljeća životnih radosti i tuga, zajedno su se smijali i plakali, ali nikad nisu odustali. I niti na trenutak nisu požalili što su se zadnjeg dana 1967. godine, 31. prosinca, upustili u tu, za njih avanturu života: brak.

Životne zamke lakše je bilo prebroditi zajedno

Život je, kako već to biva, imao svoje zamke, ali Ivanu i Anki ih je bilo lakše zajedno prebroditi. Kad im je sin Ivica nesretno stradao kao mladić, ranjena srca su zajedno liječili.
Danas se gotovo ni ne sjećaju života kad nisu bili zajedno, jer se sve važno u njihovim životima dogodilo u ovih zadnjih 50 godina. Imali su dva sina, njihov sin Nenad sa suprugom Blaženkom također ima dva sina, Ivicu i Matea. Unuci su im danas sve i beskrajno su ponosni na dečke, a nadaju se da će stariji Ivica uskoro uploviti u brak s djevojkom Stelom, pa će opet biti dječjeg smijeha koji, kako oboje vele, grije dušu.

– Možda bude i koja curica u obitelji nakon pola stoljeća, tko zna – smije se Ivan, a supruga Anka ga prijekorno gleda: – Svejedno što bude, samo neka je živo i zdravo. Na kraju oboje zaključuju: “Eto, nas dvoje već i o praunucima, a tko zna što je mladima u glavi.”

Što god da je “mladima u glavi”, oni će im uvijek, kažu, biti potpora, jer Mateo i Ivica su centar njihova svijeta. Budući da žive u susjedstvu, od rođenja su svakodnevno u njihovim životima. Ivan i Anka Čurila su cijeli život u Gornjem Knegincu, na Haliću, dva Ivanova brata su također život provela na istom brijegu, a tu živi i Nenad s Blaženkom i dečkima. To što se nitko iz obitelji desetljećima nije odselio najbolje govori o obiteljskoj povezanosti, koja je za Ivana i Anku svetinja.

Njih dvoje će se, kažu, i dalje voljeti, poštovati i povremeno svađati, pa se hitro i pomiriti, a Blaženka i Nenad već razmišljaju kako im dijamantni pir, za 25 godina, učiniti nezaboravnim.

Nastavite čitati

Ljudi i priče

Obrtnici priuštili pravo sajmeno raspoloženje

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

SAJAM

Da su varaždinski obrtnici žilava „sorta“, unatoč svim nedaćama koje su ih snašle zadnjih osam godina, pokazali su ovog vikenda na Obrtničkom uličnom sajmu. Izlagalo se na 50-ak štandova, atmosfera je bila prava sajmena, puna dobrih vibracija.

Jedni su šišali, drugi prodavali svoje originalne proizvode, treći održali modne revije vlastitog dizajna… Svi su imali zajedničko jedno – tvrdoglavost i kretivnost. Onu tvrdoglavost koja koja im je trebala zadnjih osam godina kako bi opstali i danas mogli pokazati tu svoju kreativnost. Frizerke je taj dan podsjetio na subote otprije desetak godina, kad su mušterije kavom „mitile“ mjesto za frizuru prvog dana vikenda. Neki od onih koji su sjeli u frizerski stolac priznaju da nije bilo slučajno. – Pročitala sam da će biti besplatno šišanje i frizura, pa sam odlučila iskoristiti priliku. Kad plaćam, ne mogu si priuštiti eksperimente, idem na sigurno. Ovako riskiram i lani nisam požalila. Evo me opet… – veli Marina dok sjeda u frizeraj na Korzu.

Viktor Plavec

Zadovoljan je i Viktor Plavec, vjerojatno najstariji varaždinski obrtnik, kako po godinama tako i po više od pola stoljeća obrtničkog staža. Vjeruje da će obrtništvo opstati, ali, kaže, ne bi bilo loše kada bi država pripomogla. – Unatoč svemu, obrtnici se ne daju. No, neki su zanati, poput recimo postolar, s dozvolom jeftinog uvoza gotovo pa nestali. Država bi trebala uvesti red na tržištu, čuvati tradiciju i efektnim mjerama pomoći obrtnicima da opstanu – govori Viktor Plavec, umirovljeni vlasnik fotografske radionice. Plavec zna o čemu govori, jer upravo je njegova obitelj vjerojatno najdugovječnija varaždinska obrtnička familija – njegova unuka je sad četvrta generacija koja vodi obiteljsku fotografsku radnju. Korzom je prošetao i kalifornijski bračni par iz San Francisca, Doug i Jane, čija je radoznalost dovoljno govorila o zanimljivosti tradicijskih zanata turistima. Sve ih je zanimalo – ručni radovi, veseli kišobrani oslikani anđelima i gradskim motivima Suzane Bernat, srednjovjekovne krinoline i odore Udruge Potkalničkih plemenitaša, proizvodi opojnog mirisa lavande Jadranke Lili Plešnar, savršeno očuvani oldtimeri, domaći med, bučino ulje… Doug veli da se osjeća kao da su ga „anđeli spustili na Korzo“, a ne da je usputni putnik koji je s crusera kojim krstari jadranskom obalom – od Albanije do Grčke – na nekoliko sati stigao u Grad. – Anđeo me spustio u svoju anđeosku ulicu – veli Doug i dodaje da je iznimno vidjeti lokalne ljude koji rade ono u čemu uživaju. Sreća pa ne znaju sve probleme s kojima se susreću ti lokalni ljudi kako bi opstali i radili baš to u čemu uživaju. 

Izvor:
Foto:

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje