FIŠTRAVEC

Bio jednom jedan… Baš bi tako, poput bajke, mogla početi priča o novom mariborskom gradonačelniku – dr. Andreju Fištravcu

Bio jednom jedan… Baš bi tako, poput bajke, mogla početi priča o novom mariborskom gradonačelniku – dr. Andreju Fištravcu. Jednoga je dana bio samo prosvjednik u masi 15 tisuća nezadovoljnika, a već “drugi dan” je sjeo u fotelju gradonačelnika. Kad je kao profesor sociologije, zajedno s većinom svojih sugrađana, izašao na ulicu tražeći bolje uvjete života i smjenu dotatadašnjega gradonačelnika, najmanje što je očekivao bilo je postati gradonačelnikom. No kao i svi “ustanici”, želio je “vidjeti leđa” tadašnjem gradonačelniku Franzu Kangleru. Što je potpuno jasno ako se zna da je Kangler tijekom svojeg mandata uspio skupiti 13 kaznenih prijava, uglavnom za korupciju. Andrej Fištravec bio je nezavisni kandidat čiju su kandidaturu i ostali prosvjednici promatrali sa skepsom. Jer ovaj 56-godišnjak djelovao im je “premlako i premirno”. Iskreno, tako je djelovao i nama. Dok nije progovorio.
Vidim, već imate PR. Kako se snalazite u svemu što se događa? Kako se osjeća osoba koja ima PR?
Dobro. Ako tako pitate, onda ja mogu odgovoriti da sam osoba koja ima i ženu. Tako da sam naviknut da netko govori u moje ime. Malo se zezamo. Naša ekipa sada dobiva imena i prezimena.
Pretpostavljam da neće. Sada ste vjerojatno zatrpani novinarskim upitima. Jeste li uopće svjesni da ste postali gradonačelnik? Jučer jedan od prosvjednika – danas gradonačelnik.
Svjestan sam. Najteže mi je bilo kad sam se trebao odlučiti za kandidaturu. No kad sam jednom donio odluku – to je bilo to. Smirio sam se. Najteže mi padaju „udarci ispod pojasa“.
Bez uvrede, vidi se da ste novi u politici. Takvi udarci su dio političke (ne)kulture. Ima li ih puno?
Ima ih itekoliko. Osobito za vrijeme kampanje. Čovjek ih očekuje, ali dok ih ne doživi, ne zna koliko bole. Mariborski problem je specifičan. U Varaždinu ste imali problem s gradonačelnikom, ali to nije bilo ništa slično ovome.
Kako biste ukratko opisali kronologiju vašeg dolaska na vlast?
Pa ovi najaktualniji problemi vuku se zadnje četiri godine. Bivši gradonačelnik od Grada je napravio vlastito poduzeće. U tom je poduzeću on bio generalni direktor koji je imao svoje izvršne direktore. Prisvajali su javna dobra, a novac je umjesto u gradsku blagajnu odlazio u privatne džepove.

