Pedesetdvogodišnji varaždinski magistar znanosti o književnosti i profesionalni književnik Denis Peričić u posljednjih je četvrt stoljeća objavio 30-ak knjiga gotovo svih žanrova te osvojio 90-ak književnih i srodnih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu.

Bavi se svim aspektima pisane riječi, od jezikoslovlja do prevođenja. Uz četiri knjige drama i sedam zbirki pjesama, objavio je i (sada već) pet romana te pet zbirki kratkih priča, a tu su i stručne i druge knjige. Radovi su mu uvršteni u 20-ak antologijskih izbora te prevođeni na devet jezika. Dobitnik je Nagrade Varaždinske županije (2017.) i Medalje Grada Varaždina (2014.) za najviše zasluge u kulturi i umjetnosti.

Povod za ovaj razgovor je objavljivanje čak dvaju intrigantnih romana unutar samo dva mjeseca, što u slučaju ove zahtjevne književne forme nije nimalo uobičajeno.

U izdanju Hene com „ultimativni postmodernist i erudit domaće književnosti“ Denis Peričić objavio je roman „Spiritisti“, najavljen kao „prozu kojoj je teško odrediti žanr, koja se nalazi na križanju između romana, drame i znanstvenog rada“, a u kojoj se „delikatni trenuci povijesti hrvatske književnosti susreću s onostranim, te dobivaju svoje okultne produžetke u suvremenosti“. Roman „Idoli“ u izdanju Naklade Vošicki je „kafkijanska rapsodija koja na mračan, izvrnut, uznemirujući i književno uvjerljiv način zrcali egzistencijalnu poziciju suvremenoga hrvatskog (i ne samo hrvatskog) čovjeka“, kako ističe recenzent Borivoj Radaković.

Koronakriza se odrazila na sve, ali čini se da na vas – ne. Kako ste uspjeli potkraj ove „koronagodine“ objaviti čak dva romana, što je slučaj rijedak i u svjetskim okvirima?

Korona je ipak kriva što romani nisu izašli prije, na proljeće, i u malo većem razmaku. Naime, kriza je doslovce zaustavila hrvatsko nakladništvo, pa su „Spiritisti“, koji su dovršeni lani i za koje je Hena com tad dobila potporu Ministarstva kulture, morali pričekati na objavu do kraja listopada. Opet, „svako zlo za neko dobro“, pa sam tu stanku za prvog lockdowna iskoristio da ležerno dopunim i doradim „Idole“ – jer sam imao nešto više vremena, a uvidio sam i potrebu za tim – pa ih je Naklada Vošicki početkom rujna objavila u poboljšanoj verziji.

Koliko su „Spiritisti“ i „Idoli“ slični, a koliko su različiti?

Odgovor proizlazi iz samog pitanja: koliko su slični, toliko su i različiti! Neke bi se sličnosti svakako mogle pronaći u motivima, ali ne i u samoj radnji: naime, u sadržajnom segmentu ovi se romani posve razlikuju. S druge strane, slični su na razini forme, ali i pritom samo u težnji za dekonstrukcijom uobičajenih romanesknih struktura. No i to je provedeno na različite načine. Nisam pristalica klasične, linearne naracije; volim eksperimentirati, izazivati čuđenje, pa i zaprepastiti čitatelje. Dokazao sam odavno da, ako osjetim intrinzični poticaj, mogu pisati kao klasicist i esteticist, ali u ovim romanima skloniji sam iskustvima književnih egzotizama i avangardizama. Svjestan tih aspekata, mislim da sam ostvario karakteristične postmodernističke romane, što se očituje i u izraženoj citatnosti, dakle u referiranju na književnu (i ne samo književnu) povijest.

