Povežite se s nama

Kultura

Denis Peričić: Tijelo od snova

Objavljeno:

- dana

Objavljujemo nagrađenu priču

„Tijelo od snova“ je priča za koju je varaždinski pisac (i naš kolumnist) Denis Peričić 23. svibnja u Umagu dobio uglednu književnu nagradu „Lapis histriae“.

Na 9. Međunarodni književni natječaj za kratku priču Lapis Histriae 2014 s temom “Hod po rampi” ove su godine pristigle 173 priče na hrvatskom, srpskom, slovenskom, talijanskom, bosanskom i crnogorskom jeziku. Pošiljke su stizale iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Italije, Crne Gore, Njemačke, Švedske, Francuske, Češke, Poljske i Mađarske! Žiri književnog natječaja Lapis Histriae 2014 činili su spisateljica i anglistica dr. sc. Daša Drndić, talijanistica dr. sc. Elis Deghenghi Olujić i književnik i slovenist dr. sc. Marcello Potocco.

Obrazloženje žirija: „U priči Tijelo od snova Denisa Peričića narkoleptični prevoditelj iz jednog varaždinskog naselka, po imenu Martin Martinez, uvodi čitatelja u „otajstvenost“ povezanosti vlastite egzistencije s djelovanjem istoimenog glavnog bossa argentinskog narkokartela. Hiperbolična, ironična, vrtoglava fantastika ovog pripovjednog hoda po rampi između sna i jave ostvaruje se na više razina, zahvaljujući autorovom umijeću povezivanja vrlo raznorodnih elemenata: medicinskih dijagnoza, citata iz književne tradicije, parapsiholoških fenomena, rock stihova, prizora iz hrvatske provincije i senzacionalističkih opisa života jednog argentinskog narkobosa. Autor se poigrava s identitetom i statusom pripovjedača, suočavajući svog Martina Martineza, kao i svoje potencijalne čitatelje s crnohumornim pitanjem: Tko nam je ukrao dušu?“

Samo nekoliko dana nakon ovog uspjeha, Denis Peričić je u varaždinskoj Gradskoj knjižnici predstavio još 17 drugih kratkih priča ukoričenih u svojoj knjizi „Ljubav, zlo i naopako“ (informacije i narudžbe putem: http://www.hena-com.hr).
Zajedno s još sedam priča koje su ušle u najuži izbor, Peričićeva priča je  tiskana u knjizi Lapis Histriae 2014.

U ovom trenutku na Facebooku postoje 3282 osobe s ovim imenom i prezimenom: Martin Martinez.
Ako se pozabavimo statistikom iz 2013. godine, po kojoj tu društvenu mrežu koristi nešto više od milijarde i stotinu milijuna ljudi, što iznosi otprilike sedmine čovječanstva, možemo pretpostaviti da na Zemlji živi oko 23.000 Martinā Martinezā. Taj se broj stalno mijenja, jer svakog tjedna zacijelo umre po jedan, ali neki novi Martin Martinez rodi se zasigurno svaki dan, ako ne i češće.
Neću vas gnjaviti onime što možete i sami naći na Wikipediji, ali znam da vas moram zainteresirati, jer vaš eventualni specifični interes za Martine Martineze teško da je usporediv s mojim.

Stoga ću samo spomenuti da prezime Martinez znači „sin Martina“, a da ime Martin proistječe iz latinskog imena Marsa, rimskoga boga rata i plodnosti. No danas je ime Martin općeprihvaćeno u kršćanskome svijetu ne zbog svojih poganskih korijena, nego zbog sv. Martina od Toursa, sveca iz 4. stoljeća, koji je rođen u (bliskom mi) Szombathelyu u Mađarskoj, potom je odrastao u također nam susjednoj Italiji, u Paviji, da bi većinu života proveo u Francuskoj, zbog čega ga se drži simbolom duhovnog jedinstva Europe. Tko-nam-je-u-kra-o-du-šu? Nisam to – duhovno jedinstvo – nikada odviše razumijevao, osim ako se takvo duhovno jedinstvo odražava u krštenju mladog vina, po čemu je sveti Martin itekako omiljen među našim stanovništvom, a još više među pasioniranim prometnim policajcima koji jedanaestoga dana u jedanaestome mjesecu obožavaju loviti zatravljene vinske krstitelje i pokrštenike. Do-šel-je-dooo-šel-sve-ti-Mar-tin…

Martinez, ili Martínez, je, naravno, u prvom redu španjolsko prezime, rašireno, dakle, ne samo na Iberijskom poluotoku, nego i po cijelome hispanskome svijetu, ponajviše u Latinskoj Americi, a posljednjih desetljeća, zbog prirodnog priraštaja „latinosa“, sve više i u Sjedinjenim Američkim Državama, ali, zbog globalizacije i imigracijskih putova, i u raznim zemljama Europske Unije.
Martinezā ima i u Hrvatskoj. Matična hispanska a i svjetska antroponimija, onomastika i genealogija začudo su zanemarile tu enklavu, tu neobičnu hrvatsku oazu Martinezā. A ona se nalazi u Hrvatskom zagorju, točnije u Varaždinštini, kraju koji gravitira baroknome gradu. Izvorište Martinezā je u Beletincu, naselku od nekih tisuću stanovnika, od kojih se barem stotinu – u sto godina proteklog stoljeća – prezivalo… znate već kako. Sada ih je manje, nekih tridesetak, jer su se većim dijelom odselili u Varaždin, gdje ih je više od stotinu, a manjim dijelom u mjesto Sv. Ilija, gdje ih je nešto manje od stotinu; naravno, ima ih dvadesetak i u Zagrebu, što je razumljivo za svako hrvatsko prezime, ali i petnaestak u Beretincu, mjestu koje nipošto ne valja miješati s obližnjim, izvorišnim nam Beletincem.
Naravno, pretpostavili ste već: i ja se zovem Martin Martinez.
Izgleda da je u hispanskoj tradiciji uobičajeno davati takva (barem po meni) smiješna imena, kao što su „Petar Petrović“ ili „Bogić Bogićević“.
Ili, Martin Martinez.

Upisom u Google s naznakom „Zemlja: Hrvatska“ ili provjerom sajta „imenik.hr“ pronaći ćete mnoge Martineze, ali nijednog Martina Martineza, pa čak ni mene, jedinoga hrvatskoga Martina Martineza: a i to je samo zato jer moj telefonski broj nije prijavljen i što svoje javno djelovanje potpisujem pseudonimom.
Da, malo se sramim spoja svog imena i prezimena, iako je, očito, moj pokojni otac mislio da je to baš dobra fora. No opraštam svom ocu: nikada nije bio u mojoj…
…oprostite mi sada i vi, jer malko sam zadrijemao…
…dakle, u mojoj koži.
A u mojoj koži nitko ne bi želio biti.
Ja, naime, patim od narkolepsije. I to od rođenja.
Ukratko… oprostite, opet sam nakratko zadrijemao, samo na trenutak… obećavam, bit ću kratak: naučio sam, naime, u životu biti razuman. Sve što radim mora biti brzo, kratko, jasno, promišljeno i učinkovito, jer nikada ne mogu znati kada ću zaspati – bilo na nekoliko sekundi, bilo, ponekad, i na više od dvadeset i četiri sata.
Narkolepsija je, ukratko, teški poremećaj spavanja, kojemu se ne zna ni uzrok niti za nj postoji pravi lijek. „Pretjerana pospanost“ i „iznenadni napadaji sna“ u primjerenim, ali i u neprimjerenim situacijama, to su dobre definicije. Za detaljniji uvid u problematiku rado bih vas uputio u svu onu stručnu literaturu koju sam iščitao – možda, ako vam se dadne, bacite pogled barem na: Nishino S, Mignot E. Pharmacological aspects of human and canine narcolepsy. Prog Neurobiol. 1997 May;52(1):27-78 – ali od toga za mene nikakve velike koristi nije bilo, a – s obzirom na to da svaki čas mogu opet zaspati, i to duboko – bolje bi bilo da vam opišem vlastita iskustva s narkolepsijom; iskustva koja slijede mogli biste upravo u nekim od tih stručnih radova detektirati kao ekstremne primjere jednog pacijenta: naravno da se tamo ne navode imena, ali taj, nenavedeni, sam baš ja.

I otkud to da pamtim tvoje snove? Kaže, mislim, Štulić. I još nešto kaže, u drugoj pjesmi: Idi za svojom sudbinom.
Moj narkoleptički poremećaj zamijećen je odmah po rođenju. Rođen sam u snu. Ne u majčinom snu – ona je bila itekako budna, danima prije i danima poslije moga rođenja – nego, kad sam izašao iz majčine utrobe, ja sam spavao. Nisam zakmečao, nisam zaplakao. Mislili su da sam mrtvorođenče. Trajalo je to, navodno, satima i satima.
Roditelji i liječnici već su bili izgubili svaku nadu, iako su mi pokazatelji vitalnih funkcija bili više nego uredni. Napokon, negdje kasno popodne – a rođen sam oko 8 sati ujutro – probudio sam se, i započeo živjeti. Kao da se ništa čudno nije dogodilo.
Sve do ponoći, kada sam opet duboko zaspao.
U prvim mjesecima i godinama života spavao sam krajnje isprekidano.
Ja se toga ne sjećam, nego su mi to govorili roditelji i liječnici. Nije to, isprva – ako izuzmemo spomenuto rođenje u snu – bilo baš tako neobično, jer se sva mala djeca svako malo bude i svako malo zaspu; noć ili dan, svejedno: što dijete zna što je noć ili dan?
I tako…

…sve dok uskoro nisam ušao u dob u kojoj bi se ta isprekidanost budnosti i usnulosti trebala iole već ujednačiti.
To isprva i nije bilo zamijećeno zbog sljedeće neobične pojave: iako bih spavao znatno više od prosječna djetešca, noću bih uglavnom spavao, a danju, ma koliko kratko, ipak bih samo danju bio budan. Dobro, većim dijelom noći bih spavao, a manjim dijelom dana bih bio budan, i to je bilo važno, to što nije bilo – obrnuto.
Kada sam već prohodao, budio bih se uglavnom oko podneva. Zaspao bih nešto iza ponoći. Uz kratke stanke u budnome i usnulom stanju.
Kao da to već nije bilo dovoljno zabrinjavajuće… Trebam li reći da pretrage nisu ništa pokazale? Kaži barem pravu riječ…
S vremenom, sve je bilo gore… Tada sam već postao predmetom interesa stranih znanstvenika, jer na našem tlu nije bilo specijalistā; ako ih je i bilo, nije bilo opreme. Besplatno smo bili po vrhunskim njemačkim i francuskim klinikama, štoviše, mojim su roditeljima i plaćali da me dovedu na ispitivanja. Koja sam ja, ispitivanja, uglavnom, prespavao. Jer stvari su kretale nagore.

Svakakvih je teorija bilo, ali ne i lijeka. Kljukali su me već i tada i kljukao sam se i sve donedavno s metifenidatima, amfetaminima, metemfetaminima, mofadafinilima, armodaflinima, kodeinima, seligilinima i amotoksetinima, ali, vjerujte mi na riječ – jer znam da ste u nekima od ovih farmaceutika prepoznali i teške droge – nikako u narkomanskom smislu, nego samo u propisanome, odnosno: neučinkovitome. S vremenom je sva farmakologija pala u vodu i preostale su samo, podjednako neučinkovite, teorije o autoimunima, stečenima i/ili psihogenim boleštinama. Kad sam malo stasao, najzanimljivija mi je bila ona koju je netko od francuskih doktora polušapatom izrekao: da bi to mogla biti neka kombinacija aspekata vezanih uz činjenicu da me majka rodila malko prerano. Trudovi i porođaj su, naime, počeli u 8 sati ujutro 21. kolovoza 1968. godine, nakon što se rodilištem pronijela vijest da su Rusi ušli u Prag i da je svijet na pragu Trećega svjetskog rata.
Nipošto ne želeći umanjiti majčin razumljiv stres, mislim da bi bilo idiotski da svoje boljke pripisujem takvoj nekoj gotovo biblijskoj situaciji. Naučio sam, naime, u životu biti razuman. Itekako. I uzduž ulice poteći će moj dah…

Iznenada, u dobi kada sam trebao poći u osnovnu školu, nešto se ipak promijenilo. Mogao sam se probuditi, recimo, oko 5 sati ujutro, pa bih pristigao na prve satove. Prisustvovao bih im s punom budnošću i pozornošću; samo tu i tamo bih klonuo, tek na nekoliko sekundi ili minuta; potom bih se posve razbudio i nadalje pratio nastavu ili se normalno družio s vršnjacima tijekom odmorā. Čak bih i stizao kući – moji roditelji dolazili su autom po mene – oko 13, 13.30 sati, da bih, ne stigavši do kraja ručati, opet padao u dubok i trajan, rijetko tek isprekidan san, koji bi trajao barem 7 sati, do navečer, a nerijetko i do ponoći.
No, bila su to lijepa vremena, važna upravo za mene. Kada bih i zaspao nakratko u toku sata (školskog sata), nastavnici, a ubrzo i vršnjaci iz školskih klupa, imali su za to razumijevanja; ako su se i smijali, ja to nisam čuo, a kada bih se probudio, nisu me ismijavali. Čuli su već za moj poremećaj, a u socijalizmu se nisi smio javno smijati poremećenom. Kakav sam nedvojbeno bio. Poremećen. Tko-nam-je-u-kra-o-du-šu?
Dobra je stvar pritom bila da sam mogao razmjerno kvalitetno pratiti nastavu pa su već zarana do izražaja došle neke moje sasvim osobne komparativne prednosti, kojima se – eto, reći ću i to: ni u snu – nadao nisam.

