Hrvatska se sve više suočava s preseljenjima liječnika u inozemstvo. Razlozi za odlazak su razni, no istraživanja i ankete udruga i drugih tijela, kao što je Hrvatska udruga bolničkih liječnika (HUBOL), pokazuju da financijski uvjeti nisu presudni.
Međimurku Branku Radi, dr. med., život i ljubav su odveli u susjednu Sloveniju, gdje je pred završetkom specijalizacije obiteljske medicine.
Zbog čega ste studirali medicinu i što Vam se na studiju osobito svidjelo? Biste li izabrali drugi fakultet da ste imali priliku?
– Nakon završetka gimnazije u Čakovcu jedini meni logičan izbor bio je studij medicine. S obzirom na činjenicu da nemam drugih liječnika u obitelji, mora da je to bila ljubav. Nijedan drugi fakultet me nije privlačio. Danas kad gledam na razvoj događaja, ne bih ništa promijenila. Upisala sam studij medicine u Rijeci i našla sve „na toj obali“. Vlada velika fama oko studija medicine i većina stvari je istinita. Potrebno je puno rada i odricanja, ali imala sam sreću; naletjela sam na dobru ekipu, pa je sve prošlo nekako lakše! Za godine studija svakako smatram da su među najljepšima u mom životu, studij bih ponovila bez imalo razmišljanja. Ljudima koji se dvoume oko upisa na medicinu sugerirala bih da taj fakultet svakako upišu ako to doista žele zbog vlastitih afiniteta, a ne zbog okoline.
Staž šest mjeseci
Kako je došlo do Vašeg odlaska u Sloveniju? Koje razlike uočavate između hrvatskoga i slovenskoga zdravstvenog sustava?
– Na studiju sam upoznala budućeg muža, pa sam nakon diplome samo zbog ljubavi otišla u Sloveniju! Ipak nam se činilo da je situacija u zdravstvu ondje malo bolja nego u Hrvatskoj. Završila sam fakultet po „starom“ sustavu, prije provedbe Bolonjskog procesa, pa mi je bila potrebna nostrifikacija diplome. Morala sam položiti i slovenski jezik. Bez problema sam upisala staž, jer ovdje nedostaje liječnika. Staž u Sloveniji traje šest mjeseci, za razliku od Hrvatske. Odlučila sam se za specijalizaciju iz obiteljske medicine. Liječenje pacijenta „kao cjeline“ mi se činilo pravim izazovom, više nisam mogla ni zamisliti drugu specijalizaciju.
“ Poslu liječnika se moraš predati u potpunosti, moraš ga jako voljeti jer inače ne možeš podnijeti taj tempo!”
Koliko je teško organizirati raspored kao liječnik i roditelj?
– Volim svoje slobodno vrijeme, a otkad kod kuće imam dva zvrka, naučila sam ga cijeniti još i više. Budući da smo oboje liječnici, potrebno je mnogo prilagođavanja. Kalendar nam je postao najbolji prijatelj. Tijekom specijalizacije bila sam dva puta na porodiljskom, tako da se sve odužilo, no trenutno sam pred specijalizacijskim ispitom, pa ćemo i to uskoro riješiti.
Jeste li se u Sloveniji osjećali kao strankinja?
– Sjećam se početaka u Sloveniji kad me mama pitala kako se snalazim, a zapravo se uopće nisam osjećala kao veliki autsajder. Primorska regija, u kojoj živim i radim, je puna stranaca. Radi se o dvojezičnom području, Jugoslavija je ostavila velik utjecaj, tako da slovenski jezik zapravo i nije bio neki preduvjet… Morala sam svladati osnovni stupanj talijanskog jezika; priznajem, miješam talijanski i španjolski (smijeh). Očito i gledanje sapunica s bakom u životu dobro dođe, tko bi rekao (smijeh)!
Jeste li zadovoljni s obiteljskom medicinom i slovenskim zdravstvom?
– Dosad sam bila zadovoljna sa specijalizacijom. Koliko truda uložiš, takve rezultate i dobiješ, ali čini mi se da je Katedra za obiteljsku medicinu dobro organizirana. Osnovna plaća specijalizanta obiteljske medicine je nešto viša od one u Hrvatskoj, ali je dežurstvo zato puno bolje plaćeno u Sloveniji. Postoji mogućnost dežuranja ako želiš više zaraditi, ali moraš paziti jer država porezom uzima mnogo.
Slovenski liječnici odlaze iz zemlje jer se situacija otkad sam došla promijenila nagore, a liječnici iz Makedonije, Srbije i Hrvatske se doseljavaju. Poznajem dosta kolega koji su došli jer su lakše dobili željenu specijalizaciju. Malokad razgovaram s kolegama iz Hrvatske, no još uvijek mi se čini da osiguranje ovdje pacijentima pokriva više nego u Hrvatskoj. Unatoč tome, stanje u zdravstvu nije bajno, borimo se maksimalno, vidjet ćemo kako će se situacija razvijati.
Potpuna predanost
Što biste poručili budućim studentima medicine?
– Mislim da je u današnje vrijeme teško biti liječnik. Zdravstveno osiguranje svakim danom ima sve više ograničenja, a i pacijenti nam ponekad rade probleme! Naime, poneki odmah dođu sa stavom da smo neprijatelji koji im ne žele ugoditi, a ja im zapravo na temelju svoga znanja želim pomoći, jer znam da, naprimjer, od pretrage o kojoj je riječ neće imati nikakvu korist…
Žalosno je i to što smo zbog pojedinaca svi strpani u isti koš. U javnosti vlada prilično negativno mišljenje o liječnicima kao o ljudima koji puno zarađuju, a stvarnost je drukčija. Liječnika je malo, većina ih se „ubija“ na poslu, imaju vrlo malo slobodnog vremena i zapostavljaju obiteljski život. Željela bih poručiti samo jedno: tom poslu se moraš predati u potpunosti, moraš ga jako voljeti, jer inače ne možeš podnijeti taj tempo.
Mislim da mogu ustvrditi da je svakom liječniku, ili barem većini nas, dobrobit pacijenta na prvome mjestu, a ne zarada, jer bismo se inače okrenuli drugim profesijama, koje su unosnije od naše.