Zacijelo stoga i urednik „Idola“ Darko Pernjak ističe da je pravi “junak” romana „gotovo inovativan način pripovijedanja“, dok recenzent Krešimir Mišak piše da u tom romanu „stvarni događaji iz naše prošlosti dobivaju drugačije značenje, a misteriji drevne prošlosti imaju više veze sa sadašnjošću nego što smo spremni pomisliti“. O čemu, zapravo, govore „Idoli“?

„Idoli“ su egzistencijalistička drama smještena u suvremenu Hrvatsku i usredotočena na sredovječnog Leona, opterećenoga svakodnevnim, umnogome prozaičnim problemima, no ta njegova priča prerasta u nešto što će rijetko koji čitatelj očekivati: prerasta prvo u nadnaravni horor, no u tome se ne iscrpljuje, nego se nastavlja transcendentalnim putovanjem u potrazi za ishodištima vjerovanja i religijskih ideja (kako bi to sročio Mircea Eliade), tijekom kojeg Leon traži ono čemu svi težimo, a to je smisao našeg postojanja. Roman je koncipiran tako da bude prepun iznenađenja, kako u pogledu sadržaja, tako i u pogledu raznorodnih postupaka koji se u njemu primjenjuju.

Čitatelji će se sigurno iznenaditi i kad im otkrijete tko su likovi „Spiritista“…

„Spiritisti“ su povijesna fikcija konstruirana na temelju književnopovijesne građe, povijesnih činjenica i metapovijesnih podataka. Povijesna je činjenica da su se naši književni velikani Preradović, Gjalski, Domjanić i Vidrić bavili spiritizmom, a moguće je da su im se pritom pridruživali Galović, Ogrizović i Ivana Brlić-Mažuranić! To je osnova mog zapleta, ali u njega unosim i lik lajtnanta Milića iz novele Gjalskog, s pretpostavkom da je to mogla biti stvarna osoba koja je doista živjela u Varaždinu. Njegova zaručnica Anastazija u našem je gradu umrla 29. rujna, predvidjevši da će i Milić umrijeti 29. rujna, što se i obistinilo. Ali, i Vladimir Vidrić, prijatelj Gjalskog, također je umro 29. rujna! „Fikcija je doista susrela stvarnost“, veli urednik Kruno Lokotar. Ima tu još sva sila srodnih elemenata, poput toga da je Galović u pismu Ogrizoviću predvidio svoju smrt, da su i Vidrić i Ivana umrli pomućena uma, da se prizivanje okrenulo protiv prizivača…

Urednik Lokotar piše i da je sve to „čudesan poticaj za Denisa Peričića i njegovu neviđenu romanesknu kombinatoriku i inženjeriju koja je urodila ovim romanom, bitno sazdanim cut-up tehnikom“.

Cut-up je uklapanje već napisanih tekstova – u ovom slučaju Gjalskog i ostalih – u nove književne cjeline. Ondje gdje se to nije moglo provesti, „nove“ replike naših pisaca nastojao sam ispisati najsrodnije njihovu leksiku, sintaksi, pa čak i ondašnjem pravopisu. Cut-up je i transponiranje cijeloga uvodnog poglavlja Joyceova „Uliksa“ tako da umjesto Leopolda Blooma po Dublinu, Vladimir Vidrić luta po Zagrebu. Pohvaljena kombinatorika odnosi se pritom i na različite narativne vidove, pa je predzadnje poglavlje ispisano kao dramski tekst koji se „izvodi“ za NDH, a roman završava dijalogom hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu… Zastanimo sada, da čitateljima ne odamo previše!

Na kraju, bi li se moglo reći da ste se, okušavši se u svim književnim formama, sada doista „pronašli“ u romanima, i da ih možemo očekivati još?

To je stvar sazrijevanja, planiranja, koncentracije, „dužeg daha“… a sve to dolazi s iskustvom. Točno: nakon što sam dugo preferirao pjesme, priče, drame i eseje, mislim da sam se pronašao u romanima te da će ih uskoro biti još. Možda ne odmah iduće godine – jer zasad imam i „zalihe“!