No, tu nije kraj iznenađenjima, jer da mislim da je moja priča dosadna, onda vam je ne bih pripovijedao. Dakle, osim što sam jedan od tolikih tisuća Martinā Martinezā na svijetu, jedini od više stotina Martinezā u Hrvatskoj koji se još i zove Martin, i što bolujem od možda najtežega i najčudnijega oblika narkolepsije ikada zabilježenoga, ja sam, usto, i lingvističko čudo.
Nekad lingvističko čudo od djeteta, a sada lingvističko čudo od sredovječnog dosadnjakovića. Ili, bolje rečeno: glosolalijsko čudo.
Koja je razlika između lingvističkoga i glosolalijskog čuda? Lingvisti su poligloti, nevjerojatno talentirani pojedinci koji zarana uviđaju strukturalne veze između jezika, istražuju te jezike, uče ih i upijaju te time stječu logičnu nadgradnju za usvajanje novih i novih jezika. Ja sam više glosolalijsko čudo, iako i u mene ima elemenata lingvističkoga talenta, poliglota.
Rekao sam vam maloprije da sam zzzz… za ono… pardon, ma, hoću reći, da mi je bilo dobro – najbolje, mogu reći – u osnovnoj školi. To su, kažu, formativne godine, i u smislu edukacije, i još važnije, u smislu socijalizacije. Dobro, nisam se baš puno igrao nakon nastave, jer bih tada već tvrdo ćorio, a navečer s roditeljima pisao zadaće ili prolazio gradivo, ili samo gledao televiziju, što je sve smanjivalo zabrinutost započetu onima mojima najprvijima trenutcima na ovome svijetu.
Takvo, ma koliko i nadalje teško narkoleptičko stanje, nastavilo se i u gimnazzzz…


…i u gimnaziji, da. Nisam stigao reći – malo me opet shrvalo – da sam bio odličan učenik u osnovnoj školi i da sam bio izvanredan u njemačkome. Bili bi me slali i na državna natjecanja iz njemačkog jezika, ali kud ćeš sa mnom? Da zaspim usred državnog finala? Usput sam, malo preko televizije, malo preko nekih vježbenica koje sam čitao kada bih se noću iznenada probudio, usvojio i engleski, a onda u gimnaziji, kada sam nakon samo pola semestra razgovarao s profesorom latinskoga na mrtvom jeziku starih Rimljana, u jutarnjem terminu gledao neki Buñuelov film koji nisam shvatio, ali sam odmah shvatio jezik, i počeo govoriti španjolski kao da sam odvajkada „hablao espanjol“.
Tada kada su se u nas počele prikazivati prve meksičke i ine latinoameričke telenovele – I bogati plaču, Divlja ruža, Marisol, Esmeralda – ja sam već zarađivao za život prevodeći ih.
Bog uzima, ali Bog i daje. Ako Ga ima. Ako mi je već uzeo toliko toga, onda mi je i dao puno. Jer da nije bilo španjolskoga, toga moga upravo glosolalijskoga znanja tog jezika – jer usvajanje njemačkoga, engleskoga i latinskoga zacijelo je bio plod nekih mojih lingvističkih talenata, ali hitro usvajanje španjolskoga moralo je biti plod nekakvoga otkrivenja – onda nikako ne bih mogao preživjeti studentske godine, kojih jedva da se sjećam, jer sam na prvoj godini studija – hispanistike i anglistike, naravno – počeo spavati po 17, 18 sati dnevno, i to uglavnom danju.
Hvala svima… iz vremena ruža… u ondašnjem visokoškolskom sustavu koji su mi omogućili da steknem diplomu razumijevajući moju neobičnu zdravstvenu dokumentaciju i omogućivši mi da ispite polažem i bez slušanja obaveznih predavanja; ne znam bi li takvo što bilo moguće u današnjim „bolonjskim“ uvjetima. A i ne zanima me.
I zato živim čudan život.

