Casimir Rodriguez Nomo Nemi, popularni Kazo, najpoznatiji je Kamerunac u Međimurju.

On je u Hrvatsku doselio prije 15 godina zbog nogometa. S reprezentacijom je došao odigrati utakmicu u Zagrebu i ostao je s nekoliko suigrača. Počeo je u velikogoričkom Udarniku, a kasnije se skrasio u Međimurju, gdje je igrao za nekoliko međimurskih niželigaša.

Nogomet

– Nogomet je meni dao sve u životu. Nisam napravio veliku nogometnu karijeru, no sretan sam ovdje. Imam predivnu suprugu Gordanu i dvoje djece, 9-godišnjeg Paula i 13-godišnju Larisu – priča nam Kazo koji se svojom suprugom Gordanom oženio kod matičara 2005. godine. Krajem srpnja ove godine s Gordanom se oženio i crkveno u svojem rodnom Kamerunu.

– Gotovo svake godine idem u Kamerun posjetiti roditelje, a sad je došlo vrijeme da se tamo vjenčam – otkrio sam je Casimir.

I dok međimurska vjenčanja traju gotovo cijeli dan, njegovo kamerunsko vjenčanje bilo je još posebnije. On i njegova supruga htjeli su intimno, malo vjenčanje, no na kraju je stiglo 500 uzvanika.

– Kod nas u Kamerunu se ne poziva na vjenčanje, već dođe onaj tko se osjeća blizak tebi. Ti javiš da se ženiš, a ljudi samo dolaze. Mama i tata su sve obavijestili da se ženim– dodao je Kazo.

Tradicija u Kamerunu je da su svi obučeni u istu odjeću na vjenčanju, koja im ostaje kao uspomena na vjenčanje. Što se darova tiče, Kazo ističe da su bili vrlo simpatični.

Svadba u Kamerunu

– Dobili smo kozu, patke, kokoši i sve sam to ostavio majci. Vrećicu banana i kikirikija. Netko mi je ostavio pet kuna i napisao: „Znam da imaš novca!“ Stvarno je bilo to simpatično – smije se 37-godišnjak.

I dok međimurska vjenčanja traju gotovo cijeli dan, njegovo kamerunsko vjenčanje bilo je još posebnije

Kad je u pitanju ceremonija u crkvi, Kazo i Gordana goste su čekali čak sat i pol, a svadbenu večeru otvorili su tek tri i pol sata kasnije nego što je to bilo predviđeno.

– U Kamerunu je sve je ležerno. Znao sam da će biti tako. Ceremonija u crkvi trebala je početi u 14 sati, no mi smo uzvanike čekali sat i pol. Netko bi se uvrijedio, no onome tko poznaje kamerunski mentalitet – to je normalno. Večera je trebala krenuti u 20 sati, no počela je pola sata prije ponoći – dodao je uz smijeh Kazo.

– Na stolu su bili piton, dikobraz, antilopa, vepar, hijena i mnogo ribe. Uglavnom domaći specijaliteti, no za desetak ljudi iz Hrvatske tu su bila jela iz francuske kuhinje. Problem je što djeca nisu imala što za jesti, pa su moji Paulo i Larisa jeli samo rižu – objašnjava Casimir kojem u Kamerunu žive majka, otac, tri sestre i tri brata.

– Imam stvarno veliku obitelj, a tek šire rodbine… Uh, njih je previše budući da mi je majka iz obitelji u kojoj je bilo sedam braće i sestara, a s očeve strane ih je bilo čak 14 – dodaje iz Nedelišća.

Ono što je najviše razveselilo Casimira bio je specifičan ples u kojem se dobro snašla njegova supruga Gordana.

– Svi su htjeli plesati s njom. Bilo što da je napravila, bilo je nešto specijalno – ponosan je Kazo koji u glavni grad Kameruna Yaounde, osim ciljem da se tamo crkveno vjenča, išao i da preda svoje ovlasti poglavice.

– Plan je bio da se razriješim dužnosti. Rekli su: „Ne!“, i ja sam ostao poglavica. Srećom, imam u Kamerunu dva čovjeka koji umjesto rješavaju određene stvari s mještanima, a moja je zadnja – rekao nam je Kazo koji se ipak u Međimurju osjećao kao kod kuće.

Međimurje je dom

– Rekao sam supruzi: „Znate kaj, idemo doma.“, a ona mi je rekla: „Primjećuješ li što si rekao?“ Prvi put sam rekao da je Međimurje moj dom – iskren je Casimir koji radi u jednoj međimurskoj tvrtki kao varilac, a naviknuo se na život na sjeveru Hrvatske.

– Imam posao na koji se ne žalim. Imam posebne prijatelje s kojima se družim. Uvijek im pomažem. Jedno vrijeme mi je bilo teško naviknuti se na užurban način života u Međimurju, no to je sada dio mene – priča nam Kazo koji od 2011. godine sudi u međimurskim nogometnim ligama.

– Strog sam, ali i pravedan. Nije lako danas biti sudac, no trudim se da budem što pošteniji – dodao je 37-godišnjak, koji je i predsjednik Udruge “Međimurski slatkiši”.

– Moj sin Paulo ima dijabetes tipa 1. Riječ je o udruzi koja se bori s dijabetesom. Imamo mnoge aktivnosti, a za Međunarodni dan dijabetesa u listopadu planiramo organizirati nogometni turnir da bismo financirali edukaciju kako se boriti protiv dijabetesa – zaključuje.