13 KAZNENIH DJELA

Kažete, samovlada je trajala četiri godine. Zašto niste ranije reagirali?
Prvo je uopće trebalo detektirati problem. Potom je revizija utvrdila da nešto nije u redu. Tako je počelo. No to nije bio dovoljan signal za gradonačelnika da prestane. Štoviše, korupcija je jačala. O konkretnoj sumi izvučenoj korupcijom, još ne možemo govoriti jer tek su podnesene tužbe, pa nema presuda. No sudi mu se za 13 kaznenih djela. Mi, zapravo, pojma nemamo koliko je novca nestalo. Stoga ćemo morati unajmiti inozemne revizorske kuće da naprave „račun“. Slovenija je tako mala da, ako zaista želimo znati istinu, treba nam profesionalni „pogled izvana“.
Dakle, to je bio uvod u prosvjede koji su mariborsku politiku okrenuli naglavačke?
Prelomilo se na relativno banalnoj stvari, ali s velikim novcem u igri. Grad je sklopio ugovor s privatnom firmom o gradnji novih semafora, pa su potom odlučili postaviti i radare, od kojih je 92 % prihoda išlo privatnoj tvrtki, a samo 8 % Gradu. Posao koji je u početku koštao pet milijuna eura, na kraju je narastao do 30 milijuna. Sva dobit od tog posla trebala je ići privatnom poduzeću – tu su ljudi doslovno poludjeli. To je bila kap koja je prelila čašu korupcije u Gradu.
Kako je to utjecalo na gradsko gospodarstvo i socijalnu sliku grada?
Nezaposlenost je narasla na najveću razinu – gotovo 19 posto. Uvijek smo bili iznad slovenskog prosjeka po stopi nezaposlenosti. Ljubljana i centralna Slovenija su gore dok je Maribor kao Portugal, Irska…
Ipak, kažu da je Slovenija sljedeća Grčka. Mislite li tako?
Suočili smo se s tim da je Slovenija još uvijek na Balkanu. Divlja privatizacija kao i u Hrvatskoj „pojela“ je gospodarstvo. Krediti bez pokrića za šačicu elite kod kojih se onda generiralo bogatstvo. Došla je recesija i sve je puklo.

OPREZ

Mislite li da je i u tome razlog vaše pobjede na izborima? Je li ljudima prekipjelo, je li im dosta uvijek istih lica…?
Naravno da im je prekipjelo. Nezadovoljstvo nad vlastitim životom sve je više raslo. Politika je počela služiti eliti. Dakle, izgubila je svoju osnovnu funkciju – službu narodu za opće dobro. Veliko nezadovoljstvo kulminiralo je prosvjedom 15 tisuća ljudi.
Kako tumačite da su vaši sugrađani baš u vama prepoznali promjenu?
Već neko vrijeme sam relativno javna ličnost u Sloveniji. Radio sam na fakultetu, pišem kolumne u časopisu Večer, javno istupam u medijima… Često smo se družili i u klubu KGB – Kulturno glazbenom brlogu. U zadnjih je pet godina bilo barem sedamdesetak govornika, bilo je i Hrvata, koji su govorili o društvenoj krizi. Znači, ljudi su, kako da se izrazim, znali da…
…da postojite. Jeste li se nečim, recimo to tako, posebno isticali da ste sad tu gdje jeste?
Ne znam, valjda su prepoznali da ne nudim lažna obećanja. Valjalo bi njih pitati. Početak prosvjeda organiziran je preko Facebooka. Postoji grupa „protiv Franca Kanglera“.
Pardon, već postoji i grupa protiv Andreja Fištravca. Kad sam pogledala, bilo je 28 “lajkova” protiv vas.
A, sad ih već ima preko 40. Znam, zvuči malo. Ali uvijek treba biti oprezan.
No još mi niste odgovorili – zašto baš vi?
Bilo je nekoliko tih postustaničkih grupa, kako ih zovem. Član sam jedne od njih – Zajedno za Maribor, u kojoj nas je bilo oko 14 intelektualaca i kulturnih radnika. Napisali smo peticiju gradonačelniku da je vrijeme da odstupi kad to želi toliki broj građana. I popustio je. Također smo napisali i manifest Zajedno za Maribor koji smo predali Gradskom vijeću s molbom da odstupe kao što je i gradonačelnik. Kad je odstupio, ustanovili smo da nam trebaju kandidati za novoga gradonačelnika. U toj nas je grupi bilo oko sedam. Potom smo i drugim gradskim grupama, njima petorima, predložili da istaknu kandidate. Počeo sam s prikupljanjem potpisa i skupili smo ih 1340.
Vaši neistomišljenici kažu da ste pobijedili zahvaljući slabom odazivu na izbore – 31 posto ljudi je glasalo.
Baš je obrnuto. Što je manji odaziv, teže je pobijediti. Osobito nestranačkom kandidatu. Jer tada većinom na izbore izlaze stranački pristaše. U skladu s tim, uglavnom pobjeđuje desnije i konzervativnije biračko tijelo.
Biste li sebe svrstali bliže desnici, ljevici ili centru?
Ja sam nešto iznad. Neovisan. Ljudi su i željeli nekog neovisnog. Glavna parola na prosvjedima bila im je: „Lijevi ili desni – svi su isti“.
Jeste li zaista i na trenutak povjerovali da će prosvjedi rezultirati tako drastičnim promjenama? U Hrvatskoj se također prosvjedovalo – istina, samo jednom u većem broju – i kako tada nije bilo rezultata, više nitko niti ne prosvjeduje. Osim tu i tamo šačice entuzijasta ili gladnih radnika.
Bilo je prosvjeda, ali nikada ljudi nisu djelovali tako odlučni. Tek tri tjedna nakon ostavke gradonačelnika došli smo do situacije u kojoj ja ulazim u priču. Kao prvo, samo u sklopu naše grupe Zajedno za Maribor. Zamolio sam ljude s “fejsa” da organiziraju izbor na stranici za Facebook kandidata. Međutim, nisu to željeli napraviti. Kad su se javila četiri kandidata, oni su tada pozivali građane da izaberu jednog od nas četvorice. Znači, mogu reći da me posredno, ali samo posredno, istaknuo za kandidata. Realno, oni su navijali za svu četvoricu.