Prvo, žene nemam – žene nemaš i teško da ćeš je i steći, veli Štulić – ni djece. Neću tajiti da katkad „imam“ pokoju damu, u intimi. Ali bile to dame boljega ili lošijega soja, odavno si već ne utvaram da ću s ikojom – ikakvom – od njih ostvariti trajniji odnos. Je li vam se ikada dogodilo da zaspite na dami? Ili čak – bit ću krajnje otvoren – u dami? Možda, ali tada je ta vaša dama to mogla i očekivati, puno prije nego što se ista s vama, pijanim ili drogiranim, u to uopće upuštala. Uostalom, kaže Dylan, true love tends to forget… but every day of the years’ like playing Russian roullette. Dakle, od toga, što se mene tiče, ništa; uostalom, rekao sam već da nemam vremena zzzz…
…za naširoko pojašnjavanje. Stoga, drugo: primijetili ste možda već da mi svako malo na um padaju neke pjesme. Ja ih stalno čujem, čujem i neke glasove, i u glavi „vidim“ neke slike: to vam je, naime, karakteristika hipnagogijskog stanja. A to je stanje kada ste stalno na rubu između sna i jave. Ja mogu razaznati da su mi neke slike i glasovi plod toga stanja, ali zarazne melodije i stihovi javljaju se i mnogima – tako su mi rekli – koji nemaju problema poput mojih, zar ne? Pa, ako vam se sada u glavi možda vrti novi hit Jelene Rozge ili Severine, onda se nemojte čuditi meni: meni je u svijesti – kakofonija. Kao! Kao-ka-ka-o…
Treće, i najvažnije: da, budan sam, prosječno, samo 6 do 7 sati u okviru kalendarskog dana. Neobično sam to izrazio? Neobičnije je ono što sam time izrazio. Zar sam mogao reći da sam budan samo 6 do 7 sati dnevno? Nisam, jer nije tako. Ovako je: budan sam, prosječno, samo 6 do 7 sati u okviru kalendarskog dana, a kada će to biti – ta velika „šihta“ – to nikada ne znam. Uglavnom je to po danu. Ali, kakve su to varijacije! Potpuno nepredvidljive! Barem dva-tri puta mjesečno znam biti budan i 15 sati u kontinuitetu, ali i spavati 20 sati u komadu; jednom sam spavao 30 sati, a jednom čak i 35 sati, tek se tu i tamo na tren ili dva nakratko budeći, nedovoljno da taj detalj i zapamtim kao bitan podatak.

Četvrto, možda ne toliko važno, ali za mene jest važno: od studentskih dana morao sam svoj kratkodnevni život pomno organizirati. Ako sam budan samo 6 do 7 sati dnevno, morate razumjeti da barem 2 do 3 sata od tog Bogom danog vremena moram posvetiti radu na prijevodima sa španjolskoga, koji mi osiguravaju sredstva za život – pa ma kako mi život skraćen bio. U ostatku tog i takvog života moram nešto pojesti, neko vrijeme posvetiti higijeni (sjećate li se kako ste se prljavo osjećali onda, jednom ili dva puta kao mladci, kada ste se probudili nakon 11, 12 ili 14 sati mamurnoga sna? Pa zamislite onda još da zaspite, duboko, tijekom obavljanja velike nužde!), a moram i nešto pročitati ili pogledati. Da, doslovce od svojih prvih studentskih godina pomno sam birao što ću čitati i gledati. Premalo mi je vremena preostalo za gluposti. Na sreću, dovoljno sam se već bio obrazovao – i oblikovao – da sam znao koje su bitne knjige koje valja pročitati i koji su bitni filmovi koje valja pogledati, a da se to ne ispostavi trošenjem vremena na popularne trendove ili banalne serije: sa takvima sam, uostalom, u redovitom kontaktu, jer mi njihovo prevođenje osigurava egzistenciju.
S glazbom nisam imao takvih problema; glazba je uvijek oko mene kad sam budan; stalno je slušam; iako, s obzirom na ono moje gotovo pa trajno hipnagogijsko stanje, kada mi se sva glazba vrti u glavi, ne znam koliko je to dobra odluka; ali bez glazbe ne mogu, glazba je moj prijatelj, kažu Doorsi: Let the music be your friend… untill the end, untill the… eeeeeend!
E sad, nemojte mi reći da ste sve shvatili. Zzzz…
…zar ste mislili da je to sve? Dosadno vam je? O, da znate kako je tek meni, koji svaki čas zapadam u san? Izdržite, vrijedit će! O, kažu Bachman Turner Overdrive: You ain’t seen nothing yet! Ništa još niste vidjeli!
Jer, uhapsili su me.
I to je bilo pravo otkrivenje.
Nisu me uhapsili onak’ kak’ hapse ove naše, političare vrle: trla baba lan, pa ti dođe ekipa na vrata, kamere skupa s njima. Ne, kod mene je bilo u velikom stilu, doslovce. Kornjače (specijalci potpuno oklopljeni), duge cijevi, s „ovnom“ kroz vrata, ne samo MUP, nego i EUROPOL, INTERPOL i FBI. Legni na pod, ruke na potiljak, ovo-ono, američki film. U mom malom hrvatskom gradu.
Onda je bilo: ne smijem reći da su me tukli, pa ću vam onda reći ono što je bilo. U najzadnjem trenutku sam uspio spriječiti da me odvuku u Guantanamo ili Abu Ghraib ili bogtepitajgdje. Ne pretjerujem.

