Prema podacima kojima raspolaže HUBOL, Hrvatska udruga bolničkih liječnika, od ulaska Hrvatske u Europsku uniju zemlju je napustilo više od 600 liječnika.

Broj onih koji su zatražili papire za odlazak na rad u inozemstvo gotovo je tri puta veći. Radi se o više od 1.700 ljudi.

– Iako se nekima ta brojka možda ne čini velika, problem je što su tih 600 liječnika specijalisti, doktori u naponu snage koji su otišli sa svojim obiteljima. Od 12.000 radno sposobnih liječnika, njih više od šest stotina koji su otišli je jako velik broj – kaže Ada Barić, predsjednica Hrvatske udruge bolničkih liječnika.

Jedan od mladih liječnika koji je ostao je Boris Hlebec, dr. med., koji se trenutno nalazi na specijalizaciji iz neurologije u Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice (Vinogradska cesta) u Zagrebu. Zamolili smo dr. Hlebeca da nam ukratko prepriča svoje iskustvo rada u hrvatskom zdravstvenom sustavu.

Radili ste u Čakovcu i u Zagrebu. Možete li nam usporediti rad u glavnom gradu i rad u Županijskoj bolnici najmanje hrvatske županije?
– Razlika između Čakovca i Zagreba u profesionalnom smislu uglavnom se svodi na razlike dijagnostičkih i terapijskih mogućnosti, pri čemu Zagreb prednjači zbog kliničkih bolničkih centara, odnosno mogućnosti koje nudi tercijarna razina zdravstvene zaštite. Ipak, valja napomenuti da Županijska bolnica Čakovec svojim pacijentima nudi mnogo! Što se međuljudskih odnosa tiče, ljudska je priroda i psihologija slična svugdje, pa tako značajne razlike u tom smislu ne postoje.

Koje biste probleme izdvojili u hrvatskom zdravstvenom sustavu?
– Hrvatski liječnici se međusobno ne vole dovoljno. Moramo se hitno početi više voljeti! Osim toga, edukacija specijalizanata u Hrvatskoj je loša. Posebno je loše što su specijalizanti uglavnom prepušteni pasivnom učenju kroz rad, koje je sporo i neučinkovitije od mentorskog sustava, u kojem specijalizant uči od starijih liječnika izravnim i aktivnim prenošenjem znanja i iskustava. Toga kod nas nema, ili pak postoji samo iznimno. Takav obrazac edukacije mora biti sustavno implementiran, i to ne samo na papiru.

Bit će potrebno motivirati liječnike da ostanu u zemlji. To je jedino moguće ako se rad adekvatno počne cijeniti, a cijeniti rad znači i platiti rad. Radno vrijeme liječnika teško je ograničiti na precizan okvir, vrlo je često zbog potrebe službe nužno ostati duže na poslu. Vrijeme provedeno u prekovremenom radu ne plaća se, pa liječnici redovito doniraju svoje slobodno vrijeme sustavu. To je iskaz nepoštovanja sustava prema liječnicima i njihovu radu, ali i iskaz nepoštovanja liječnika prema samima sebi.

Kako bi se zdravstveni sustav mogao razviti i poboljšati?
– Optimist sam i vjerujem da će se postupnim razvojem Hrvatska polako približavati poziciji na kojoj se danas nalaze zemlje Zapadne Europe.

Što mislite o zdravstvenim ustanovama sjeverozapadne Hrvatske?
– Bolnice sjeverozapadne Hrvatske su dobre, svojim pacijentima nude mnogo. Čakovečka bolnica izgledom, opremom i osobljem ne zaostaje za drugim bolnicama sjeverozapadne Hrvatske, a u nekim aspektima i prednjači. Nažalost, unatoč brojnim investicijama u arhitektonska, tehnička i druga poboljšanja, i dalje se ne ulaže u osoblje. Iz čakovečke bolnice otišlo je previše dobrih liječnika; posljedice toga ćemo tek vidjeti.

Zapošljavanjem novih specijalizanata problem se neće riješiti, jer će uz neadekvatne mehanizme zadržavanja liječnika i oni otići kad im se pruži bolja prilika. Robovlasnički ugovori također nisu rješenje; u medicini nema mjesta prisili. Blizina Austrije geografska je konstanta sa značajnom socioekonomskom gravitacijskom komponentom. To je realnost s kojom se moramo suočiti.

Kakvi su vaši planovi? Hoćete li ostati u Hrvatskoj?
– Planiram se nakon završetka specijalizacije vratiti u Međimurje i početi raditi kao specijalist-neurolog u Županijskoj bolnici Čakovec. No, tko zna, život me iznenađivao i prije. Riječima Miroslava Antića: „Divno je nemati plan!“