“KANDIDAT ZA KANDIDATA”

Kako to da ste se uopće odlučili? Nije baš jedostavno iz mirne profesorske stolice sjesti u uzavrelu gradsku fotelju?
Odgovornost je zaista velika. Iskreno, u tom trenutku nije bilo drugog kandidata. Pristao sam biti „kandidat za kandidata“. Da se moje ime može upotrijebiti samo u svrhu kandidature, da imamo kandidate, da ne prođe sve uzalud. E, sad, kad sam na to pristao i na kraju ostao sam, više nisam mogao odstupiti.
Dakle, uopće niste imali namjeru biti gradonačelnik?
Prilagodio sam se situaciji. Ako sam pristao iz nekih razloga biti kandidat, kad su svi otpali, pristao sam ići do kraja. Bilo bi vrlo neozbiljno da nisam. Ne samo prema ljudima, nego prema meni. Nije mi bilo lako, vjerujte, ali kako bih si pogledao u oči da sam sve prevario?
Nije li vas onda uhvatio strah: „Isuse, u što sam se uvalio?“.
Kako da nije. Bilo me strah sve do trenutka dok nisam upoznao ljude koji su me željeli za kandidata. Taman te večeri kad smo se upoznavali, neki ljudi iz te grupe otpora s “fejsa” bili su uvjereni da sam luzer, gubitnik – da se sa mnom ne mogu dobiti izbori, da sam preakademski, premiran, premlak, teoretičar, a ne praktičar, da nisam za akciju… No nakon pola sata postali smo tim, u 50 sekundi smo izabrali izborni stožer i počeli krojiti planove kako da pobijedimo. Kad sam izašao iz te prostorije, 2. veljače, strah je nestao i u mene je ušao mir. Znao sam da sam dobro odlučio, da sve što će doći, treba doći. Do sada sam uvijek, ma što god da radio, bio uvjeren da je još nešto ispred mene. Imam 56 godina, a bio sam uvjeren da se ono bitno za mene još nije dogodilo.
A sada?
Sada kad smo dobili izbore i kad ću, nadam se, dobro odraditi dva, tri mandata, mirne duše mogu u penziju. Bez problema da ću biti starac.
Vjerojatno sam „prozirna“ – tražim recept za predstojeće lokalne izbore u Hrvatskoj.
Mi smo ti koji ćemo braniti duh mariborskog ustanka. To nam je bio fokus. Tada smo shvatili da trebamo program s kojim ćemo u godinu i pol pokušati nešto napraviti u tom duhu. Sad imamo program s 18 točaka koje ćemo odraditi.
Odražava li situacija u Mariboru i situaciju u cijeloj Sloveniji?
Ne. U Mariboru je jednostavno došlo pravo vrijeme i zrele prilike. Bili smo dovoljno senzibilni u kampanji da smo došli do tih neformalnih socijalnih mreža i bili jedini s vlastitim izbornim stožerom.