Osnovana sumnja? Oni tvrde: da sam ja ne ovaj nego onaj Martin Martinez, nedavno utvrđeni boss narkokartela u Argentini, rođen 21. kolovoza 1968. godine, istog dana kao i ja, iako ne u Varaždinu nego na Uskršnjem otoku, i čija rijetka ali vjerodostojna fotografija pruža lik čovjeka koji je, s razlikom njegove malo jače kose i tipičnih latinoameričkih brčića (ja ne gajim nikakve brkove), potpuno identičan meni. Štoviše, i DNK nam je – isti.
Rekao sam vam: You ain’t seen nothing yet!
No, nisam završio u Guantanamu, niti u Abu Ghraibu, ali da su ubili boga u meni, e jesu, bogami. A kako to ukratko opisati? Sve, sve, ama baš sve je dokazivalo da sam baš ja onaj Martin Martinez, megaboss argentinskoga narkokartela, čovjek koji je skidao glave kao od šale, pa čak i mnoge glave operativaca CIA-e.
S druge strane, moje se male i kratke dnevne putove može lako utvrditi. Čak i kad sam budan, uglavnom sam doma; svakodnevno šaljem mailove s prijevodima i čujem se s naručiteljima poslova; odem svaki dan u usrani dućan; tu i tamo se nađem s nekom damom, uvijek onom koja to ne treba tajiti nego naš susret može potvrditi; ostatak dana spavam, i to svi znaju, prvenstveno moji (neuspješni) liječnici. Pa kako ćete mene poistovjetiti s čovjekom koji žari i pali po Južnoj Americi?!
Da, izgledam isto kao on. Da, imamo isti DNK. Rođeni smo istog dana, ali ja u Varaždinu, a on na prokletim jebenim (oprostite mi, vi ne biste bili izvan sebe?) Uskršnjim otocima. Imam prijatelja koji ima dva sina, jednojajčane blizance, i otprije znam da takva braća imaju isti DNK. Naravno, nisam ja pitao, nego sam rekao tima svakovrsnima i svevišnjima istražiteljima da pitaju moju majku je li, Bože dragi, moguće rodila dvojicu, ne samo mene? Čak me to i zaintrigiralo, čitao sam Tamnu polovicu Stephena Kinga, o zlobratu iskoprcanomu iz tijela glavnoga lika, a znam osobno i profesoricu, u mom malom gradu, kojoj su, umjesto pretpostavljenog tumora na mozgu, iz glave izvukli oko i neke još druge ostatke prvotnoga blizanca koje je njezino tijelo apsorbiralo još dok je bila fetus, možda čak i embrio.

Naravno, moja majka je sve te superpolicajce istjerala van, rekavši da je to – glupo. Reagirala je, unatoč godinama, onako kako treba reagirati kad vam tko dođe s glupošću. Dobro, tada nije bilo ultrazvuka, trudnice nisu išle doma od ginekologa mužu sa sličicom mališa u utrobi, ali neke stvari su itekako provjerljive: na primjer, još su živi neki doktori i neke sestre koje su me prije 45 godina iznijeli na svijet, i oni su ispitani, i grohotom su se nasmijali. Jer, „halo, dajte, najte“…
Da, i?
Pustili su me. Očito je netko „preuzeo moj identitet“. Danas je sve moguće. U ovo doba koje nam je Snowden opisao.
Ali mene to nije zadovoljilo.
Saznao sam, naime, da je Martin Martinez, taj moj dvojnik iz Argentine, nakon što je proveo djetinjstvo na prokletom jebenom Uskršnjem otoku, preselio. Taman tada kada se meni dogodila promjena u ritmu spavanja.
I onda mi je nešto sinulo.
Primijetio sam da se frajer selio u Argentinu taman tada kada su moji duži napadi spavanja točno odgovarali vremenskim razlikama kada je on bio budan.
Tada sam shvatio da moja narkolepsija nije od ovoga svijeta.
Ja sam spavao kada je on bio budan. I bio budan kada je on spavao.
Vrag mater.
Nije bilo druge nego poći za njim.
Kako sam ja to mogao?
Ne znam. Ali kako sam mogao 45 godina živjeti tako da spavam kada je on budan, a da sam budan kada on spava?
Zar to nije dovoljno otajno?
Mislim da jest. Pa onda, ako sam osjetio nekakav sudbinski zov, zov da pođem za njime, i da ga nađem, onda je i taj zov bio podjednako otajan. I neobjašnjiv. Idi za svojom sudbinom…
…i ne vraćaj se više.
Nije to, gospodo moja, bilo lako.
Prvo, trebalo je sve ove policije svijeta uopće uvjeriti da mi ostave putovnicu.
Kada su ipak shvatili da ja nisam The Martin Martinez, ostavili su mi putovnicu, a ja sam odletio za Buenos Aires. Izabrao sam let koji kreće, preko Frankfurta naravno, tada kada sam predmnijevao da on spava. Sletio sam manje-više dobro, u argentinskoj noći – mom danu.
O da, trebalo se drndati tim autobusima. Trebalo je znati da ću zaspati možda i na cesti, ili, dao Bog, u ocvalom hotelčiću. I događalo se to, uhaj! mnogo puta. Trebalo se znati zaštititi od lopova koji bi vam uzeli sve i kada ste potpuno čili. Zato sam – možda je banalno – jeo čili, misleći da ću od njega biti budniji. A znao sam da mogu biti budan samo dok on spava.
Kako sam prošao sve, kako sam ga našao?
Pa rekoh vam: ako mi se to dogodilo, ako me to mučilo 45 godina, onda me valjda nešto i vodilo do njega. Nešto što ni sebi ne mogu rastumačiti, pa ne očekujte stoga da to rastumačim vama.

Zanimljivo: u njegovu skrivenu hacijendu, koju ni agenti CIA-e, sa svim svojim usranim satelitima i dronovima nisu mogli (ili nisu htjeli? ne zanima me) locirati, ja sam ušao kao Pavao u Damask. Malo su me čudno pogledali njegovi čuvari, jer su (ispravno) mislili da on spava, ali ja sam bio – on. Izgledao sam isto, imao sam isti DNK, pustio sam brčiće i nalijepio nešto kosice, pa da su mi i rožnicu oka na biometriju stavili… Nije im palo ni na pamet. A kako bi im i moglo?
I eto, gledam ja, Martin Martinez, narkoleptični prevoditelj rodom iz nekoga obližnjega varaždinskog naselka, Martina Martineza, glavnog bossa argentinskoga narkokartela, kojega ni CIA ni FBI ni EUROPOL ni INTERPOL a kamoli hrvatski MUP ne mogu locirati, gledam ga kako sam, bez očekivanih krasnih uslužnih dama, spava pod svojim svilenim plahtama. Ne izgleda moćan, nimalo. Sitan je kao i ja, čovječuljak obični. Ali znam da ako se malo zakašlje u snu, ako se na trenutak probudi, tada ja padam u san, i stvar je svršena.

Stoga, gledam ga, vadim pištolj i mislim si:
Što ćemo sada, prijatelju Martine? Što će se sada dogoditi? Smjestit ću ti metak u glavu sada dok spavaš, to sigurno. Moram biti brz, da mi se ne zakašlješ i nakratko probudiš. Zašto mi tek sada pada na pamet činjenica da zapravo ti vodiš priču? Ti nikada nisi zaspao kada sam se ja probudio. Nikada nisi ovisio o meni. Nego samo ja o tebi. Što to znači? Da si ti glavni, a ja neka lošija verzija tebe? Zao i dobar blizanac, iako nismo blizanci? Zašto se toga nisam dosjetio prije? Koji je nebog to osmislio? Ne, molit ću Boga. Ne želim u ovim trenucima griješiti dušu. Ako se i nisam puno molio u životu, molit ću se sada. Ali što će se dogoditi kada ti smjestim metak u čelo? Hoćeš li samo ti umrijeti, ili ću istovremeno umrijeti i ja, tvoj astralnom pupčanom vrpcom vezani blizanac, tvoja zrcalna hrvatska preslika? Pa ćemo se onda naći zajedno u Paklu, jer tebe Pakao sigurno čeka, a mene, kojega bi čekao Raj, ako postoji, ali morat ću i ja u Pakao jer ću te sada ubiti? Hoćemo li se možda naći u nekom desetome svijetu, ti i ja, sretni, zajedno, i zajednički ostvareni? Cjelina zrcalnih polovica, savršena kugla dviju polutaka, spojeni, ostvareni, kao jedno do sada odvojeno biće? Ili te uopće neću ubiti, nego ću ubiti sebe?
Ili ću te ubiti, vrag ti mater, Martine Martinezu, pa ću onda jednostavno izići i zamijeniti te, nastaviti sve tvoje narkokartelske kriminalne poslove? Ne bi mi bilo teško. Znam dobro španjolski. I odlično znam tebe, Martine Martinezu. Nitko te tako dobro ne razumije kao ja. Kaže Štulić.