POVIJESNI ZNAČAJ

Kako su vaši izborni protivnici, velike stranke, prihvatili vašu pobjedu?
Na sam dan izbora bili su uvjereni u svoju pobjedu. Osobito kad su vidjeli toliko mali odaziv. Sada mi zamjeraju da nemam šanse ništa napraviti, da se samo slikam na televiziji… No ne žele priznati da događaj u Mariboru ima veliki povijesni značaj. To se u Europi još nije dogodilo da bi „ustanici“ osvojili vlast. Jest, na Islandu, ali govorimo o skroz drukčijoj kulturi. U takvim situacijama obično netko izmanipulira sve zajedno i na kraju se dobije isto samo s drugim ljudima.
Jedna od vaših prvih izjava nakon dobijenih izbora bila je da neće biti revanšizma, a svi smo svjedoci da ga na kraju uvijek bude.
Znate, kad mislim da neće biti revanšizma, to ne znači da će najbliži Kanglerovi suradnici zadržati svoja radna mjesta. Neće dobiti otkaz, ali sigurno neće ostati na sadašnjim radnim mjestima. Ne zato što sam ja revanšist nego zato što su radili ono što jesu. Normalno je da u gradskoj upravi neće raditi ljudi za koje mislimo da neće raditi u interesu građana. Mislim da to nije revanšizam.
Ne mislite li da će vas veliki koncerni pokušati spriječiti na neki način?
Sigurno da hoće, ali sada smo došli u situaciju kad ćemo morati velikima reći NE. Da je zemlja narodna, voda narodna, zrak narodni… To jednostavno ne može biti privatno. Logika egoističnog privatnog kapitalizma ne dolazi u obzir. Čak se i u Americi, kolijevci liberalnog kapitalizma, vidi da je on neuspješan projekt. Egoističnim eksperimentima valja reći ne. Zemlje koje su nam uzor su zemlje Sjeverne Europe. Kapitalističke zemlje s velikom socijalnom osjetljivošću i standardom. Visokosocijalni standard smo imali i u staroj Jugoslaviji. U 20. stoljeću se na razne načine pokušavalo doći do idealnog modela. Budućnost svijeta nije u egoističnom nego altruističnom kapitalizmu. Može se čak reći da je to faza u razvoju socijalizma. Jer, što znači socijalizam? Život u društvu gdje jedan drugome pomaže. Da se na osnovu profita traže i forme koje su usmjene i ka drugom čovjeku. Profit koji ne znači vama, nego i drugima nešto.
Sada će vam na vrata kucati i lijevi i desni, predstavnici velikih koncerna… Mislite li da je čovjeku lako oduprijeti se svim tim koruptivnim dobrima koje mu se nude na pladnju? Konkretno, stara poslovica veli: „Daj čovjeku vlast, pa ćeš vidjeti kakav je“.
To je istina. Iskušenje je za svakoga. Imao sam priliku biti u politici, davno u vrijeme Mladine. Ali došao sam do vlastitog iskušenja i postao sam pijan od moći koju ti daje politika i rekao sam sebi: „Sad si još trijezan jer to vidiš, za dva-tri dana ćeš biti toliko pijan da ćeš se izgubiti. Sad se odluči“. Odlučio sam. Izašao sam iz politike. A sad imam toliko godina i iskustva da sam se valjda nečemu naučio. Ako nisam, onda sam glup. Onda niti ne bi bilo šteta da mi se dogodi što bi se moglo ako postanem pijan od politike.
Bojite li se prevelikih očekivanja?
Ne. Mislim da ljudi koji su me izabrali znaju kakva je situacija i čestitali su mi na mojoj hrabrosti jer im pružam projekt koji njima daje neku nadu. Ljudi su veoma realistični. Trebali ste biti ovdje u izbornu nedjelju. Svi su bili sretni, ali nije bilo euforije. Jer svi su znali da nas tek sada očekuju prava iskušenja

Izvor:
Foto: Oliver Knolmajer