Ima jedan krasan film od Hitchcocka, kada frajer uperi pištolj sebi u glavu, zapravo u kameru, ali kamera stvara privid njegova izravnog pogleda u crnu rupu cijevi. To ja sada činim. Ima krasna Carpenterova verzija starog filma The Thing, gdje na kraju, na rubu svijeta, ostaju samo Kurt Russell i Keith David. Oni znaju čije je od njih obličje poprimio Stvor, ali mi ne znamo. Ja ne znam tko je od nas dvojice Stvor.
Dakle, sada, kada se Martin Martinez, argentinski narkoboss, polako već trza iza sna, a ja istovremeno gubim budnost, ja okrećem pištolj malo prema sebi, malo prema njemu, malo ustranu…
Sudbina će dati…
Uostalom, svaki dan u životu je ruski rulet.

Izvor:
Foto:

Kultura

Izložba fotografija Damira Širole ove srijede u Galeriji HDLU-a u Kuli stražarnici

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

HDLU Varaždin

Otvorenje izložbe fotografija Damira Širole pod nazivom „Likovnost detalja” održat će se, uz sve epidemiološke mjere, u srijedu 23. lipnja, u 19 sati u Galeriji HDLU-a u Kuli stražarnici Starog grada Varaždin.

Damir Širola rođen je u Zagrebu 1960. godine, a fotografijom se bavi od ranih dana. Izlagao je na 20-ak skupnih i klupskih izložbi, i pripremio devet samostalnih u Zagrebu i Varaždinu.

Uz autorsku fotografiju, snimio je mnoge kataloge drugih umjetnika, naslovnica i ilustracija nekoliko knjiga i tehničke dokumentacije za potrebe industrije. Od 2013. godine živi u Varaždinu.

U predgovoru koji potpisuje Klara Macolić stoji slijedeće:

Damir Širola zagrebački je umjetnik s varaždinskom adresom, karakterističan po monokromnim portretnim i dokumentarističkim fotografijama snažnih socijalnih komponenti.

Temeljem iskustva stečenih dugogodišnjim radom njegovo vizualno djelovanje doživljava snažan zaokret 2016. godine, kada fotografije sivih tonova zamjenjuje obojenim radovima posvećenim Davidu Lynchu. Sukladno Lynchovom poimanju fotografskog medija, naglašavanjem subjektivnog iskustva, Širola dokumentarističkoj fotografiji daje novu dimenziju.

Dematerijalizacijom materijalnog prezentirani se trenutak udaljava od granice prepoznatljivog. Apstrahiranjem funkcije u službi forme, vrijeme i mjesto fotografiranja postaju irelevantni, a u središte izraza dolazi igra između kadriranja gledišta i zasićenih kolorističkih kontrasta. Fokusirajući se na efemerno, motivi gube svoju svakodnevnu ulogu te su prikazane siluete, providna stakla, cvijeće, zapaljena vatra, ugao nadstrešnice, krma broda i sl. u službi zabilježbe vizualno kvalitetnog trenutka; koji bi bez fotografskog objektiva ostao zaboravljen.

Bit Širolinih fotografija nije u predmetnosti prikazanih motiva, već u prenesenom značenju i likovnosti koju oni tvore. Na taj način pomno birani detalji postaju bezvremenski te ne začuđuje da je u izloženim fotografijama likovna kritika prepoznala dohvaćenu magiju ili svemoguće slike snova.

Nastavite čitati

Kultura

U ponedjeljak produkcija učenika Područnog odjela u Cestici varaždinske Glazbene škole

Objavljeno:

- dana

Objavio/la:

Prije dvije godine sa svojim je radom započeo Područni odjel Glazbene škole u Cestici. Tada su upisani prvi učenici za instrumente klavir, violina, rog, truba i klarinet.

Svi oni će svoj prvi nastup pred cestičkom publikom imati u ponedjeljak, 21. lipnja, s početkom u 18 sati u Kulturnom centru u Cestici, a ulaz je besplatan.

– Pozivamo sve zaljubljenike u glazbu na ovaj jedinstveni događaj, dajmo podršku našim mladim glazbenicima! – poručuju iz škole.

Organizatori događaja su Općina Cestica i Glazbena škola u Varaždinu.

Nastavite čitati

Promo

Varaždinsko online izdanje

Međimursko online izdanje

Error, no Ad ID set! Check your syntax!